Uoči svetkovine Krista Kralja u subotu 23. studenoga u katedrali sv. Tripuna u Kotoru bit će zaređen novi biskup, franjevac Hercegovačke franjevačke provincije, 58-godišnji fra Mladen Vukšić, dosadašnji župnik u Posušju. Tako će nakon devetnaest mjeseci ispražnjene biskupske katedre Kotorske biskupije ta malobrojna katolička zajednica u Crnoj Gori dobiti novoga biskupa. Glavni zareditelj mons. Vukšića bit će zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, a suzareditelji splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Zdenko Križić te dosadašnji administrator Kotorske biskupije nadbiskup Bara Rrok Gjonlleshaj. U intervjuu za Glas Koncila mons. Vukšić govori o tome kako vidi ulogu biskupa u današnjem svijetu, ali i o izazovima pastoralnoga djelovanja u Kotorskoj biskupiji. Ističe da poslanje Katoličke Crkve u Zaljevu Svetaca vidi u promicanju zajedništva.
U kovčegu uspomena ponijet ću mnoštvo toga. Više od četrdeset godina sam redovnik – franjevac, a trideset i dvije godine sam svećenik. To je relativno dugo razdoblje u kojem se dogodilo puno toga. Vrijeme formacije, vojske, studija, te svećeničkoga djelovanja. Zahvalan sam Bogu za puno lijepih stvari koje sam proživio tijekom toga razdoblja. Svaka služba, svaka župa donijela mi je veliko bogatstvo. Svojim pastoralnim zauzimanjem nastojao sam surađivati s tim darom i odgovarati na nove izazove. Tako sam po uzoru na talijanski pokret franjevačke mladeži prvi u Hercegovini osnovao Framu još u ratno vrijeme, 1992. godine na Humcu, pokraj Ljubuškoga, a na Posuškom Gracu 2009. pokrenuo sam Festival religiozne drame. U posljednje vrijeme morao sam se baviti izgradnjom i uređenjem sakralnih objekata i prostora. U svemu tome susreo sam mnogo dobrih ljudi kojima sam pokušavao biti brat, suputnik na ovom zemaljskom hodočašću i nadam se glasnik Velikoga Kralja. To je iskustvo ono najdragocjenije što jedan pastir može doživjeti i nositi sa sobom.
Tijekom protekloga razdoblja surađivao sam s nekoliko provincijala i biskupa. Mogu reći da nisam imao teškoća u suradnji ni s jednima ni s drugima. Uvijek sam se trudio izvršavati svoje dužnosti na najbolji mogući način. Kad bi se pojavio prijepor ili teža pitanja, obično smo u razgovoru kušali sve riješiti na obostrano zadovoljstvo.
Biskupsko me imenovanje iznenadilo jer to nisam ni u primisli očekivao. To je velika čast, ali slutim i velika odgovornost. Za mene počinje novo poglavlje. Kotorska je biskupija drevna biskupija i svakako ima svoju težinu, vjerojatno i svoje izazove, svoje potrebe i svoja očekivanja. Novi je to početak i za ovu posebnu Crkvu koja ima dugu povijest, ali koja sada prima zajedno s novim biskupom novi izljev Duha za novo poslanje koje će se morati nositi s izazovima koje ovaj svijet stavlja pred nas. Prva Crkva nastavlja u našoj partikularnoj Crkvi, ponovno primajući nalog da riječima i djelima propovijeda ljubav Boga Oca prema svakomu čovjeku, njegovo milosrđe prema iscrpljenomu čovječanstvu i njegovu želju za otkupljenjem našega svijeta ranjena i još uvijek pritisnuta tolikim zlima i nevoljama.
Svoje imenovanje doživljavam i kao određeno priznanje našoj Provinciji. Uz sve ljudske slabosti, koje su se očitovale u povijesti, a vidljive su i danas, Crkva je prepoznala da je naša redovnička zajednica nezaobilazna sastavnica iskustva vjere na ovim prostorima još od osmanlijske vladavine do današnjega vremena: po svojem evangelizatorskom zalaganju, po svojem djelovanju na polju kulture i izobrazbe, po svojem nesalomljivom stavu pred neprijateljima vjere koji nije ustuknuo ni pred mučeništvom ni pred golemom žrtvom.
Sveti je Franjo želio živjeti evanđelje i to je naglasio u Pravilu: »Život Manje braće je živjeti evanđelje Gospodina našega Isusa Krista.« Nadam se da mi franjevačka karizma može biti nadahnuće i trajan poticaj u programiranju i obavljanju biskupske službe. Sljedbenici svetoga Franje, čak i kada pristupaju svećeništvu, nisu pozvani živjeti kao pojedinci, nego kao ljudi ujedinjeni u bratstvu. Asiški ih siromah, naime, potiče da njeguju svojega »brata, kao što majka hrani i njeguje svojega sina, a za to će mu Bog dati milost«. Kao braća koja su predana jedni drugima i koje je Gospodin obdario različitim darovima Franjini su učenici pozvani prihvatiti jedni druge i postati »jedno srce i jedna duša« (vidi Dj 4, 32). Oni moraju ljubiti jedni druge iskrenom ljubavlju, noseći mane i terete jedni drugih, vježbajući se neprestano u ljubavi Božjoj, idući prema svim stvorenjima s bratskim duhom, neprestano prinose hvalu stvorenja Bogu, izvoru svakoga dobra. Promiču istinske bratske odnose među ljudima, kako bi svijet živio kao jedna obitelj pod pogledom Stvoritelja.
Mislim da svatko tko je upućen u crkvene prilike tu usporedbu župe Posušje s Kotorskom biskupijom doživljava na razini kvantitete, na razini brojki koje govore nešto, ali ne otkrivaju sve. Različit je posve kontekst u kojem žive vjernici Posušja, većinski katolički, od onoga u kojem žive vjernici Kotorske biskupije, manjinski katolički. Naravno takav kontekst nužno zahtijeva drugačiji pastoralni pristup, drugačiju evangelizatorsku mapu, drugačiji način kateheze. On prije svega uključuje produbljenje i jačanje identiteta vjernika, pomaže vjernicima da budu svjesni prisutnosti drugih religija, odnosno omogućava im da u njima razaznaju elemente koji su suprotni kršćanskoj poruci, ali ih također odgaja da shvate evanđeosko sjeme (semina Verbi) koje se ondje nalazi i može značiti izvornu evanđeosku pripravu. Naposljetku takav pristup trebao bi promicati živi misionarski osjećaj u svih vjernika. A on će se pak najbolje očitovati jasnim svjedočanstvom vjere, poštovanjem i međusobnim razumijevanjem, dijalogom i suradnjom u obrani prava osobe i u korist siromašnih te, gdje je to moguće, izričitim navještajem evanđelja.
Crkva je, naime, sustavno organizirana od župne zajednice sa župnikom na čelu do opće Crkve s papom i zborom biskupa. U toj organizacionoj hijerarhiji vidno mjesto zauzima crkvena pokrajina na čelu s metropolitom i njegovim područnim biskupijama koje pravno ostaju samostalne, ali na vjerskom pastoralnom području djeluju i nastupaju složno, zajednički. Čine, svakako, cjelinu za se ne narušavajući ni najmanje vjersko ni nacionalno jedinstvo. One ga, nasuprot, povezuju i učvršćuju. Po Zakoniku kanonskoga prava (ZKP) crkvene se pokrajine oformljuju kako bi se »promicala pastoralna djelatnost različitih susjednih biskupija prema okolnostima i osoba i mjesta i da bi se prikladnije unaprjeđivali međusobni odnosi dijecezanskih biskupa« (kan. 431, par. 1). Kotorska biskupija tijekom povijesti mijenjala je pripadnost metropolijama, a od 1969. pripada Splitskoj metropoliji. To je vjerojatno najsretnije rješenje i zbog geografske blizine, povijesnih razloga, narodnosne pripadnosti većine vjernika Kotorske biskupije.
Crkva želi biti prije svega sakrament spasenja, ali ne može se oglušiti na zbivanja koja su vezana za zemaljsku stvarnost. Na pitanje kako očuvati preostale malobrojne katolike nemam jednostavan odgovor jer nisu jednostavni ni razlozi koji su utjecali na stvarnost u kojoj danas trebamo govoriti o čuvanju manjine. A razloge ponajprije treba tražiti u povijesno-političkim okolnostima i promjenama državnih zajednica i granica. Možda bi nam ovdje dobro došla misao poznatoga teologa Dietricha Bonhoeffera, po kojem su kršćani u bilo kojoj situaciji pozvani prihvatiti »sudbinu«, to jest živjeti svoj »čas«, znajući da i tamo gdje zlo napreduje postoji Božji plan koji ga nadilazi. Ponad shema, misli, strahova. Svakako nije lako razlučiti kad je vrijeme za otpor, a kada za odustajanje. U jedno, međutim, kršćani mogu biti sigurni i iz toga crpiti utjehu: kako u jednom tako i u drugom slučaju Bog upravlja poviješću, čak i kad dopušta da njegova djeca budu odbačena ili progonjena. Dakle mi ćemo nastojati učiniti moguće, a ostalo ćemo prepustiti providnosti Božjoj. Za očuvanje hrvatske kulturne i povijesne baštine nuždan je doprinos i crnogorske države kao i hrvatske države, potpora medija i kulturnih institucija i organizacija iz Hrvatske. Suradnja i razmjena između glavnih čuvara i poznavatelja toga bogatstva i baštine koja se vezuje za to područje prijeko je potrebna.
»Ostani vjeran« moje je geslo. Ono je nadahnuto poticajem apostola Pavla Timoteju, marnomu propovjedniku radosne vijesti: »Ostani u onome u čemu si poučen i čemu si vjeru dao, svjestan od koga si sve poučen i da od malena poznaješ Sveta pisma koja su vrsna učiniti te mudrim tebi na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu« (2 Tim 3, 14-15). U nekim prijevodima Novoga zavjeta Apostolov je poticaj poznat po riječima: »Ali ti ostani vjeran onome čemu si poučen.« Evanđelje po Ivanu protkano je Isusovim pozivom da ostanu u njemu. U posljednjim poukama u dvorani posljednje večere Isus upućuje apostole: »Ostanite u meni i ja u vama« (Iv 15, 4). Vjeran je Kristu onaj koji živi s Kristom, štoviše, tko živi u Kristu, od njegova života, jer on je Život. Kristov učenik ostaje vjeran ako je u Kristu pronašao dom i ako u okrilju toga doma oblikuje sav svoj život. »Ostani vjeran« još se spominje i u knjizi Otkrivenja. »Ostani vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života« (Otk 2, 10).
