Jedna je od zadaća askeze da čovjeka oslobodi svake navezanosti kako bi nesputan, u slobodi srca, hodio ususret Bogu. Apostol Ivan spominje trostruku ljudsku sklonost koja čovjeka vuče u grijeh i tako ga zarobljava: požuda tijela, požuda očiju i oholost života. Duhovan čovjek svjestan je svojih zlih sklonosti, svojih slabosti i požuda koje ga vuku u grijeh i sputavaju na duhovnom putu. Stoga se služi sredstvima koja mu stoje na raspolaganju – molitvom, sakramentima i sl. – kako bi se borio protiv zlih nagnuća te tako uz pomoć Božje milosti očuvao svoje srce čistim i slobodnim. Duhovni čovjek, za razliku od nekoga tko ne živi duhovno, lakše prepoznaje tjelesna nagnuća i sve ono što ga sputava da živi u slobodi djece Božje.
No ljudsko biće ne sputavaju samo grijeh i zla nagnuća; njega mogu sputavati i po sebi dobre stvari; čovjek se može navezati kako na zemaljska tako i na duhovna dobra – u smislu da užitak volje ne upravlja k Bogu, nego k tim dobrima, a to je nešto što na prvi pogled nije uvijek primjetljivo. Tako se netko može navezati na bogatstvo, časti, titule, prestiž, na određene prirodne darovitosti, kao što su talenti, tjelesna ljepota i sl. Ili pak moguća je navezanost i na duhovne stvari kao što su npr. dobra djela, duhovna iskustva, posebne milosti, pobožnosti i sl. Uza sva ta dobra čovjek se vezuje – tj. ona mu koče duhovni napredak – onda kada radost i užitak zadržava na njima umjesto da nasladu svoje duše uzdiže k Bogu. Svaka navezanost, pa bila i najmanja, sprječava duhovni hod i dostignuće cilja, a to je savršeno zajedništvo s Bogom u ljubavi. Glasovita je u svezi s tim rečenica sv. Ivana od Križa: »Ta što koristi je li neka ptica vezana tankom niti ili debelom? Koliko je god nit tanka, ptica je uvijek vezana i, dok je ne prekine, ne može poletjeti. Bez sumnje se tanka nit lakše prekida, ali ipak se mora prekinuti, jer se inače ptica ne može osloboditi.«
Navezanost i užitak u vlastitim oblicima pokore, molitve, dobrih djela i sl. lako mogu osobu dovesti do oholosti, tj. da precjenjuje sebe, a druge sudi kako su zli i nesavršeni u usporedbi s njom. Uvidjevši da drugi ne rade i ne obavljaju djela dobro kao one, takve ih osobe podcjenjuju u svom srcu, a koji put i riječima. Međutim, ako pokore, pobožnosti, dobra djela ne vode poniznosti i ne unaprjeđuju čovjekov teologalni život, tj. ako mu ne pomažu da raste u vjeri, nadi i ljubavi, onda one ne koriste ničemu. Štoviše, nanose štetu ako pospješuju rast u oholosti i duhovnoj sljepoći.
