KATOLICI U MANJE POZNATIM ZEMLJAMA SVIJETA Božićni otok – malena župa pomaže tisućama imigranata

Foto: Shutterstock | Trećina od dvije tisuće stanovnika živi u glavnom gradu Flying Fish Coveu (Uvala leteće ribe)
Prema podatcima iz 2016. najveći je broj stanovnika, 27,7 %, vjerski neopredijeljen, muslimani su najbrojniji sa 19,4 %, zatim budisti sa 18,3 %, pa katolici sa 8,8 %, anglikanci sa 3,6 % te protestantske i druge kršćanske zajednice sa 4 %, uz ostalih 0,6 %

Svakako je najprimjerenije za Božić pisati teme vezane uz taj veliki kršćanski blagdan dolaska Boga među ljude, kao što su poruka, značenje, pjesme, običaji i sl. Jednako je tako zanimljivo napisati barem nekoliko riječi i o zemljopisnim mjestima u svijetu, konkretno otocima, nazvanim upravo po Božiću. Množina »otoci« nije pogrješka jer su istim imenom – Božićni otok – nazvani otoci u Indijskom i Tihom oceanu (koji je poznat kao Kiritimati u državi Kiribati) te maleno selo u općini Cape Breton na istoimenom otoku u kanadskoj pokrajini Nova Škotska.

Otok bez autohtonoga stanovništva

Božićni otok u Indijskom oceanu, dužine 19 kilometara, u najvećoj širini 14,5 km i površine 135 km2, službenoga nazivlja Teritorij Božićnoga otoka, vanjski je teritorij Australije. Nalazi se oko 1550 km od najbliže sjeverozapadne točke na australskom kopnu te oko 350 km južno od indonezijskih otoka Jave i Sumatre. Zanimljivo je da na otoku nije nitko živio te se danas ne može govoriti o autohtonom stanovništvu, sve do g. 1899. kada su dvojica poduzetnika zbog eksploatacije bogatih fosfatnih nalazišta počela uvoziti radnu snagu, najprije kineske radnike, pa menadžere i administrativne djelatnike, uglavnom Europljane, te policajce, ispočetka najbrojnije Sikhe, i drugo pomoćno osoblje. Tako su danas od oko 2000 stanovnika, od kojih većina živi u naseljima na sjevernom dijelu otoka, sa 22 posto najbrojniji Kinezi, slijede Malajci sa 18 posto te Australci, Englezi, Irci, Indijci i ostali. U upotrebi je nekoliko jezika, uključujući engleski, malajski i razna kineska narječja. Glavno je naselje Flying Fish Cove osnovano 1888., u prijevodu – Uvala leteće ribe, u kojem živi oko trećina stanovnika, s međunarodnom zračnom lukom, malom lučicom koja opslužuje jahte, supermarketom i nekoliko restorana. Ostali stanovnici žive u malenim naseljima: Settlement, Silver City, Kampong, Drumsite i Poon Saan. Otok je vulkanskoga podrijetla s koraljnim grebenom, većinom strmih obala, uglavnom obrastao tropskom bujnom džunglom, posebno nacionalni park na zapadnom dijelu otoka koji posjećuju turisti, u kojem se mogu vidjeti rijetke ptice i endemske vrste flore i faune, zbog čega se često spominje kao Galapagos u Indijskom oceanu.

Klima je tropska oceanska, s jednakomjernim temperaturama i obilnim padalinama, najviše od studenoga do travnja. Glavna je gospodarska djelatnost dobivanje fosfata i vapnenca u unutrašnjosti otoka, a službena je valuta australski dolar. Po političkom je uređenju federalna ustavna monarhija, što konkretno znači da vrhovnu vlast ima engleska kraljica Elizabeta II., koja je ujedno državni poglavar Australije, a predstavlja je otočki predsjednik Gordon Thompson.

Prvi pisani zapis o otoku iz g. 1615. potječe od engleskoga kapetana Johna Milwarda, koji je plovio za jednu indijsku tvrtku tražeći sigurna pristaništa i utočišta za njezine brodove. No ime je otoku dao engleski kapetan William Mynors ugledavši ga na Božić 1643. Englezi su anektirali otok 1888., kasnije je od 1946. bio pod upravom Singapura, u Drugom svjetskom ratu od 1942. okupirali su ga Japanci, a g. 1958., kada je postao samostalna kolonija, suverenitet je prenio na Australiju.

Škola za djecu tražitelje azila

Prema podatcima iz 2016. najveći je broj stanovnika, 27,7 posto, vjerski neopredijeljen, muslimani su najbrojniji sa 19,4 posto, zatim budisti sa 18,3 posto, pa katolici sa 8,8 posto, anglikanci sa 3,6 posto te protestantske i druge kršćanske zajednice sa 4 posto, uz ostalih 0,6 posto.

Oko 180 katoličkih vjernika okuplja se u župnoj crkvi posvećenoj sv. Finbarru, rođenu oko 550., koji je nastavio djelo glasovitoga sv. Patrika, utemeljitelja kršćanstva u Irskoj, posebice u biskupiji Cork u irskoj provinciji Munster. Župa je službeno osnovana 1991. i o njoj se pastoralno skrbi australska Nadbiskupija Pert, jednako kao i za malobrojnu katoličku zajednicu na susjednim Kokosovim otocima, također vanjskom australskom teritoriju, koji su od Božićnoga otoka udaljeni gotovo 1000 km, što znači od australske obale oko 2550 km! Za svagdje u svijetu prilično uređeno crkveno ustrojstvo pomalo je čudnovat podatak službene stranice Nadbiskupije Perth da se pastoralno skrbi za Božićni otok i Kokosovo otočje u Indijskom oceanu »iako nisu u njezinoj nadležnosti«. Usputno, na Kokosovu otočju, zvanu i Keeling, među 600 stanovnika katolika je 2,2 posto, što bi konkretno značilo 13 do 14 osoba.

Čini se da župa na Božićnom otoku nema stalno imenovanoga župnika, nego uobičajeni pastoral vrši svećenik na službi u tamošnjem pritvorskom centru za imigrante, u kojem je trenutačno oko 3000 tražitelja azila, koji čekaju da se razmotre njihovi zahtjevi za dobivanje izbjegličkoga statusa. Australska Katolička Crkva ima kontinuiranu suradničku službu s državnim vlastima među tražiteljima azila na Božićnom otoku, kojim upravljaju Australski katolički ured za migrante i izbjeglice, Isusovačka služba za izbjeglice Australije i Nadbiskupija Perth. Osim što pruža svekoliku pomoć svim tražiteljima azila, svećenik za katoličke tražitelje nedjeljom predslavi dvije mise – u društvenom centru u kojem redovito sudjeluje 80-ak osoba i u pritvoru gdje se okupi oko 35 vjernika. Osim toga organizirana je od g. 2014. škola kojom upravlja Katolički ured za školstvo zapadne Australije za djecu tražitelje azila, koju vode sestre milosrdnice. Malobrojna župna zajednica pruža svesrdnu pomoć tamošnjim brojnim imigrantima.

Trenutačno je ondje svećenik o. James Patrick Carty, zaređen za svećenika redovničke zajednice marista u crkvi sv. Patrika u Sydneyju 1963. Predavao je u srednjim školama u Australiji koje vode maristi, bio je misionar u japanskoj prefekturi Nara, u izbjegličkom kampu Kuzua, radio je s izbjeglicama u nekoliko mjesta u jugoistočnoj i južnoj Aziji, bio je direktor Misijskoga centra »Marist«, akreditirane Agencije za inozemnu pomoć te Centra za izbjeglice i tražitelje azila u Carramaru u australskoj državi Novi Južni Wales. Uskoro ga prema najavama treba zamijeniti još neimenovani isusovac.

More rakova na putu prema moru
Svaka nova sezona monsunskih kiša na Božićnom otoku, australskom teritoriju u Indijskom oceanu, donosi čudesan prirodni spektakl – masovnu migraciju endemske vrste crvenih rakova krajem listopada i u studenom, koji obitavaju u tamošnjoj prašumi. Prema nekim procjenama od 40 do 60 milijuna odraslih jedinki kreće na put prema obali mora s ciljem parenja, nakon čega ženke za vrijeme plime ostavljaju jajašca u Indijskom oceanu. Budući da je riječ, pjesnički rečeno, ali bez pretjerivanja, o moru rakova koji preplavljuju ceste, polja, silno velike površine, tj. cijeli krajolik, stanovnici Božićnoga otoka trude se učiniti sve kako ih ne bi ozlijedili i kako bi sigurno stigli do odredišta. Usputno, kada je riječ o rakovima, Božićni je otok također dom najvećega kopnenoga raka na svijetu, latinskoga naziva »Birgus latro«, poznatoga i kao rak pljačkaš, koji je dug do 40 cm, težak do 4,1 kg, s rasponom noge do 1 metra, a može živjeti i do 100 godina.