KAKAV JE ODNOS ZNANJA I VJERE? Znanje treba relativizirati

Foto: Shutterstock

Na skupu svećenika netko reče da je vjera njegove bake bila u povojima jer nije znala čitati. Njezina se vjera nije mogla razvijati jer nije čitala teološke knjige i vjerske časopise. No sv. Bonaventura reče da baka može imati jaču vjeru od teologa. Znanje je potrebno i važno na mnogim životnim područjima poput tehnike, znanosti, medicine, no na području duhovnosti u nekim slučajevima može postati zaprjekom. A razlog je sigurnost u vlastito znanje.

Čovjek pomisli da zna tko je Bog, tko je on i tko su drugi. Prevelika sigurnost stvara uvjerenje da je jedino istinito njegovo razmišljanje i gledanje. Sigurnost i uvjerenost u ispravnost vlastitoga suda dovode do sljepoće, do kalupa koje čovjek stvara te do krutosti u stajalištima prema stvarnosti koja je živa, prema ljudima koje susreće, a posebno prema onima koji imaju drukčije poglede.

Nije dovoljno znati sve o molitvi i poznavati molitve naizust. Treba moliti i otvarati se Bogu koji je uvijek veći od misli i riječi o njemu. »O Kristu znamo sve, čak ga pokušavamo i ljubiti, ali nismo preporođeni u njemu« (Vladimir Solovjev).

Za Isusove suvremenike upravo je sigurnost u vlastito znanje bila zaprjeka zbog koje ga nisu upoznali. Bili su uvjereni da Isus ne može biti Mesija jer znaju odakle je, »a kad Krist dođe, nitko ne će znati odakle je«. Isus priznaje njihovo znanje, ali im želi otvoriti pamet da shvate da postoji još nešto što ne znaju. »A ipak ja nisam došao sam od sebe: postoji jedan istiniti koji me posla. Njega vi ne znate.« Zbog uvjerenosti u ispravnost svoga znanja Nazarećani nisu doprli dalje od spoznaje da je Isus iz njihova mjesta. Čovjek puno zna o Bogu, ali to je znanje poput pijeska. Vjerovanje, u kojem se govori da je Bog vidljiv i ujedno nevidljiv, uči koje je pravo stajalište prema znanju o Bogu.

Isto vrijedi za čovjeka. »Čovjek nadilazi čovjeka«, govorio je Pascal. Dakle, čovjek kojega netko promatra nadilazi sliku koju promatrač ima o njemu. Nije isto čovjek i nečije mišljenje o njemu. Čovjek je uvijek i veći i drukčiji od nečijega kalupa u koji ga se stavlja. Treba li odbaciti znanje? Znanje se ne smije odbacivati. Naprotiv! Treba ga stjecati, ali pripaziti. »Svako se znanje mora relativizirati kroz neznanje« (Richard Rohr).

Nije dovoljno znati sve o molitvi i poznavati molitve naizust. Treba moliti i otvarati se Bogu koji je uvijek veći od misli i riječi o njemu. »O Kristu znamo sve, čak ga pokušavamo i ljubiti, ali nismo preporođeni u njemu« (Vladimir Solovjev).

IZVORGlas Koncila br. 41/2017.
Prethodni članakZAŠTO TOLIKE NEDOREČENOSTI ILI NEJASNOĆE U PROPISIMA? Poštenje u znanosti i politici
Sljedeći članakPISAC I PRIRODOSLOVAC FRA MARIJAN BLAŽIĆ Prva hrvatska žrtva kritike evolucionizma