Ako čovjek tijekom dana ide za Isusom, za njegovim riječima iz Svetoga pisma ili naviještenima iz usta voditelja; ako ga susretne u sakramentu pomirenja prije nego dođe pred svećenika, kad se u srcu odluči osloboditi grijeha, rađa se radost, a nakon ispovijedi ta se radost poveća te struji i ovija srce.
Srce je mjesto susreta, mjesto gdje nebeske zrake prodiru iz vječnosti u sadašnjost, gdje nestvoreno ulazi u stvoreno, gdje vječno oplođuje sadašnje kako bi i ono rodilo vječnost. To je tajna bivanja s Isusom. Kako je to uzvišeno biti s njim u zajedništvu neprolaznosti.
Bez Isusa sve je praznije i besmislenije, a s njim je sve punije, smislenije i dublje. Kako mora biti život prazan onima koji nikad nisu doživjeli ni sekundu susreta s Isusom te stalno traže neke druge susrete kako bi tu čežnju susreta s njim zatomili, ispunili, sakrili. Ona tako ne postaje manja, nego sve veća, i veća. Stoga ti doživljaji svijeta moraju biti uvijek nanovo veći i intenzivniji pa tako odvlače čovjeka još dalje od Boga.
Što se onda događa? Zbog udaljenosti od Boga čovjek postaje ranjiv, nemiran, nezadovoljan, neispunjen te svu tu nutarnju duhovnu prazninu i hladnoću širi na svoje bližnje, koji to sve prenose dalje u svijet. Može se ta praznina djelomično sakriti i ispuniti užitcima, ugodnostima, materijom, novcem… ali to je samo odgoda pravoga lijeka, jer pravi lijek za čovjekove bolesti duha jedino je Isus.
On ne traži puno, samo srce koje je spremno na ljubav, praštanje, pomaganje i priznanje da je on onaj koji je došao i koji će doći i da izvan njega nema prave sreće i ispunjenja. Tko to spozna i nastoji životom pokazivati i dokazivati, taj je doživio ili će doživjeti radost kakvu svijet ne može dati.
To je radost radosne vijesti, Božja neugasiva radost kao plamen koji gori. Taj plamen Duha koji gori onda kada su ljudi s Isusom pretvara ih u goruće svijeće Duha. Ljudi koji nisu zapaljeni Isusovim plamenom neupaljena su svijeća koja je lijepa, ali bez smisla jer se ne ostvaruje do kraja. Tek svijeća upaljena je i ostvarena, ona tada ispunjava svoju zadaću. Doduše, goreći ona nestaje, ali smisao i krajnji cilj svijeće je goreći nestajati.
Tako je i s ljudima. Upaljeni susretom s Isusom postaju kao svijeća koja gori njegovim plamenom i polako izgaraju pazeći da tu svijeću vjetar i oluje svijeta ne ugase. Kako bi ona zaštićena takvim trenutcima, zaštićena njegovom blizinom, molitvama, sakramentima, ljubavlju… gorila i izgorjela.
Može se dogoditi da ta goruća svijeća privremeno bude ugašena, ali ostaje svijest da postoji plamen, živi iskustvo doživljaja blagodati grijanja njime. Tada se čovjek treba potruditi iznova doći k Isusu i njegovim plamenom ljubavi upaliti svoju svijeću Duha i dalje svijetliti. To je čovjekov cilj, njegov smisao.
