Možete li napisati nešto više o Index Librorum Prohibitorum? Koja je bila crkvena intencija uspostavljanja toga popisa i je li on iz današnjega gledišta bio opravdan? Zašto se na njega gleda isključivo negativistički?
A. K.
Enciklopedijski odgovor o popisu zabranjenih knjiga (Indeks librorum prohibitorum) daje nam Hrvatska enciklopedija u svojem mrežnom izdanju. Bio je to »službeni popis djela koja su na bilo koji način bila u suprotnosti s katoličkom vjerom, zbog čega je bilo zabranjeno čitati ih, trajno držati, tiskati i širiti«. »Prvi službeni Index librorum prohibitorum objavila je Kongregacija indeksa 1559., za pape Pavla IV.; opširniji je bio Tridentski indeks za Pija IV. iz 1564; bio je na snazi do nove odredbe Leona XIII. (1900) kojom su se veće ovlasti davale mjesnomu biskupu. Posljednji je Index librorum prohibitorum objavljen 1948., a konačno je ukinut 14. VI. 1966. u duhu reformi II. vatikanskoga koncila.«
Već u tih nekoliko rečenica vidimo i odgovor na Vaše pitanje: sve ono što je Crkva smatrala protivnim svojemu naučavanju – dogmatskom ili moralnom – stavljala je na popis kako bi vjernike upozorila da ih je zabranjeno »čitati, trajno držati, tiskati i širiti«. I to je bilo u duhu toga vremena, koje nam se s današnjega stajališta može učiniti neobičnim i neprihvatljivim. Neki danas naime misle kako Crkva nije imala povjerenja u svoje vjernike i u njihovu vjerničku zrelost i znanje, a pri tome zanemaruju činjenicu povijesnih okolnosti koje su bile drugačije i da mnogi vjernici doista nisu mogli biti upoznati sa sadržajem nekih djela, neka su ih mogla sablazniti, a neka navesti na pogrješne zaključke. Povijesna je činjenica, isto tako, da nisu postojale brojne mogućnosti provjere izvora i sadržaja tih djela, premda nam se iz današnje perspektive takvo odlučno razmišljanje Crkve čini strogim. No kako je s vremenom rasla svijest i kako je Crkva mogla slobodno sudjelovati u stvaranju vjerskih sadržaja i njihovu širenju te upozoravati vjernike na ona koja nisu u skladu s katoličkim naukom, dolazilo je i do promjena te se sve više odgovornosti prepuštalo vjernicima. Da sada ne ulazimo u detaljnije povijesne korake, ističemo da je u novije vrijeme Kongregacija za nauk vjere donijela »Obavijest o ukidanju Indeksa knjiga« koju su 14. lipnja 1966. potpisali proprefekt kardinal A. Ottaviani i tajnik P. Parente. Na početku objašnjavaju da je nakon motuproprija »Inegrae servandae« od 7. prosinca 1965. Sveta Stolica primila niz pitanja o statusu »Indeksa zabranjenih knjiga koji je Crkva do sada koristila, prema svom božanskom mandatu, za zaštitu integriteta vjere i morala«. »Kako bi odgovorila na gore navedena pitanja, ova Sveta Kongregacija za nauk vjere, nakon što je pitala Svetog Oca, objavljuje da Indeks ostaje moralno obvezujući, u svjetlu zahtjeva prirodnog prava, ako opominje savjest kršćana da budu na oprezu prema spisima koji mogu ugroziti vjeru i moral. Ali, istovremeno, više nema snagu crkvenog prava s priloženom cenzurom.«
U obavijesti se nadalje ističe da se Crkva »uzda u zrelu savjest vjernika, a posebno u autore, katoličke izdavače i one koji se bave odgojem mladih«. »Crkva polaže najčvršću nadu u budnu brigu pojedinih ordinarija i biskupskih konferencija, koji imaju i pravo i dužnost ispitivati, a također i sprječavati objavljivanje štetnih knjiga te, kada je to slučaj, ukoriti autore i opomenuti ih.« Pri tome Kongregacija za nauk vjere ističe svoju spremnost da pomogne ordinarijatima u vrjednovanju »objavljenih djela i u promicanju zdrave kulture nasuprot podmukloj, uz blisku suradnju Instituta i crkvenih sveučilišta« te upozorava: »Ako se, međutim, javno pojave doktrine i mišljenja koja su suprotna načelima vjere i morala, a njihovi autori ne isprave te pogreške nakon što su dobrohotno pozvani da to učine, Sveta Stolica će iskoristiti svoje pravo i dužnost da izda opomene zbog tih spisa, čak i javno, kako bi se s odgovarajućom čvrstoćom pobrinula za dobrobit duša. Stoga treba poduzeti odgovarajuće mjere kako bi se vjernici obavijestili o sudu Crkve o objavljenim djelima.«
