Župa svete Marije Magdalene iz Donje Obriježi u Požeškoj biskupiji mala je župa sa svega petstotinjak župljana. U njoj svejedno svako selo ima svoju filijalnu kapelicu. Jedna od njih je kapelica u Velikom Banovcu koju kao sakristanka čisti i uređuje aktivna vjernica Gordana Baschiera. Ekonomska je vijećnica, pastoralna suradnica i lektorica. Povremeno pomaže i oko uređenja župne crkve sv. Marije Magdalene u Donjoj Obriježi, uz župnika Kristijana Perića i Sanju Josipović, sakristanku u matičnoj obriješkoj župnoj crkvi.
Prije dnevnika obiteljska molitva
Rođena je 26. listopada 1983. u obitelji sa šestero djece, u selu Bukovici, zaseoku Mircima, nedaleko od Konjica u Hercegovini. Kao četvrto dijete i prva kći uživala je nemalu pažnju ostalih ukućana. Roditelji Marica, rođena Andrić godine 1953. te otac Alojzije Topić, rođen 1957., vjenčani su 1975. godine. Oboje su iz konjičkoga kraja. Živjeli su u kući s Alojzijevim roditeljima, bratom i sestrom, a nakon rođenja trećega sina preselili su se, zbog nedostatka prostora, u podstanarstvo u istom selu Bukovici.
Svoju su kuću u selu izgradili 1980. Živjelo se skromno. Majka Marica odgajala je djecu i uzdržavala domaće životinje, krave, konje, ovce, kokoši, zečeve, dok je otac Alojzije radio u Libiji i Iraku. Ubrzo je to bila obitelj sa šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Odrastali su u vjeri uz majku i baku. U podne bi čuli zvono s crkve udaljene četrdesetak minuta hoda pa bi baka pozvala na molitvu »Anđeo Gospodnji«. Sva su djeca redovito molila. Navečer, prije dnevnika, obvezna je bila obiteljska molitva krunice. Otac se iz inozemstva vratio 1989., ali je nastavio raditi u građevini po Hrvatskoj.
»Godine 1992., za vrijeme Domovinskoga rata, doselili smo se u Hrvatsku kod tete u Badljevinu«, pripovijeda Gordana. »Morali smo otići iz rodne grude i zbog rata i zbog neimaštine. Živjeli smo u Badljevini tri godine, privremeno smo otišli u Švedsku i nakon tri smo se mjeseca vratili u Hrvatsku u Šeovicu pokraj Pakraca, gdje neki od nas žive i danas. Mama je u tom selu i danas. Nastojala je da molitva krunice ostane središnji dio naših života, međutim česta seljenja, nova društva, nova pravila i u neku ruku nemar potisnuli su taj dio života. Ja sam završila osnovnu školu u Pakracu 1998., pa srednju trgovačku školu u Daruvaru 2001. Nakon toga sam se ubrzo i udala. Bilo je to 2003. Suprug je Saša. On je 1981. godište. Metalurški je radnik u Lipiku. Upoznali smo se u njegovu selu Velikom Banovcu u trgovini. Živimo u njegovoj obiteljskoj kući. Dobili smo dvoje djece, Dijanu 2004. i Sebastijana 2006. Kći je završila za frizerku, a radi u jednoj elektroničkoj firmi u Pakracu, a Sebastijan je varilac metalac u tvornici dječjih igračaka u Gornjoj Obriježi. Doma smo svi skupa. Zadovoljna sam obitelju. Dobro sam se udala, zadovoljni smo djecom«, govori naša sugovornica.
Uz kći ponovno dobila poticaj
»Ići na misu za ženski je dio moje obitelji bilo kao nešto urođeno, a dečki su to izbjegavali. Nedjeljne mise u 11 sati u pakračkoj crkvi, uz sastav ‘Vita Nova’, bile su dojmljive pa smo rado odlazili. Iako je bilo četrdeset minuta hoda do crkve, što mama i danas sa sedamdeset godina pješači jer živi sama, rado smo odlazili i na zornice.
Mama živi u kući u Šeovici gdje su roditelji ostali živjeti nakon rata. Tata je umro prije deset godina od karcinoma limfnih čvorova. Mama živi od tatine mirovine. Obitelj se raširila po svijetu pa tako dva brata Goran, rođen 1976., i Miroslav, rođen 1978., žive i rade u Njemačkoj, a Igor, rođen 1979., i Stipe, rođen 1991., žive u Zagrebu. Braća su se poženila i zasnovala obitelji. Sestra Snježana, rođena 1986., radi sezonski na Hvaru, a zimi je s mamom. Ja sam se zaposlila u Pakracu prije dvadeset godina u tvornici koja se bavi proizvodnjom rezervnih mehaničkih i električnih dijelova za kućanske aparate. Dobro mi je. Putujemo 13 km. Autom se vozi nas nekoliko iz sela. Kuham ja, na meni je domaćinstvo, ostali mi kod kuće pomažu prema potrebi«, opisuje svakidašnjicu Gordana Baschiera.
»Nakon udaje sam malo-pomalo prestala ići u crkvu. Kako sam ušla u obitelj sa slabom, gotovo nikakvom vjerom, prilagodila sam im se. Nisu išli u crkvu pa mi je u novoj sredini nekako bilo nezgodno ići samoj. Iako su suprug i njegovi imali sve sakramente, nisu ih, kao većina Hrvata, prakticirali. U meni su ostale povremene molitve, ali mise su izostale, sve dok starije dijete, Diana, nije krenula na pripravu za prvu pričest. Uz nju sam ponovno dobila krila i poticaj. Otada do danas rijetko mi je koja nedjelja prošla bez mise. S vremenom su se vratile i svakodnevne molitve krunice, iako zasad ne obiteljske, na žalost. Danas aktivno živim vjeru pomažući u župnom pastoralu. Suprug nema ništa protiv, a Diana mi pomogne oko kićenja crkve kad je potrebno, uglavnom uz blagdane. Taj me angažman u župi baš ispunjava. Smiruje me. Ne moram to činiti, a želim, i baš volim. Moja je mama i danas potpuno u vjeri. Heklala je neke stvari ne samo za svoju i moju župu, nego i za okolne.«
Župnikova upornost i snalažljivost
»Moja župa u Donjoj Obriježi ove godine slavi 110 godina utemeljenja pa će tom prigodom, zahvaljujući župniku Kristijanu Periću koji je nabavio moći bl. Miroslava Bulešića, najesen u oltar biti ugrađene moći. Zahvaljujući župniku, njegovoj otvorenosti i vedrini, obnavlja se župni stan u kojem godinama nitko nije stanovao. Župnik Perić je, naime, nakon više godina, prvi koji ponovno živi u Donjoj Obriježi. Dosadašnji župnici bili su pastoralni suradnici u župi u Pakracu ili su imali još neke druge župe. Župni stan bio je u derutnom stanju. Uz župnikovu upornost i snalažljivost to se promijenilo pa su sada radovi u punom jeku. Moj Veliki Banovac oko kilometar i pol je od župnoga središta. U našoj kapeli misu imamo dva puta mjesečno, prvu i treću nedjelju. Ostale nedjelje ide se na misu u župno središte. Redovito čitam na misi. A kao sakristanka čuvam ključ od kapele. Vjera mi je sve. Bez vjere ne bih mogla. Kakav god da mi je teret na duši, neka škakljiva situacija, utječem se Bogu. Znam da je Bog uvijek uz mene. Tako je to u meni od djetinjstva. Vjerujem da će tako biti dok me bude.«