NAPORI HRVATA I DRUGIH MISIONARA U AMAZONSKOJ PRAŠUMI Kako Božju riječ donijeti starosjediocima u ugroženoj džungli

Redovnica misionarka u Ekvadoru s. Rosa Elena Pico

I prije nego što je započela, posebna sinoda za Amazoniju, koja će se tijekom tri tjedna u listopadu održavati u Vatikanu, izazvala je mnoge reakcije u crkvenim krugovima. Osim što će se zasigurno na njoj govoriti o položaju tamošnjega stanovništva, problemima iskorištavanja prirodnih resursa i pretjeranoga zagađenja u ekološki bogatu području, sukobima i raseljavanju, u fokusu će biti izazovi Katoličke Crkve: kako više pozornosti posvetiti autohtonim tradicijama i pastoralnoj skrbi u široku i teško dostupnu području, raspravljat će se o mogućnosti ređenja oženjenih muškaraca dokazane krjeposti, prenošenju dužnosti laicima… No u tim raspravama kao da ostaju po strani veliki napori koje Katolička Crkva svakodnevno čini kako bi pomogla domorodcima u Amazoniji, regiji koja obuhvaća devet zemalja Latinske Amerike: Brazil, Peru, Kolumbiju, Venezuelu, Ekvador, Boliviju, Gvajanu, Surinam i Francusku Gvajanu.

Daleko od civilizacije

Amazonski bazen veliko je područje s najviše kulturne i biološke raznolikosti na svijetu: na sedam milijuna četvornih kilometara u devet zemalja živi 380 domorodačkih naroda, sveukupno 34 milijuna stanovnika, od kojih je tri milijuna autohtonih. Nedavne vijesti o požarima koje su pristizale iz amazonske prašume osvijestile su da je tamošnje područje od vitalnoga značaja za planet jer se tamo »proizvodi« petina kisika na planetu, a bogatstvo u nafti, plinu, drvnoj građi i zlatu godinama su iskorištavali svjetski moćnici na štetu domaćega autohtonoga stanovništva.

»Vjerujem da Crkva ima mnogo toga naučiti od Amazonije koja je središte svijeta. Nadam se da će Sinoda reći nešto i u obranu majke prirode i starosjedilaca koji ovdje žive u džungli. Oni trebaju moralnu i duhovnu potporu Crkve«, rekla je misionarka iz Ekvadora s. Rosa Elena Pico.

U takvu ambijentu crkvene organizacije surađuju s lokalnim zajednicama, prateći njihov identitet i zaštitu kulture, podupirući ih u obrani njihova teritorija i osiguravanju sredstava za život. Uoči početka Sinode za Amazoniju Panamazonska crkvena mreža (REPAM) ugostila je na studijskom putovanju novinare svjetskih vjerskih redakcija, poput austrijske agencije Kathpress i američkoga portala Crux, koji su donijeli priče o tamošnjem životu. Od studenoga 2017. godine u misiji u Ekvadoru djeluje 58-godišnja redovnica misionarske zajednice s. Rosa Elena Pico. Kada je dobila dekret za tu službu, kako izvještava Kathpress, odmah je pomislila: »O, Bože, poslali su me u džunglu«, no prihvatila je izazov i sa svojim bijelim velom i sivim ogrtačem sletjela u srce ekvadorske tropske prašume. Živi daleko od civilizacije, s jednom susestrom u drvenoj kolibi u selu Sarayaku, smještenom u južnom dijelu Ekvadora, koje naseljava između 1000 i 2000 domorodaca iz plemena Kichwa, do kojega se dolazi ili malim zrakoplovom ili četverosatnom vožnjom kanuom.

Redovnice uporno slijede svoj cilj širenja vjere, tamo djeluju bez svećenika, on im dolazi tek jednom mjesečno, a ostalo vrijeme uz pomoć katehista drže službu riječi, pokapaju mrtve, pomažu starima i nemoćnima. Većina stanovnika Sarayakua identificira se kao katolici, ali teško u svemu prihvaćaju kršćansko učenje smatrajući ga zahtjevnim jer se kosi s njihovom tradicijom.

U obranu majke prirode

Od oko 1400 članova autohtone zajednice Sarayaku samo je šest parova primilo sakrament braka. Ostali, pripovijeda s. Pico za »Crux«, vjeruju da će se oni koji se vjenčaju na kraju ipak razdvojiti ili rastati te da ne će moći održati doživotnu vezu sakramentalnoga braka. »Da bi bio kum, ako živiš s nekim, moraš biti u braku«, kaže redovnica i ističe da se mnogi ne žele obvezati na ono što Crkva zahtijeva. Također se bori s poučavanjem spolnoga morala jer se ondje dečki ne smatraju muškarcima dok ne žive sa ženom. »To znači da tinejdžeri često postaju parovi, imaju spolne odnose u dobi od 12 ili 13 godina, osnivaju obitelj uz podršku svojih roditelja, to je ondje normalno. Pokušala sam im reći da je u redu pričekati, ali tradicija plemena Kichwa to otežava«, rekla je.

Unatoč tomu, dobro je prihvaćena među Indijancima, iako su, prema njezinim riječima, u dva navrata tražili da ih napusti. Rekla im je da ne će otići »dok joj biskup to ne kaže«. Redovnica Rosa Elena Pico smatra da je vrlo važna kršćanska formacija, a u svakodnevnim se susretima usmjerila upravo na taj vid djelovanja. Zato nedostatak svećenika u Amazoniji ona vidi kao najveći izazov. »Hitno nam je potrebno više predstavnika za podjeljivanje sakramenata«, upozorava misionarka i nada se da će se za to pronaći rješenje. To bi, uvjerena je, dovelo do toga da se Božja Riječ u ugroženoj prašumi mnogo glasnije čuje. »Vjerujem da Crkva ima mnogo toga naučiti od Amazonije, koja je središte svijeta. Nadam se da će Sinoda reći nešto i u obranu majke prirode i starosjedilaca koji ovdje žive u džungli. Oni trebaju moralnu i duhovnu potporu Crkve.«

Pod stalnom prijetnjom

Suprotstavljajući se romantiziranim klišejima o džungli, s. Pico ističe da život u prašumi donosi puno poteškoća: loša cestovna povezanost, komarci i drugi »krvolovci« su sveprisutni, a treba biti oprezan i s otrovnim zmijama. No i prašuma Latinske Amerike u velikoj je opasnosti, za čiju zaštitu treba učiniti više. Sarayaku, teritorij koji obuhvaća 135 tisuća hektara, već je godinama pod stalnom prijetnjom.

Na području gdje se nalaze kolibe u kojima žive Indijanci plemena Kichwa nalazi se nafta, a međunarodne korporacije žele odmah započeti s eksploatacijom. No krčenje šuma i zagađenje donijelo bi neizbježne posljedice: iščezao bi način života Indijanaca koji love ribu i skromno se bave poljoprivredom. I dok su domorodački narodi širom svijeta pali pod taj utjecaj, narod Sarayaku postao je simbol domorodačkoga otpora i izvan granica Ekvadora.

Hrvatski biskup pokrenuo sveučilište za Indijance
Iz područja Amazonije na Sinodi u Vatikanu među tristotinjak predstavnika bit će i franjevac Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda mons. Gerard Anton Žerdin, biskup Apostolskoga vikarijata San Ramon u amazonskom dijelu Perua. On je već 44 godine misionar, u Peru je otišao još kao bogoslov, tamo je i zaređen za svećenika, a biskupom je imenovan 2002. godine. »Prtljaga« toga jednostavnoga i skromnoga biskupa s kojom dolazi u Vatikan jest osnivanje i djelovanje sveučilišta »Nopoki« za peruanske Indijance u suradnji s Katoličkim sveučilištem u Limi, s ciljem da se educiraju učitelji u osnovnim i srednjim školama za lokalnu zajednicu. »Tu se odgajaju nastavnici u osnovnim i srednjim školama i u vrtićima te suradnici u evangelizaciji, a uz to uče i zanat. Sveučilište tako odgaja i obrazuje studente kako bi sačuvali svoje korijene, jezik i običaje, a da istodobno mogu pomoći u razvoju vlastite zajednice kako bi njezini članovi imali život dostojan čovjeka«, istaknuo je u jednom svojem posjetu Hrvatskoj biskup Žerdin.

IZVORGlas Koncila br. 40/2019.
Prethodni članakZEMLJA NE MOŽE DISATI OD »ŠUME PUŠAKA« »Globalni požari« mogu imati nesagledive posljedice
Sljedeći članakPREPOZNAJE LI SE DOBRO U HRVATSKOJ? Zašto slabi zahvalnost?