Sv. Benedikt iz Nursije (480. – 547.) Augustinova je »Pravila Učitelja« (Regula Magistri iz g. 530.) i svoja pravila povezao u jedinstveno »Pravilo sv. Benedikta« koje se primjenjuje od srednjega vijeka do danas u zapadnim redovničkim zajednicama. Napisano je oko g. 540. u samostanu Monte Cassino koji su braća osnovala g. 529. Provođenje i primjena »Pravila« proširila se na sve samostane Franačkoga Carstva osobito poslije sinode u Aachenu g. 816./817. Benediktinski samostani od toga će vremena biti središta duhovnosti, kulture i obrazovanja na kršćanskom Zapadu.
U vrijeme hrvatske države i kralja Petra Krešimira IV. (1058. – 1074.) benediktinci su iz Italije došli u Hrvatsku.
U Biogradu je osnovana biskupija te muški (sv. Ivana evanđelista) i ženski (sv. Tome apostola) benediktinski samostani. Mlečani su g. 1125. razorili Biograd i samostane u ratničkom pohodu na hrvatske gradove. Iz Biograda se biskupija seli u Skradin, a koludri na Rogovo (posjed iznad rijeke Krke, zadužbina kralja P. Krešimira IV. iz g. 1059.) i kasnije na Pašman iznad Tkona. Tamo su na Ćokovcu i temeljima bizantske utvrde i ranokršćanske crkve izgradili samostan sv. Kuzme i Damjana (darovani posjed hrvatske kraljice Lepe i kralja Dmitra Zvonimira iz g. 1076.). Samostan je do 17. st. nosio naziv Rogovska opatija. Sljedećih stoljeća Ćokovac je središte glagoljaštva, pismenosti i kulture, gdje je od 15. st. do danas izučeno 76 svećenika glagoljaša. U HAZU-u su pohranjena »Pravila sv. Benedikta« iz tkonskoga samostana prepisana glagoljicom u 14. st. Iz samostana potječu glagoljski srednjovjekovni spomenici književnosti: Pašmanski brevijar i Tkonski zbornik, kodeksi iz 13. – 15. st., 13 kodeksa iz g. 1613. – 1816., 11 misala i brevijara, madrikule bratovština, kameni spomenici te glagoljski napjevi iz dijelova mise. Napoleonova vlast ukinula je samostan g. 1808., ali je on ponovno oživio od g. 1965. zauzimanjem otaca Martina Kirigina (1908. – 2001.) i Benedikta Celegina te brata Pija Palijana.
