Svijet je prepun različitih oblika nasilja. Preko medija svakodnevno primamo informacije o raznim zlodjelima koja se događaju diljem svijeta, a i sami smo često svjedoci nasilja u našoj okolini. I dok se na nasilje nerijetko odgovara nasiljem, Međunarodni dan nenasilja prilika je da dublje promislimo o posljedicama nasilja, okončamo kulturu nasilja i zauzmemo se za kulturu ljubavi u evanđeoskom Isusovu duhu.
Međunarodni dan nenasilja obilježava se 2. listopada, na dan rođenja Mahatme Gandhija, indijskoga političara koji se mirno borio za neovisnost svoje zemlje. Ujedinjeni narodi ustanovili su taj dan 2007. godine rezolucijom koja govori o važnosti nenasilja te želji za uspostavljanjem mira, dijaloga i tolerancije.
Mir je stanje kojemu svi težimo, no teško ga je postići. Teško je oduprijeti se nasilju, a još teže na nasilje odgovoriti ljubavlju. Gandhi je rekao: »Sila je oružje slabih, nenasilje je oružje jakih«, a tomu su nas prije njega naučili mnogi biblijski primjeri. Crkva se uvijek zauzima za mirno rješavanje svih obiteljskih, prijateljskih, nacionalnih ili međunarodnih i drugih sukoba. Isus Krist nije nas zavaravao da je put spasenja lak, nego je rekao: »Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!« (Mt 7, 13-14). Isus je svjestan da nije lako hoditi za njim, da nije lako poniziti se, oprostiti uvrjedu i ponovno uspostaviti mir – u sebi i s drugima. Ipak, on nas uči ići putom ljubavi. Tako u evanđelju nailazimo na sljedeće retke: »Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi« (Mt 5, 38-39). Dakle, na nasilje ne treba uzvratiti istom mjerom, nego izabrati nenasilni put jer to je put spasenja. Isto tako, čitajući evanđelje, nalazimo Isusove riječi: »Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan. Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se« (Lk 6, 36-37).
Evanđelje nam nudi putokaz kroz život. Ono nam donosi brojne primjere kako riješiti teškoće i nesuglasice, a odgovor je uvijek ljubav – ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Na putu prema boljemu svijetu ispunjenu ljubavlju uvijek pođimo od sebe i sjetimo se još jednom riječi Mahatme Gandhija: »Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu.«
Jedan od crkvenih dokumenata koji govore o nenasilju i potiču promicanje tolerancije jest enciklika »Pacem in terris« svetoga pape Ivana XXIII. Hrvatski prijevod naslova enciklike glasi »Mir na zemlji«, a papa ju je 1963. godine uputio crkvenim poglavarima, ali i svim katolicima i svim ljudima dobre volje. Mir na zemlji za kojim ljudi toliko žude, napisao je sv. Ivan Dobri, nikada se ne može uspostaviti i zajamčiti osim marljivim poštovanjem reda koji je Bog uspostavio. Papa je naglasak stavio na ljudsko dostojanstvo i jednakost među svim ljudima.
U četiri dijela enciklika govori o odnosu između pojedinaca, odnosu između pojedinaca i javne vlasti, odnosu između država te odnosu pojedinaca i političkih organizacija sa svjetskom zajednicom. Enciklika je izazvala divljenje diljem svijeta i prva je papinska enciklika koja je u potpunosti objavljena u New York Timesu. Iz Washington Posta su izjavili da je »Pacem in terris« zapravo glas savjesti svijeta. Ta je enciklika otvorila put snažnomu angažmanu Katoličke Crkve u promicanju borbe za ljudska prava, pravdu, izgradnju mira i mirno rješavanje sukoba. Sadašnji svijet žudi za mirom isto kao i u vrijeme kada je objavljena ta enciklika, a tu potrebu jasno vidi i sadašnji papa Franjo. On je sredinom rujna boravio u glavnom gradu Kazahstana Nur-Sultanu, gdje je sudjelovao na Kongresu svjetskih religija. U jednom svojem govoru istaknuo je da je na kongres došao kako bi upozorio na vapaj mnogih ljudi koji mole za mir. Pohvalio je snagu Kazahstana te ga nazvao zemljom koja se nalazi na »raskrižju važnih geopolitičkih čvorišta«. Na ceremoniji zatvaranja kongresa rekao je kako je put međureligijskoga dijaloga zajednički put u mir, koji je nuždan za cijelo čovječanstvo. Istaknuo je i kako humanitarne potrebe moraju biti važnije od političkih, ekonomskih i vojnih potreba.
Povodom Međunarodnoga dana nenasilja razgovarali smo s Emom Marečić iz Zagreba, donedavnom studenticom Fakulteta filozofije i religijskih znanosti. Ema smatra da je dijalog najbolje rješenje za sukob, ali je svjesna da je on ujedno najteže rješenje te ističe: »Vjerujem da je svima poznata izreka: ‘Nasilje nikada nije rješenje!’ Iako je to evidentno točno, nameće se pitanje koje je onda rješenje za različite sukobe?« Ema na to retoričko pitanje odgovara dodajući da je razgovor jedino rješenje kojim se nesuglasice mogu riješiti, gdje se ujedno poštuje druga osoba. »Dijalog na grčkom jeziku znači ‘razabrati’, pa je dijalog vještina koju svaka osoba mora naučiti i usavršavati tijekom cijeloga života. Sugovornica napominje da misli kako put do istinskoga dijaloga vodi preko svijesti o vlastitoj nesavršenosti te da treba priznati da je svaki razgovor težak, posebice onaj kojim se žele riješiti nesuglasice. Isto tako, smatra da je veliko umijeće slušati sugovornika i doista čuti njegovu poruku – težina razgovora posebno dolazi do izražaja u sukobima, kada svaka strana želi obraniti svoje stajalište. »U svemu tome važna je otvorenost prema drugomu. Smatram da treba biti otvoren za prihvaćanje mišljenja koje odudara od našega, a nasilje nikada ne smije biti dopušteno«, zaključuje Ema.Nasilje dolazi u različitim oblicima. Danas je sve raširenije elektroničko nasilje, a pod tim pojmom Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba smatra svaku komunikacijsku aktivnost preko interneta, videa ili mobilnih telefona koja služi kako bi se nekoga ponizilo, prijetilo mu se ili ga se na neki način teroriziralo. Pri tome je cilj povrijediti, uznemiriti ili na bilo koji drugi način naštetiti pojedincu. Mladi su gotovo neprestano dostupni na internetu, stoga su u svako doba dana i noći potencijalne mete internetskoga nasilja. Problematična je činjenica da se virtualni nasilnici osjećaju manje odgovorno za počinjena djela jer ne vide žrtvinu reakciju pa ne uviđaju razinu štete koju nekomu nanose. Ustrajmo u borbi protiv virtualnoga nasilja jer žrtvina je patnja bolna bez obzira događa li se nasilje u fizičkom ili virtualnom svijetu.
Priredili: A. Bukovac, I. Moslavac, I. Tomić
