MAJKA TEREZIJA – SVETICA, MISIONARKA, “MAKOVICA”!

Snimio: Z. Atletić | Sa o. Antom Gabrićem

Upoznajmo djetinjstvo, redovnički i misionarski život te svetice krhke stasom, ali iznimne veličine duha i ljubavi za svakoga čovjeka.

OBITELJSKA ŠKOLA ZA MISIJE

Majka Terezija rodila se u albanskoj obitelji u Skopju, u Makedoniji, 27. kolovoza 1910. Dobila je ime Agnes Gonxha Bojaxhiu (čita se Agnes Gondža Bojadžio). Imala je starijega brata Lazara i stariju sestru Ageju. Kada je imala samo osam godina, umire joj otac Nikola, a za njih se nastavlja skrbiti majka Drana, pobožna i hrabra žena.

Upravo je ona svojoj djeci bila prvi primjer kršćanskoga života. Svake su večeri zajednički molili, nedjeljom odlazili na misu, a jednom godišnje hodočastili u Letnicu, marijansko svetište na Kosovu. Također, gotovo su svakoga dana imali nekoga siromaha za obiteljskim stolom, a majka je često odlazila pomagati bolesnima i ostalima u potrebi.

“PAZI DA BUDEŠ SAMO BOŽJA”
Već za života ljudi su je doživljavali “živućom sveticom”, a točno na 19. obljetnicu njezine smrti, 5. rujna, papa Franjo kanonizirat će, odnosno i službeno proglasiti slavnu misionarku Majku Tereziju svetom!

Odrastajući u kršćanskoj obitelji, Majka Terezija već je kao djevojčica zavoljela ići redovito u crkvu, a rado je pjevala i u crkvenom zboru. Osobit utjecaj na njezin život imao je hrvatski isusovac o. Franjo Jambreković, koji je došao za župnika u Skopje 1924. godine. On je među vjernicima promicao misije te je tako mladu Agnezu oduševio za misijski život.

Sa samo 12 godina osjetila je poziv za redovničko zvanje. Ipak, punih je šest godina razmišljala i molila se prije nego li se odlučila posve posvetiti Bogu. Njezinu želju za redovničkim životom majka je teško prihvatila, ali ju je ipak na kraju pristala pustiti. Rekla joj je: “Dobro, kćeri moja, idi, ali pazi da budeš samo Božja, Kristova!”

U SLUŽBI NAJSIROMAŠNIJIH

Nošena željom da postane misionarka, iz Skopja je, preko Zagreba, 25. rujna 1928. otputovala u Irsku gdje je primljena u red sestara lorentinki. Ondje je dobila redovničko ime Terezija, po svojoj zaštitnici sv. Tereziji iz Lisieuxa. Ubrzo je otputovala u Indiju, u grad Kalkutu, gdje će svoj život posvetiti pomaganju najsiromašnijima.

Kako bi se predanije brinula za bolesnike oboljele od gube i za umiruće te za neudane majke i napuštenu djecu, 1950. godine osnovala je novu redovničku zajednicu – Misionarke ljubavi. Do kraja njezina života taj se red proširio u više od stotinu zemalja i brojio otprilike 3000 sestara. Danas ih je više od 4500, i to u čak 133 zemlje svijeta! Kuću u Hrvatskoj, u Zagrebu, otvorile su 1979. godine.

Plemenitost života i rada Majke Terezije prepoznale su brojne institucije i vlade te je nagrađena brojnim nagradama, a najpoznatija među njima svakako je Nobelova nagrada za mir koju je primila 1979. godine.

SITNA MISIONARKA “NEBESKE VELIČINE”

Iscrpljena neprestanim radom i putovanjima, Majka Terezija preminula je 5. rujna 1997. godine. Stotine tisuća ljudi različitih vjera došle su se oprostiti od nje. Pokopana je uz najviše počasti, a njezin je grob u Kalkuti ubrzo postao mjesto hodočašća.

Postupak za proglašenjem svetom Majke Terezije započeo je dvije godine nakon njezine smrti, premda je prema pravilima Katoličke Crkve potrebno čekati pet godina. Četiri godine poslije, 19. listopada 2003., papa Ivan Pavao II. (također već svetac) proglasio ju je blaženom na prepunom Trgu sv. Petra u Rimu.

SVETICA – MAKOVA SURADNICA!
Malo se koji dječji list može pohvaliti da mu je suradnik bio neki svetac ili svetica, a Mali koncil – Mak imao je upravo tu privilegiju! Naime, Majka Terezija postala je Makova suradnica, zahvaljujući hrvatskom misionaru isusovcu o. Anti Gabriću (za kojega je također pokrenut proces proglašenja blaženim). To dvoje svetih misionara redovito je u rubrici “Pisma iz misija” slalo novosti iz njihova misionarskoga života u Bengalu i Indiji. Makov pokojni glavni urednik don Luka Depolo, zajedno s vlč. Mijom Gabrićem i fotografom Zvonimirom Atletićem, posjetio ih je u Indiji i ondje se “iz prve ruke” uvjerio koliko je Majka Terezija voljela najsiromašnije i odbačene i koliko se brinula o njima.
Don Luka je bio njezin domaćin kada je 1978. posjetila Zagreb, a tom je prilikom poslala poruku makovcima, koja i nakon 38 godina ima jednaku vrijednost: “Djeco, kad primite Isusa u svetoj pričesti, kad primite ljubav, pođite svojim kućama i dajte svojima tu ljubav, kao što je Blažena Djevica Marija ponijela Isusa svojoj rođakinji Elizabeti i došla joj pomoći. Djeco, dajte radosni osmijeh svojim roditeljima, svojoj braći i sestrama, da svi zajedno budemo jednoga dana kod Isusa zauvijek sretni. Donesimo radost i mir koje samo Njegovo srce može dati. Marija, naš uzor, pokazuje nam put do Isusa. Molimo joj se svaki dan, da bude naša radost, naše svjetlo na putu”.
IZVORMak br. 1/2016.
Prethodni članakVjeronauk pred suvremenim izazovima
Sljedeći članakRujanska »Prilika«