PSIHOLOG I MISIONAR NIKOLA BABIĆ: Mržnja je otrov koji najviše truje onoga tko mrzi

Nikola Babić, klinički psiholog u Psihijatrijskoj bolnici Rab

Snimio: V. Čutura
»Bojim se da su u tom ‘modernom robovlasništvu’, što nije nimalo pretjeran termin, povećani zahtjevi od radnika u fizičkom, ali i u vremenskom smislu, uz minimalnu kompenzaciju, izravan napad na obitelj kao instituciju. Vrijeme provedeno u obiteljskoj zajednici postaje luksuz.«

U hrvatskom društvu sve više je raslojavanja na siromašne i bogate. A prema medijskim izvješćima može ga se opisati riječima poput: porast siromaštva, agresije, depresije. Prema statistici u prošloj je godini u kućanstvima koja spajaju kraj s krajem s malim teškoćama živjelo 35 posto osoba, u onima koja teško spajaju kraj s krajem 32 posto, a u onima koja vrlo teško spajaju kraj s krajem 23 posto. Samo 0,3 posto njih, prema izvješću Državnoga zavoda za statistiku, živjelo je u kućanstvima koja vrlo lako spajaju kraj s krajem. Uza sve teškoće siromaštva u posljednje vrijeme pojavljuje se sve više agresivnosti, poput nasilja nad ženama, ubojstava. Kako pomiriti krajnosti, društvo učiniti plemenitijim i boljim govori diplomirani psiholog Nikola Babić koji je kao vjernik laik misionar proveo 14 mjeseci u Centru za mlade Gatenga u Kigaliju, glavnom gradu Ruande, a sada radi u Psihijatrijskoj bolnici na Rabu kao klinički psiholog.

Iskristalizirale su se bitne stvari
Siromaštvo je surova stvarnost koja sve više zahvaća i naše društvo, a čini je čovjek težnjom za moći, biti i imati. Kao klinički psiholog radili ste sa siromašnima, zatim s osobama s duševnim poremećajem, s različitim skupinama. Kako biste opisali psihološki profil siromaha, a kako bogataša?

NIKOLA BABIĆ: Mnoga istraživanja pokazuju da socioekonomski status ima znatan utjecaj na mentalno zdravlje pojedinca. Moje iskustvo rada s ljudima koji redovito žive na razini ispod granice siromaštva govori mi da su njihovi životi nekako jednostavniji – u vrlo pozitivnom smislu. Njihova situacija dovela je do toga da su se iskristalizirale one zaista bitne stvari u životu, a takvih nema mnogo, i na neki način možda i povećala kapacitete da se osjete sretnima, zadovoljnima. Npr. u centru za mlade Gatenga u Kigaliju, gdje sam volontirao, dječica bi nakon obroka u školi pokazivala na pune trbuščiće i smijući se komentirala: »Ici, c’est bien!« što znači: »Ovdje je dobro!« Ništa im više nije bilo bitno. Sjećam se mladića koji je u genocidu izgubio obitelj i ostao siroče – pričao mi je da točno zna što mora činiti, a to je da uči što bolje može i završi dobru školu. Fascinirao me svojim pozitivnim stajalištem unatoč svim teškoćama. Bojim se da materijalno bogatstvo samo povećava potrebe i želje koje čovjek želi namiriti, a to čini da se teže i osjeti zadovoljnim i ispunjenim. Paradoksalno, što više čovjek ima – može biti manje zadovoljan. Naravno, nije imovina sama po sebi ta koja utječe na čovjeka, nego čovjekovo stajalište prema njoj.

Razlika između informacije i iskustva
Može li bogataš razumjeti siromaha, ne misleći na one koji nisu fizički i psihički sposobni, nego na one koji mogu svojim radom privrijediti, ali im bogati monopolisti to ne dopuštaju, jer zakone usmjeravaju prema sebi?

NIKOLA BABIĆ: Svi smo u životu svjedoci razlike između informacije i iskustva. Uzmimo primjer političara koji izglasavaju zakone i čija su primanja redovito natprosječna. I primjer radnika ili radnice čija su mjesečna primanja na minimalcu, kojemu je mjesec predugačak ili koji ako mu se pokvari neki kućanski aparat, mora uzimati kredit na 12 ili 24 rate kako bi si priuštio drugi. Može li onaj prvi zaista razumjeti kako je tomu radniku? Ne znači nužno ni da nije zainteresiran ni da mu nije stalo, međutim upitna je razina te spoznaje na kojoj on »zna« da je ljudima teško, ali ne liježe s tom brigom navečer niti se ujutro s njom budi, ne zakida svoju djecu za neke osnovne stvari niti muku muči kako npr. nabaviti školsku opremu – i teško može reći da on zaista suosjeća, empatizira, i da ima tu pravu emociju koja bi ga vodila u smjeru donošenja odluka i zakona koji bi i tomu radniku za pošten posao olakšali život. Kada donosimo neke odluke, donosimo ih u okviru vlastitih psihičkih struktura, na temelju dosadašnjih znanja i iskustava. I zato bi i prilikom odlučivanja trebalo uključivati one na koje će se te odluke i odnositi jer oni jedini »znaju« kako je to.

Novac za igru, a siromašni gladuju…
Treba li u 21. stoljeću, kad je tehnika i tehnologija na vrhuncu civilizacije, itko na svijetu biti gladan?

NIKOLA BABIĆ: Smatram da je današnje siromaštvo i glad golem poraz i sramota za čitav ljudski rod. Pitam se kad bi se pojavila neka druga vrsta iz svemira i promatrala kako se ljudi ponašaju na zemlji, što bi o nama pomislili? Za sve ovo vrijeme ljudskoga postojanja i napretka u kulturnom, tehnološkom i svakom drugom smislu bojim se da evolucijski nismo daleko stigli. Ili je sustav vrijednosti sasvim izvrnut. Često smo svjedoci i vijesti o uništavanju prirode, izumiranju biljnih i životinjskih vrsta – sve to pokazuje koliko smo loši gospodari. Kako kratkoročno i sebično razmišljamo. Zar je moguće da uza svu tu silnu tehnologiju, resurse, milijarde dolara, eura ili čega već koji se samo pretaču iz jednoga kraja svijeta u drugi – netko može umrijeti od gladi? U isto vrijeme nogometašu Tevezu u Kini se nudi dnevna plaća od 102 000 eura? Da se igra!? Dijelim zaprepaštenost, razočaranje i čuđenje s tim izvanzemaljcima na početku priče. Ali jednako tako smatram da ne treba čekati znatnije promjene od strane velikih struktura i organizacija. Rješenje je u pitanju: »Što ja činim da moj brat ne bude gladan?« Tako se mijenja svijet.

Božić može sve!
Kad gledate kao vjernik, a takvim se predstavljaju i brojni bogataši, političari, dužnosnici, koliko slika Božića može popraviti čovječanstvo u pravednosti?

NIKOLA BABIĆ: Božić može sve! Slika Božića upravo je slika Boga koji ima veliku empatiju za sve koji zbog siromaštva ili drugih nevolja pate jer se rodio siromašan, u vrlo skromnim uvjetima. Novorođeni je Bog kojemu se čovjek u svom jadu može obratiti i u molitvi pronaći snage za sljedeći dan. Slika Božića i Isusa u jaslicama može i u nama probuditi želju da se tomu Bogu djetetu obratimo, da mu se poklonimo, da s tom svetom obitelji i mi suosjećamo i svoj dom i sve svoje podijelimo. A tu želju onda i ostvarimo – kroz ljubav i djela milosrđa prema bratu čovjeku. Tada možemo govoriti o pravednosti i tada bi se i postojeći resursi adekvatnije prelijevali prema potrebitima.

Moderno robovlasništvo uništava obitelj
Činjenica je, što često prenose i mediji, a uočava se svakim danom na svim razinama, da je i u Hrvatskoj sve više »modernih robovlasnika«, poput onih koji drže velike trgovačke lance. Kako to komentirate?

NIKOLA BABIĆ: Bojim se da su u tom »modernom robovlasništvu«, što nije nimalo pretjeran termin, povećani zahtjevi od radnika u fizičkom, ali i u vremenskom smislu, uz minimalnu kompenzaciju, izravan napad na obitelj kao instituciju. Vrijeme provedeno u obiteljskoj zajednici postaje luksuz. Godišnje odmore dobiva majka kad ju se pošalje, otac isto tako – šanse da se podudaraju ravne su lutriji. Djeca su sa svima više nego s vlastitim roditeljima, pa se tako uče i nauče živjeti. Pitanje je koliko tim premorenim roditeljima na kraju dana uopće ostaje snage za igru, razgovor, molitvu s djecom?

Nebriga za druge je »agresivan čin«
Ima li naznaka sadizma kad se promatra s psihološkoga stajališta profile onih koji gomilaju, a ne daju drugima niti žele dijeliti?

NIKOLA BABIĆ: Možda su njihovi roditelji previše radili i nisu imali vremena igrati se s njima, pa su već u ranoj dobi dobili poruku da treba gomilati i da je posao važniji od obiteljskih i ljudskih odnosa? Nebriga za druge može se promatrati i kao agresivan čin, ali iskustvo rada s ljudima, pogotovo kroz psihoterapiju, pokazuje da za sve postoji razlog i izvor najčešće u značajnim događajima u ranom djetinjstvu. Nitko se nije rodio kao osoba koja gomila, nego je negdje na životnom putu naučio da tako treba, možda kroz poruku da onaj tko ima više – više i vrijedi. Naposljetku to je poruka ovoga svijeta. Kada bi ljudi sebi zaista željeli najveće dobro i najveću sreću, koja se u srcu može osjetiti, ne bi trošili vrijeme na gomilanje, nego na dijeljenje onima koji su potrebiti. Teško da išta bolje možemo učiniti za sebe nego da činimo nešto za druge.

Agresija je karakteristika slabih, a ne jakih ljudi
Čovjek je biće zajedništva, istodobno biće koje teži održivosti i nastavku života. Što se to u čovjeku budi da želi iskorijeniti drugoga, poniziti ga, osiromašiti? Je li to ljudski nagon, ako se među ostalim čovjek definira kao humano biće?
NIKOLA BABIĆ: Smatram da su mnoge stvari naučene. Mandela je rekao da se nitko nije rodio s mržnjom prema drugomu biću. Pogledajte samo djecu kad se bezbrižno i složno igraju. Moramo znati da je agresija karakteristika slabih, a ne jakih ljudi. Agresivno ponašanje često se pokazuje u trenutku kad čovjek više nema kapaciteta da se konstruktivno nosi s problemom, da ga riješi. Zamislite dijete koje se naljuti pa razbije igračku od jada. Samo što nažalost imamo odrasle ljude koji se ne snalaze u rješavanju problema s oružjem koje može napraviti puno veću štetu. Pripadnost obitelji ili bilo kojoj skupini, vršnjačkoj, etničkoj, vjerskoj itd., pruža mi osjećaj identiteta, u njoj se mogu definirati, saznati tko sam ja, što je vrlo pozitivno. Međutim ako postoji zabluda da je samo moja skupina ispravna i vrijedna, a sve ono što se razlikuje od naših standarda manje vrijedno, to može postati vrlo opasno. A potreba za ponižavanjem drugoga kako bih se ja osjetio vrjednijim opet proizlazi iz vlastite nesigurnosti. Teško da u svom srcu zadovoljan i ispunjen čovjek ima potrebu susjedu razbiti auto.
Nerazmjer izaziva nezadovoljstvo i gorčinu u srcu
Siromaštvo je patnja i borba. Kako ga prihvatiti, posebice kad se na drugoj strani gleda bogataš koji je nepravedno stekao blago i još ga gomila?

NIKOLA BABIĆ: Živimo u materijalnom svijetu i od te stvarnosti ne možemo pobjeći. Imamo svoje potrebe, želje, snove, koji su često vezani i za materijalno. Ta tko se na kraju krajeva povremeno ne voli nečim i počastiti, ili nekoga svoga? Nemogućnost da zadovoljavamo te potrebe konstantan je izvor stresa koji može biti toliko intenzivan da može rezultirati i kroničnim umorom, depresivno-anksioznim poremećajem ili bijegom u ovisnost. A istodobno možemo biti vrlo radišni i pošteni, međutim jednostavno ne uspijevamo »spojiti kraj s krajem«. Taj nerazmjer može u čovjeku izazvati veliko nezadovoljstvo i gorčinu u srcu, pogotovo ako istodobno pred očima ima primjere nepošteno zarađenoga bogatstva i lagodan život ljudi vrlo upitnih moralnih načela. Nemam racionalno objašnjenje ni utjehu za taj problem. Ono što mi jedino pada na pamet priča je o dvije zastave, onoj Kristovoj i onoj drugoj – zastavi ovoga svijeta. Na primjer, nogometaši dnevno mogu zaraditi više nego radnik za cijeli život i tomu se više nitko ne čudi – čast športašima i uloženu trudu! A na nama je da se odlučimo pod koju ćemo zastavu stati. Naposljetku rečeno nam je da se ne brinemo što ćemo obući i jesti, i da tražimo najprije Božje kraljevstvo. Možda ga ipak ne tražimo na pravom mjestu?

Milijarderi mogu biti »u tijesnoj koži«
Često se čuje: siromašan materijalno, ali bogat duhom. Kako te riječi tumačite s psihološkoga stajališta? Jesu li bogati ljudi sretni? Postoje li podatci tko više traži psihološku pomoć u težnji za puninom života?

NIKOLA BABIĆ: Materijalno i duhovno koegzistiraju, često se prožimaju, ali isto tako mogu biti i obrnuto proporcionalni pa je moguće da je najveći siromah blažen i ispunjena srca i da mirne savjesti spava, a milijarderi mogu biti »u tijesnoj koži« i unatoč svemu bogatstvu krajnje nezadovoljni – bez životnoga smisla. Negdje sam pročitao rečenicu: »Upoznao sam mnogo jako zanimljivih ljudi koji nemaju pojma što bi sa svojim životom.« Možda mnogi imaju priliku upoznati takve ljude. Vrlo često oni pune novinske stranice i služe kao nekakvi uzori i modeli i svi žele biti kao oni pa ih često i imitiraju. Zagledam li se malo bolje u ta lica s naslovnica, u njihove riječi, ponašanje, nije mi ponekad teško prepoznati simptome depresije, anksioznosti, poremećaja ličnosti, ovisnosti. Nedavno je bio jedan primjer psihotične epizode. Iako je, kao što sam rekao, socioekonomski status značajna varijabla u istraživanjima mentalnoga zdravlja, bojim se da ne služi kao apsolutni zaštitni faktor koji sprječava oboljenje. A poprilično sam uvjeren da duhovna ispunjenost to jest.

U crkvi i pred Bogom su svi isti
Najčešće siromašni vjeruju u bolje sutra, a bogati se boje da će izgubiti što imaju pa još više gomilaju. Gdje je tu kraj? Kako ih približiti u onoj ljudskosti?

NIKOLA BABIĆ: Nažalost može se dogoditi da imovina više nije u službi čovjeka, nego čovjek kao da postoji da bi služio stvarima, svojoj kući, svomu autu, firmi… Siromasi su lišeni tih opterećenja, iako vjerojatno povremeno požele da ih imaju. Te su razlike između bogatih i siromašnih u nas još mnogo manje vidljive nego npr. u nekim afričkim zemljama gdje ta dva svijeta gotovo ne dolaze u kontakt, bogati imaju svoje kvartove, dućane, škole, restorane, a siromašni svoje siromašne četvrti. U nas su te razlike nešto manje, ali ipak su vidljive. Mjesto gdje bi se mogli sastati mogla bi biti crkva za nedjeljne mise.

Vjera i djela idu skupa
Kako čovjeku koji nema kruha, ne može platiti račune, školovati djecu, reći: vjeruj? Zapravo, kako mu predočiti vjeru? Koja su vaša iskustva iz afričkih dana i rada u misiji?

NIKOLA BABIĆ: Uživao sam razgovarati s našim misionarima i misionarkama najviše zbog te njihove životnosti, razumijevanja za čovjeka, za potrebe njegova bića u cjelini, uvijek bih se poslije osjećao obogaćeno za neku novu mudrost. Naši se misionari zaista brinu za čovjeka, organiziraju i vode škole, dispanzere, bolnice, kuhinje, polja, i sve to najčešće u kontekstu misije, župe, crkve. Teško se čovjeku koji nije jeo nekoliko dana može pričati o vjeronauku, pitanje je i je li to uopće moralno i po Božju? Uzmimo sebe za primjer. Ali kad se sve te stvari sjedine u dobro organiziranoj misijskoj župi, ljudi se rado okupljaju i radi se i veseli, i obogaćuje se i tijelo i duh i duša.

Kako se ljudsko biće može svesti na razinu ispod životinjske?
Radite kao klinički psiholog, a imali ste priliku upoznati različite kulture. Kako je to u drugim zemljama? Zapravo, koliko je čovjek čovjeku najveći neprijatelj i koliko čovjek čovjeka želi istrijebiti sa zemlje?

NIKOLA BABIĆ: Različitosti su najveće bogatstvo. Uživao sam raditi u zajednici gdje je osim nas Hrvata bilo i svećenika i volontera iz Belgije, Kanade, Konga, Burundija, Ruande, Italije… Rekao bih da je čovjek čovjeku najveći neprijatelj u onoj mjeri u kojoj je čovjek sam sebi najveći neprijatelj. Želja za upropaštavanjem drugoga proizlazi iz osobne patnje i neispunjenosti i zablude da će na račun drugoga napokon pronaći svoje zadovoljstvo i sreću. Kasnije situacija postaje sve gora jer čovjek sebe krca najgorim mogućim emocijama. Mržnja je zaista otrov koji najviše truje onoga tko mrzi. Nažalost u nekim krajevima Afrike gotovo stalno traju ratni sukobi – redovito zbog različitih interesa u pozadini. U Ruandi će se još dugo osjećati posljedice možda najvećega pokolja u povijesti čovječanstva. Bojim se da pritom pobjednika nema. Pričajući s ljudima i čitajući o tom nemilom događaju, ostaje mi misterij kako se ljudsko biće može svesti na razinu ispod životinjske. Možda je odgovor u duhovnoj stvarnosti.

Čovjek puca gdje je najslabiji
Koliko materijalni uvjeti, primarno siromaštvo ili bogatstvo utječu na zlo ubojstva?

NIKOLA BABIĆ: Svaki povećani stres povećava pritisak u sustavu koji, kada dođe do toga, puca na mjestu gdje je najslabiji. Netko je genetski skloniji depresiji, netko razvitku ovisnosti, drugi oboli od šećerne bolesti, a netko ima tu agresivnu dispoziciju i pod stresom tako reagira. Ne možemo reći da socijalna situacija nije povezana s mentalnim zdravljem. Vjerujem da postoji dobar dio naših pacijenata koji bi uz redovit i uredno plaćen posao i solidnije životne uvjete možda i izbjegli psihijatrijsko liječenje, čisto zato što taj pritisak ne bi nikad porastao do te mjere da dođe do manifestacije bolesti. Paralelno s tim, ubojstvo je možda čin koji je na samom vrhu ledene sante i kojemu su prethodile i godine napetosti, stresa, nezadovoljstva, neurednih odnosa itd. koji su doveli do potpunoga gubitka kontrole.

I mediji su suodgovorni za nasilje
Potiču li mediji na nasilje, primjerice prekomjerno prikazujući ili opisujući stravične događaje umjesto da šire prevenciju, educiraju?

NIKOLA BABIĆ: Vraćam se na Ruandu, sjećam se da su u travnju, kada se održavaju sjećanja na genocid, na jedinom TV programu ruandske televizije prikazivali snimke ekshumacije tijela i slične vrlo neugodne prikaze koji su i meni bili vrlo mučni, a kamoli ne nekomu čija su sjećanja još svježa i rane otvorene. Doživio sam to kao svojevrsnu redovitu retraumatizaciju lokalnoga stanovništva i još uvijek ne vidim smisao toga – osim ako je ideja da se u ljudima i dalje potiču emocije mržnje i bijesa. Pritom još jednom vidimo koliko je važna uloga novinarske struke te koliko se šteta može učiniti ako je na prvom mjestu gledanost ili prodaja novina, a ne ono što je dobro za ljude.

Pružaju ono što imaju
U posljednje vrijeme svjedoci smo ubojstava, ponajprije nasilja nad ženama, zatim nasilja mlađih punoljetnika. Što je to u ljudskom umu da se odluči na takav čin?
NIKOLA BABIĆ: Takve agresivne čine možemo povezati s nedostatkom kapaciteta osobe da se nosi sa svojim problemima i osobnim nezadovoljstvom – ako izuzmemo nasilje kao rezultat patoloških procesa. I opet bih sve povezao s iskustvima koja je ta osoba imala tijekom života i s vremenom kad se naučila tako ponašati. Katastrofa obitelji koje su zbog jednog ili više članova disfunkcionalne u vidu zadovoljavanja potreba svih svojih članova, a tu na prvom mjestu mislim na emocionalne potrebe najmanjih članova, jest to da ta nesreća ima svoj nastavak jer ta djeca u odrasloj dobi pružaju ono što imaju i ponašaju se po sličnom obrascu kao što su to njihovi roditelji činili. Dijete koje je u ranoj dobi umjesto zagrljaja i poljupca dobilo psovku ili šamar – kad odraste najčešće radi kako zna. I prenosi nesreću dalje.

IZVORGlas Koncila br. 49/2016.
Prethodni članakGRIJEH PROPUSTA HRVATSKIH POLITIČARA: Gušenje poljoprivrede razlog gubljenja stanovništva
Sljedeći članakNELOGIČNOSTI MIROVINSKOGA ZAKONA: Odlazak u mirovinu – lažno izjednačavanje žena