Mladi supružnički par Nikolina, djevojački Petričević, i Angelo Gale godinama su vezani uz splitsku udrugu mladih »Hrvatsko nadzemlje« koja djeluje pri Povjerenstvu za pastoral mladih Splitsko-makarske nadbiskupije i na mjesečnim susretima okuplja 700-tinjak mladih. Nikolina je u voditeljskom timu, a Angelo u dramskoj sekciji. Aktivnom djelovanju u Crkvi naučili su ih još njihovi roditelji u njihovoj matičnoj župi sv. Ivana Krstitelja na Trsteniku, u južnom dijelu Splita. Planiraju ustrajati jer Crkvu doživljavaju kao svoj drugi dom. Posebno njeguju pobožnost Majci Božjoj. Oboje su i podrijetlom iz župa koje su posvećene Majci Božjoj. Zato ih privrženost i posvećenost nebeskoj Majci na osobit način nadahnjuje i nosi kroz život.
Nikolina je rođena 9. kolovoza 1993. u Splitu kao drugo dijete u obitelji Marije, dj. Olujić, i Darka Petričevića. Njezini su se roditelji zaljubili i prohodali 1982. godine, dok je Marija pjevala u župnom zboru, a Darko bio najmlađi član župnoga ekonomskoga i pastoralnoga vijeća župe Presvetoga Srca Isusova na Visokoj u Splitu, iz koje je 1991. i nastala župa Trstenik. »Mama je kao dijete imala, kako sama kaže, lijepo, ali teško djetinjstvo«, pripovijeda Nikolina. »Najstarija je bila od troje djece njene majke Ksenije i danas pokojnoga otca Mate. Dok su baka i dida živjeli i radili u Austriji, mama se brinula o bratu i sestri, provodeći dio života u Slavoniji, a dio u Bosni kod obitelji koja se brinula o njima. Iako je u početku bilo planirano da se ode iz domovine na samo nekoliko godina, s istim motivima kao i kod bake i dida s otčeve strane, to se produžilo na cijeli radni vijek, sve do danas.
A tata je mlađi sin majke Zlate i danas pokojnoga otca Ante. Dio je djetinjstva proveo na selu, a njega i njegova brata odgojili su majka i otac moga pokojnoga dida. Naime, dida je šezdesetih godina, vrlo brzo nakon što se oženio, otišao raditi u Njemačku, a baka mu se nedugo nakon toga pridružila, sa željom da svojoj djeci zajedno pruže lakši i ljepši život. Koliko je to bio težak period u njihovim životima svjedoči činjenica da je dida tek nakon tri godine od svoga odlaska u Njemačku prvi put došao kući i tada vidio svoga sina, moga otca Darka.
Dok su njihovi vršnjaci iskoristili nedostatak roditelja i roditeljskoga odgoja i prepustili se ulici, moji su sve svoje slobodno vrijeme provodili u crkvi, i to ih je zapravo izgradilo. Vjenčali su se 1986. godine u crkvi na Visokoj i ove su godine proslavili svoju 34. obljetnicu braka.
U obiteljskoj zajednici u kojoj su mama i tata živjeli nikad nije nedostajalo ljubavi, smijeha, vjere i domoljublja, pa sam u takvom duhu i odgajana. U domu Petričevića uvijek je bila izražena ljubav i privrženost prema rodnomu kraju, a naša kuća bila je, i još uvijek jest, otvorena i ispunjena prijateljima i iskrenim gostoprimstvom. Svi koji poznaju moje roditelje znaju koliko su uvijek njegovali obiteljske odlaske u Proložac u Imotskoj krajini gdje su naši korijeni.«
»U našoj kući uvijek su se rado organizirala razna druženja. Nikad nam nije nedostajalo povoda – bio to rođendan, imendan, Božić, Uskrs ili novi tepih ili novi televizor. Bilo nam je samo važno da smo svi zajedno i da se svi ugodno osjećaju, baš kao u svojoj kući. Obiteljski smo prijatelji s mnogim svećenicima iz cijele Hrvatske, i odmalena gledam kako moji roditelji doživljavaju svećenike kao obitelj, a Crkvu kao drugi dom. Upravo zato nikada nisam osjećala strah ili sram sudjelovati u životu župne zajednice. Naša župa oduvijek je bila aktivna i živa, i svatko tko je htio, mogao je pronaći svoje mjesto pod suncem. Povezana sam bila sa svim našim župnicima. Odrastajući u takvu okruženju, postalo mi je normalno da djeca i mladi provode svoje vrijeme radije u crkvi, igrajući i društvene igre, nego na ulici, da odrasli imaju bračne susrete, a stariji razne molitvene zajednice. Uvijek sam osjećala potrebu biti blizu i župna zajednica uvijek mi je bila baza. Uz mnoge obitelji koje su sudjelovale u rastu i razvoju naše župne zajednice od njenih početaka, svojim angažmanom i sveprisutnošću izdvojile su se baš suprugova i moja obitelj. I Angelovi su jako vezani uz Crkvu. A i on i ja smo oboje i pričešćeni i krizmani u našoj župi.
Roditelji su mene i četiri godine starijega brata Antu od djetinjstva uključivali u život župne zajednice. Ante je tako od malih nogu ministrirao, a ja sam pjevala u župnom dječjem zboru. Dozrijevajući sam se priključila liturgijskoj grupi čitača, a dječji zbor zamijenila sam pjevanjem u bendu za mlade. Iako su nam naši roditelji možda mogli pružiti financijski i više, oni su se odlučili potpuno posvetiti našemu odgoju pa su nastojali da jedno od njih uvijek bude uz nas. Ante je danas oženjen, ima dvoje djece i živi s našim roditeljima u stanu na Trsteniku. Završio je studije ekonomije, ima svoj obrt, bavi se prijevozom.«
»Osnovnu školu pohađala sam u Trsteniku, a srednjoškolsko obrazovanje završila sam u Turističko-ugostiteljskoj školi, smjer hotelijersko-turistički tehničar. Uvijek sam bila dobra, radišna, vrijedna, a roditelji su me u svemu jako podupirali. Dodatno sam 12 godina plesala u jednom plesnom klubu. Logičan slijed nakon srednje škole bio je Ekonomski fakultet u Splitu. Diplomirala sam, kao i moj Angelo, 2018. godine.
U prosincu 2007. pomalo sam nespremna započela svoju prvu, a na kraju se ispostavilo i jedinu vezu s dečkom potpuno suprotnoga karaktera, s kojim sam dijelila klupe u svojem 8. b razredu. Poznavali smo se još dosta prije nego što smo krenuli u isti razred osnovne škole budući da smo odrastali u istoj župi. Kako je Angelo ministrirao, zajedno smo odlazili na izlete, druženja dječjega zbora i ministranata i na razna hodočašća sa župnom zajednicom.
Te hladne noći, nekoliko dana pred Badnjak, upitala sam svog Angela: ‘A što će se promijeniti kada postanemo momak i cura?’ A Angelo mi je tada rekao: ‘Ništa, samo ćemo se malo više grliti!’ Vjerujte, ni danas nam zagrljaja ne nedostaje.
Angelo je danas, 12 godina kasnije, moj suprug, a dolazi iz obitelji Gale. Kako smo prohodali još kao četrnaestogodišnjaci, ni sami nismo mislili da bi se dječja zaljubljenost mogla pretvoriti u brak. U tom kontekstu, gotovo mi je nezamislivo pričati o svom životu, a da pritom ne pričam u množini.«
»Završavajući dvije različite srednje škole i studirajući na fakultetima u dva različita grada, imali smo uspona i padova. Angelo je završio nutricionizam. Prvi dio studija proveo je u Splitu, a drugi dio u Zagrebu. Preddiplomski je završio na splitskom PMF-u, a diplomski na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu. Razdoblje studija bilo je jedino razdoblje kad smo djelovali odvojeno jer smo sve ostalo vrijeme uvijek bili zajedno u istim aktivnostima. Angelo je, studirajući u Zagrebu, nastavio aktivno sudjelovati u životu salezijanske zajednice u Svetoj Mati Slobode na Jarunu. I stanovao je kod njih tijekom studija, u njihovu duhovnom centru.
Udaljenost sama po sebi uvijek nosi neke kušnje, koje nisu zaobišle ni nas. Međutim, nismo dopustili da nas kušnje pokolebaju, već smo uvijek stavljali Boga i potrebe drugoga na prvo mjesto. Međusobno povjerenje i sloboda koja stvara još veću istinsku ljubav, i puno, puno razgovora, temelj su naše veze.
Po prirodi energičnoga duha, uvijek sam nastojala tražiti još više. Osjećala sam potrebu da mladenački zanos i svoje slobodno vrijeme koje imam iskoristim u nešto novo i drugačije.«
»Za razliku od današnjega trenda, kada mladi poslije krizme mahom nestaju iz crkve, Angelo i ja smo svoje talente odlučili još više darovati Bogu. U to vrijeme, 2010. godine, osnovano je ‘Hrvatsko nadzemlje’, uz blagoslov i sudjelovanje tadašnjega povjerenika za mlade Splitsko-makarske nadbiskupije don Jenka Bulića, koji je bio ujedno župnik naše župe Trstenik.
‘Hrvatsko nadzemlje’ inicijativa je laika koja djeluje u sklopu Ureda za pastoral mladih, a čija je ideja na kreativan način upotrijebiti sve svoje talente i širiti radosnu vijest. Susrete održavamo svake treće srijede u mjesecu u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu.
Aktivno sudjelujemo u radu ‘Nadzemlja’ od početaka, želeći ponuditi mladima drugu sliku Crkve, Crkve koja je mlada, snažna, radosna i otvorena prema svima, a sve u duhu tradicionalnih vrijednosti Katoličke Crkve. ‘Nadzemlje’ nas je ponajprije izgradilo kao osobe jer osmišljavati susrete s trideset mladih ljudi različitoga karaktera i razmišljanja nije uvijek jednostavno. Na naše susrete dolaze i osobe različitih svjetonazora od naših, pa čak i ateisti, što nam dodatno daje vjetar u leđa i potvrdu da smo na dobrom putu. Sudjelovali smo na brojnim događajima, ne samo unutar naše nadbiskupije, nego i šire, a posebno smo ponosni na sudjelovanje u multimedijskom programu prilikom dolaska pape Benedikta XVI. u Zagreb 2011. godine. Naš je film tada prikazan na Trgu bana Jelačića. Ponosni smo i na sudjelovanje na nacionalnim danima hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku i Vukovaru.
‘Hrvatsko nadzemlje’ podijeljeno je u sekcije. Angelo je i prije bio i sada je u dramskoj sekciji. Ja sam najprije bila u vijeću, a sada sam u voditeljskoj sekciji. Taj nam angažman oduzima dosta vremena. Nije lako pripremiti kvalitetan susret za oko 700 mladih. Dali smo se potpuno. Odlučili smo da se, tamo gdje jesmo, dajemo potpuno.«
»Misa i sakramentalni život toliko su duboko utkani u Angela i mene da smo, provodeći zadnji semestar studija u Portugalu, unatoč jezičnoj barijeri, redovito išli na mise i ispovijedali se, on u Lisabonu, a ja u Aveiru. Bili smo u isto vrijeme u Portugalu, ali u različitim dijelovima zemlje. Tko li se negdje, poput nas, našao u situaciji da prije ispovijedi svoje grijehe piše na papirić i prevodi ih na strani jezik, u nadi da će vas mjesni svećenik razumjeti? Mi, eto, jesmo.
Angelo i ja danas deset mjeseci živimo svoju bračnu bajku, prožetu katkada bolnim i teškim životnim trenutcima. Vjenčali smo se 19. listopada 2019. u Prološcu Donjem, na mojoj djedovini. Bilo je s nama više svećenika s kojima smo se sprijateljili tijekom života. Unatoč gubitku najbližih članova naše obitelji, a umrli su nam nakon vjenčanja, jedan za drugim, dva djeda i Angelov otac, nismo izgubili vjeru u Boga, svjesni smo i znamo da je križ sastavni dio života bez kojega nema spasa. Kako smo se vjenčali u crkvi sv. Mihovila u Prološcu Donjem, u svakodnevnim životnim situacijama stavljamo se pod Mihovilovu zaštitu.«
»Malo nakon završenoga fakulteta započela sam stručno osposobljavanje u jednoj privatnoj firmi, u Centru za obrazovanje odraslih. Ugovor mi nije produžen pa sam zbog koronakrize ostala bez posla. Naš je kućni budžet sada samo suprugova plaća. Tražim posao. Angelo radi u jednoj maloj hrvatskoj farmaceutskoj tvrtki u usponu ‘Sarmenta’, stručni je savjetnik za područje Dalmacije. Rade dodatke prehrani. U svijetu u kojem živimo, gdje su stanarina i režije same po sebi poprilično izdašne, ne možemo reći da nam je uvijek jednostavno. Ne živimo luksuzno, ali imamo sve što nam je potrebno. Uvijek se uzdamo u Božju providnost koja nam do sada nikad nije izostala, a, naravno, uz nas su i roditelji koji su uvijek spremni pomoći.
Živimo svoj katolički brak dan po dan, u otvorenosti životu i nadi da ćemo jednoga dana i mi svojoj djeci usaditi jednake kršćanske vrijednosti kakve su nama usadili naši roditelji.
Novu župu u koju smo se doselili od srca smo prihvatili i osjećamo je kao svoju, a u naš podstanarski stančić svećenici su uvijek dobrodošli i rado se susrećemo. Jako nam je lijepo u tom prostoru. Živimo sami, tako smo htjeli. Zahvalni smo Bogu na svemu što imamo. Sada smo u župi Žnjan, u Gospi od Milosrđa. Relativno samo kratko u njoj, odlazimo tamo na mise, javili smo se župniku i stavili se na raspolaganje. Crkva nam je oduvijek drugi dom. Normalno nam je zato biti angažirani u župi. Nama nije dovoljno da odemo na misu i gotovo, nego da baš živimo Crkvu kao svoj dom. Sveprisutni smo zato, tu smo za naše župe, čistimo, karitativno djelujemo, činimo sve u što nas pozovu. Vjera nam je sve, ufamo se u Božju volju. Vjera nam je život, svakodnevni život je naša vjera. Cijeli smo život u njoj, nemamo oscilacija. Posebno njegujemo pobožnost Majci Božjoj. Glavni blagdan moga sela Prološca je Velika Gospa, a Angelova sela Blata na Cetini je Gospa Karmelska. Redoviti smo u molitvi krunice, Majka Božja nam je broj jedan. Planiramo da tako i ostane.«
