O. THOMAS SMOLICH, RAVNATELJ MEĐUNARODNOGA UREDA ISUSOVAČKE SLUŽBE ZA IZBJEGLICE »Što nas vjera poziva učiniti?«

Snimio: B. Čović | O. Thomas Smolich
»Svoje strahove moramo staviti u širi kontekst našega najdubljega ljudskoga i kršćanskoga poziva. Posebno to ima smisla govoriti u Hrvatskoj jer je većinski katolička zemlja. Mislim da je važno da se katolici pitaju: Što nas naša vjera poziva činiti u ovoj situaciji? Evanđelje jasno kaže da moramo ljubiti bližnje. Što bi to značilo u ovim okolnostima?«

Ovih je dana Hrvatsku posjetio isusovac o. Thomas Smolich, ravnatelj međunarodnoga ureda Isusovačke službe za izbjeglice (JRS – prema engleskom nazivu »Jesuit Refugee Service«) sa središtem u Rimu kako bi, među ostalim, sudjelovao i na međunarodnoj konferenciji u povodu 25. obljetnice hrvatskoga ogranka JRS-a »Primiti, zaštititi, promicati, integrirati«, kojoj je medijski pokrovitelj bio i Glas Koncila. Razgovor s iznimno srdačnim i jednostavnim sugovornikom, koji je, kao što se ispostavilo, Amerikanac hrvatskih korijena, vođen je prije spomenute konferencije u jednako tako srdačnom ozračju JRS-ova Centra za integraciju izbjeglica »Sol« u zagrebačkoj Dubravi.

Ljudska, pedagoška i duhovna pomoć
Obično sugovornike u sličnim prigodama molimo da čitatelje upoznaju s organizacijom koju predstavljaju. Možete li ukratko predstaviti JRS? 

O. SMOLICH: Isusovačka služba za izbjeglice (JRS) organizacija je Družbe Isusove koju je 1980. godine osnovao tadašnji general Družbe o. Pedro Arrupe. On je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata bio misionar u Japanu. Bio je u Hirošimi kad je eksplodirala atomska bomba. Mislim da je to iskustvo bilo presudno da se u njemu razvilo silno suosjećanje s ljudima u potrebi, s ljudima koji u životu nemaju mnogo prigoda. Pogodila su ga kretanja izbjeglica iz Vijetnama krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. Pitao se što isusovci za njih mogu učiniti, a kao odgovor na to pitanje nastala je Isusovačka služba za izbjeglice, koja se do danas raširila u više od 50 zemalja diljem svijeta. Ono što je JRS radio i što još uvijek radi jest pružanje ljudske, pedagoške i duhovne pomoći. Posebno bih istaknuo pedagoški vid pomoći. Dio je naše isusovačke tradicije biti učitelji, pa to i u JRS-u činimo. A i duhovnu dimenziju, ulogu Boga u ljudskim životima, također uzimamo ozbiljno.

Za ljude koji se nalaze »između«
U nazivu vaše organizacije nalazi se riječ »izbjeglice«. Gdje čovjek prestaje biti izbjeglica i postaje migrant? I igra li ta razlika neku ulogu u JRS-u? 

O. SMOLICH: Kad govorimo o izbjeglicama, u pozadini toga govora je Ženevska konvencija iz 1951. godine koja govori o izbjeglicama kao o ljudima koji napuštaju svoju zemlju iz straha od progona, iz straha za život zbog svoje religijske ili etničke pripadnosti. Katolički socijalni nauk uvijek je široko pristupao tomu pitanju, tj. uvijek je kao izbjeglicu shvaćao onoga tko je morao napustiti svoju zemlju iz mnogo razloga. To može biti rat, može to biti pogrješna gospodarska politika, a danas su to sve više i problemi prouzročeni klimatskim promjenama. Zacijelo bi mnoge ljude kojima služimo mnogi nazvali migrantima. Nikada nikoga ne pitamo: Jesi li migrant ili si izbjeglica? Nastojimo pomoći onima koji su, većinom, bili prisiljeni napustiti svoj dom, za sada nemaju mogućnost vratiti se, a još se nisu smjestili i snašli u novom okruženju, ili nisu stigli na svoje željeno odredište te se nalaze negdje »između«, u međuprostoru i međuvremenu.

Uspješna priča hrvatskih imigranata
Vaše prezime svakako upućuje na slavenske, štoviše na hrvatske korijene… 
O. SMOLICH: Da, moji djed i baka su Hrvati. Moj je otac bio ilegalni imigrant u SAD. Bio je pomorac, u New Yorku je otišao s broda i ostao na američkom tlu. Nekako se snašao i dospio u Kaliforniju. Moja je majka legalna imigrantica, imamo potvrdu o ulasku u New York. Djed je radio kao pekar, baka kao hotelska spremačica u donjem gradu u Sacramentu u Kaliforniji. Imali su minimalnu naobrazbu i nije im bilo lako. Moj je otac bio jedinac, stekao je diplomu te je radio kao športski novinar u lokalnim novinama u Sacramentu – jednom riječju bio je uspješno imigrantsko dijete. Ja sam tu gdje jesam. Majka mi je bila iz Konavala i sva su njezina braća i sestre otišli u SAD, tako da tamo imam nekih daljih rođaka. Otac je bio iz Sukošana i bio je jedini iz obitelji koji je otišao. Tako u Sukošanu imam rodbinu. U srpnju sam sa sestrom posjetio rodno mjesto svojega djeda i bilo je predivno susresti te ljude.
Strahovi mogu paralizirati
Zacijelo dobro poznajete stanje u SAD-u, a i Europu ste već pomalo upoznali, za stanje u Hrvatskoj barem čuli. Možete li usporediti stanje s ove i one strane Atlantika?

O. SMOLICH: Da, dobro poznajem stanje u Americi, a ovdje ga tek proučavam. Posebno to vrijedi za zemlje poput Hrvatske. Ipak, vidim da su neke stvari slične. U oba su slučaja ljudi na granici i žele ući. Velika većina njih koji su ovdje na granici žele proći kroz Hrvatsku i otići nekamo drugamo, doći do neke druge granice i tamo zatražiti azil. Zajedničko je Americi i Europi to da su mnoga politička vodstva stvorila strah od izbjeglica, strah od migranata. A strah može biti vrlo moćan, rekao bih i vrlo otrovan. No s obje strane ima i mnogo ljudi koji prihvaćaju izbjeglice i nastoje učiniti sve što mogu kako bi im pomogli. Dakako, postoje i velike razlike. Amerika je, primjerice, tradicionalno useljenička zemlja, Hrvatska nije. No sreo sam ljude, premda ovdje migranata nema puno, koji su dobro primljeni i dobro se osjećaju, što znači da ih je netko dobro primio i pomogao im.

Rekli ste da je strah moćan i da može biti otrovan. No nije li i prirodan? 

O. SMOLICH: Ima mnogo stvari kojih se možemo bojati, a ponekad bismo ih se i trebali bojati. No ako na temelju straha donosimo odluke, nisam siguran da to ima veze s evanđeljem. Isus ne donosi odluke na temelju straha, nego na temelju onoga što je Božja volja. Strah nas može paralizirati, u smislu da se usredotočimo samo na strah. Navest ću primjer. Do prije nekoliko godina moglo se automobilom proći glavnom, vrlo reprezentativnom rimskom ulicom, Via della Riconciliazione, koja vodi do trga sv. Petra u Vatikanu. Sada to više nije moguće. Zatvorena je radi sigurnosti hodočasnika i Pape. I to je opravdano. Nitko ne želi da se dogodi nešto užasno. No to ne zaustavlja papu Franju. On prihvaća da to tako mora biti, a ipak ne sjedi u strahu unutar vatikanskih zidina. Zna da je naše poslanje govoriti ljudima, riječju i djelom, o Božjoj ljubavi i milosrđu. Svoje strahove moramo staviti u širi kontekst našega najdubljega ljudskoga i kršćanskoga poziva. Posebno to ima smisla govoriti u Hrvatskoj jer je većinski katolička zemlja. Mislim da je važno da se katolici pitaju: Što nas naša vjera poziva činiti u ovoj situaciji? Evanđelje jasno kaže da moramo ljubiti bližnje. Što bi to značilo u ovim okolnostima? Nadam se da će nas konferencija koja se ima održati u Zagrebu o tim pitanjima barem malo približiti odgovorima.

Slika o pregaženoj Europi ne stoji
U ovom će pitanju biti navedeno nekoliko tvrdnja, pa Vas molimo za komentar. Mnogi bi vjernici sasvim sigurno najiskrenije željeli dokraja izvršavati zapovijed ljubavi, pa i prema migrantima. No ujedno su i građani pa si nužno postavljaju pitanja. Npr. nije li sve to dio političke igre? Ne će li nas sutra netko, pozivajući se na naše humane, pa i katoličke dužnosti – do kojih se inače u sjedištima moći ne drži puno – na neki način pritiskati da činimo nešto što bi moglo ugroziti naš identitet, tim više što su naši susjedi prilično dobro zatvorili granice? 

O. SMOLICH: Prema mojim skromnim saznanjima i mogućnostima procjene, o Hrvatskoj bih mogao reći ovo: prvo, Hrvatska je mala zemlja; drugo, u povijesti se, i to ne davno, suočavala s etničkim sukobima; treće, nije primarno imigrantska zemlja, štoviše mnogi su ljudi iz nje otišli; i četvrto, Hrvatska se sada nalazi u posebno osjetljivoj situaciji s obzirom na to da je članica EU-a, a nije u schengenskom prostoru. Stoga je, kao prva granica EU-a, na neki način prisiljena sprječavati ulazak tim ljudima. Slika je u ovom času, valja to priznati, vrlo složena.

»Prvo, Hrvatska je mala zemlja; drugo, u povijesti se, i to ne davno, suočavala s etničkim sukobima; treće, nije primarno imigrantska zemlja, štoviše mnogi su ljudi iz nje otišli; i četvrto, Hrvatska se sada nalazi u posebno osjetljivoj situaciji s obzirom na to da je članica EU-a, a nije u schengenskom prostoru. Stoga je, kao prva granica EU-a, na neki način prisiljena sprječavati ulazak tim ljudima. Slika je u ovom času, valja to priznati, vrlo složena.«

Htio bih u tom pogledu istaknuti nekoliko točaka koje mi se čine važnima. Prvo je pitanje ophođenja sa strahom, drugo je duhovne naravi, a treće je gospodarska i praktična razina. Neki se političari – ne govorim o Hrvatskoj, nego općenito, uključujući i moju vlastitu domovinu – neprestano služe strahom kako bi ljude držali usredotočenima na nešto što nema takve dimenzije kao što se u strahu čini. Jedan od takvih strahova jest da će Europa biti preplavljena. Poslužit ću se sada primjerom Libanona koji je službeno primio više od milijun sirijskih izbjeglica, neslužbeno tko zna koliko. Više od 20 posto – vjerojatno 25, a možda i 30 posto – ljudi koji u ovom času žive u Libanonu izbjeglice su. To je kriza. S tim se je teško nositi, politički, gospodarski… Da bi Europa došla do toga postotka, trebalo bi u nju ući 150 milijuna izbjeglica. Koliki god bili brojevi i procjene o broju imigranata koji su posljednjih godina ušli u Europu, to još uvijek uopće nije usporedivo sa slučajem Libanona. Dakle, zamisao da će izbjeglice pregaziti ili preplaviti Europu jednostavno ne stoji. Ima ljudi koji to kažu, ali na činjeničnoj razini to nije točno.

Neki, poput mojega predsjednika, zagovaraju izgradnju zidova. Prema mojem iskustvu, ako samo podižemo zidove i ne dopuštamo legalna sredstva koja ljudi mogu iskoristiti, tek tada imamo stvarni problem. Da se poslužimo slikom vode: ona će uvijek naći načina da prođe, iznad zida, pokraj zida ili ispod zida. U tom pogledu u Hrvatskoj je moguće zatražiti azil te ima prilično dobar program zbrinjavanja, u kojem i JRS ima značajnu ulogu.

Na duhovnoj razini duboki poziv nas katolika jest prepoznati Isusa Krista u drugima. Najjasnije nam o tome progovaraju Isusove riječi u 25. poglavlju Evanđelja po Mateju: »Što ne učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni ne učiniste.« Nema sumnje da ljude koji su toliko očajni da u malenim brodicama pokušavaju prijeći preko Sredozemlja treba smatrati najmanjima od najmanjih. Čak i ako se ne radi o izbjeglicama, nego o ekonomskim migrantima: ako je netko pobjegao od ropstva u Libiji, također ga treba smatrati najmanjim među najmanjima. Mislim da papa Franjo tu dovoljno snažno progovara svima nama, rabeći četiri glasovita glagola: primiti, zaštititi, promicati i integrirati. Tu je i poruka da prihvaćajući te ljude i mi postajemo bogatiji, bolji ljudi, bolja ljudska bića, u duhu činjenice da smo jedna Božja ljudska obitelj te da tako trebamo postupati jedni s drugima.

I naposljetku, gospodarski aspekt. Ako netko realno sagleda stanje u većini zemalja zapadnoga svijeta, uključujući i SAD, pa i Hrvatsku, nama su migranti potrebni, potrebni da naprave posao koji lokalno stanovništvo u velikoj mjeri ne želi raditi. Znam da je ovdje u Hrvatskoj teško naći posao s diplomom, ali za poslove za koje nije potrebna viša ili visoka stručna sprema nema dovoljno radne snage. Mnogi o gospodarstvu razmišljaju kao o torti: ako dođu migranti, uzet će dio kolača i meni će ostati manje. No zapravo nije tako, nego kolač postaje veći i za svakoga ima komad, štoviše realna je mogućnost da svi dobiju veći komad.

Smatram da politički vođe trebaju razraditi jasne, razumne i transparentne načine da ljudi mogu migrirati. Ne kažem, dakle, da bi Hrvatska, ili bilo koja druga zemlja, uključujući i moj SAD, trebala otvoriti granice i primiti svakoga tko uđe. No kažem da su nam useljenici potrebni i da nas obogaćuju, a za nas kršćane to je jedan od načina na koji živimo svoju vjeru u Isusa Krista. To dakako nije lako. Nije lako za domaću zajednicu, ali ne treba zaboraviti da je još teže za osobu koja dolazi. Nipošto ne želim idealizirati migracije.

Presudno je dobro »odraditi« integraciju
Europu je zapravo preplašio val imigranata. Naime, i iskustvo pokazuje da se teško integriraju velike skupine, koje su nekako prirodno sklone stvarati vlastiti svijet, a onda i vlastita geta u moru »drugačijih«…

O. SMOLICH: Mi u SAD-u imamo iskustva s time, posebno u odnosima između afroameričkoga i bjelačkoga dijela stanovništva. Kad više ljudi koji su identitetski povezani dođe na jedno mjesto, stvori se sredina koja privlači još više takvih ljudi. Starosjedioci se počnu osjećati nelagodno, možda se počnu i iseljavati. Mislim da se upravo razgovorima, susretima, ta napetost polako uklanja. Naravno da ni to nije lako. U nekim slučajevima i ne uspijeva. No mislim da su ondje gdje uspijeva obje strane bogatije. Crkvene su zajednice po svojoj naravi prikladna mjesta za takve susrete.

Američko iskustvo, bez obzira o kojoj se religijskoj ili etničkoj zajednici radilo, jest da se takve zajednice u drugom ili trećem naraštaju počnu osjećati dijelom šire zajednice. Već u prvom naraštaju neki članovi sklapaju brak s drugima i slično. Ima dakako i iznimaka. Možda američko iskustvo nije mjerodavno za Europu, ali mislim da u njemu ima nečega općega. Znam da ima dijelova Europe u kojima se integracija, a pogotovo asimilacija, ne smatraju vrjednotom. Imamo francuski slučaj. Ljudi iz francuskih kolonija mogli su kao francuski građani doći u Francusku, ali su nastavili živjeti u ograničenim područjima i nisu imali jednake mogućnosti kao domaći Francuzi. Tada dolazi do iskustva izoliranih zajednica. Ako pogledamo terorističke čine koji su se dogodili u posljednje vrijeme, posebno u Europi, nisu ih u pravilu počinili migranti, nego pripadnici drugoga ili trećega naraštaja.

Možda je i ovdje u Hrvatskoj potrebno reći: ako se integracija dobro »odradi«, rizici su prilično niski. Naravno, ne mogu to jamčiti, no iskustvo na to upućuje. No ako samo pustimo ljude da uđu, a ne omogućimo im ništa drugo, zatvarat će se u izolirane skupine i snalaziti se kako znaju. I tu nastaje većina problema.

Donose život, ali nije lako
Ne govori se baš puno ni o tome da prognanici/migranti kršćani, katolici, koji dolaze u Europu, postaju time članovima Crkve u Europi, tj. katoličkih zajednica. O vjernicima s Bliskoga istoka još se i govori, no mnogi imigranti iz subsaharske Afrike također su kršćani… 
O. SMOLICH: Na temelju svojega iskustva, dakle posjeta različitim europskim zemljama u kojima JRS djeluje, mogu reći da imigranti katolici daju značajan doprinos tim zajednicama. Najviše me to oduševilo na otoku Lezbosu. Većina je stanovništva otoka pravoslavna, ali postoji i malena katolička zajednica. Sada je tamo šestotinjak ljudi iz Kameruna. Katolici su, govore francuski i zatražili su azil u Grčkoj. Imamo svećenika isusovca koji sada s njima radi. Oni su župu učinili živom, tako živa zacijelo već dugo nije bila. Čini mi se da u mnogim sredinama migranti donose život često podosta opustjelim katoličkim zajednicama. U drugim je sredinama, posebno seoskim, integracija u zajednice mnogo teža. Većina migranata želi u gradove, no mnogi također dolaze raditi na seoska imanja. Za početak bi svakako bilo potrebno osigurati im misu na njihovu jeziku, ako je ikako moguće, a potom ih treba integrirati u širu zajednicu vjernika. Ni to nije lako. Lakše je djeci, ona se integriraju samim odrastanjem, pripremom za sakramente i slično.
Migracije su simptom, ne sama bolest
Mnogi su u migrantskom valu u Europi bili skloni prepoznati političku pozadinu. Sada se, dolaskom takozvane »karavane« na granicu sa SAD-om, ta tema javlja i Americi. Koji to, na temelju Vaših iskustava, mehanizmi pokreću migracije? 

O. SMOLICH: Ne mogu isključiti druge čimbenike, no ono temeljno zašto ljudi dolaze jest besperspektivnost i disfunkcionalnost zemalja iz kojih dolaze. Netko dolazi jer ne vidi nikakvu perspektivu za brak i obitelj, netko jer ne želi da mu djeca postanu kriminalci, netko zato što mu je netko u obitelji ubijen… Izgubili su nadu. Kad je riječ o članovima karavane koja se trenutačno nalazi na granici između Meksika i SAD-a, njihov zajednički dolazak nije politički čin. Mi smo od njega napravili politički čin i političko pitanje. Oni su došli zajedno zato što je kroz Meksiko iznimno opasno putovati sam ili u manjim skupinama. Kad kažem da u SAD godišnje ilegalno uđe oko 400 tisuća ljudi, shvaćamo da je zapravo riječ o malenoj skupini od pet ili šest tisuća ljudi od koje je napravljen divovski politički problem.

Mislim da je slično bilo 2015. godine. Početkom svibnja te godine regionalni ravnatelj JRS-a za Bliski istok rekao je da će te godine ljudi početi masovno napuštati Siriju. Rat traje – rekao je – već četiri godine, ljudi ne vide da išta ide nabolje, izgubili su nadu; čim završi školska godina, pokupit će djecu i otići. Upravo se dogodilo kako je spomenuti ravnatelj rekao. Ljudi su počeli odlaziti, potom se dogodilo to što se dogodilo: otvorila su se vrata, otvorila se ruta i počelo je masovno kretanje ljudi. To se više ne će dogoditi, ni u Americi ni u Europi. No situacija i razloga zbog kojih ljudi odlaze ima na čitavom svijetu, napretek. Migracije, pa i ovakve masovne, nisu bolest, nego simptom bolesnih stanja u svijetu.

Stvoriti uvjete povratka
Zbog političke korektnosti u Europi se malo govori o kršćanskim izbjeglicama/imigrantima. Možete li reći nešto o tome, polazeći od iskustava JRS-a?

O. SMOLICH: JRS se zbog svoje specifične misije skrbi za ljude svih vjera i vjeru svakoga čovjeka uzimamo vrlo ozbiljno. Više od 70 posto osoba s kojima radimo nisu kršćani. Mi vjerujemo da je naš poziv služiti im kakvi jesu, dakle ne činimo to samo radi njih, nego ponajprije radi sebe. Također nastojimo da sastav zaposlenika odražava religijsku sliku određene sredine. Tako, primjerice, u Siriji služimo kršćanima i muslimanima pa i za osoblje uzimamo pripadnike i jedne i druge vjere.

Stanje kršćana na Bliskom istoku u svakom je slučaju teško i to je svakako tužna priča. Mislim da i Crkva i politika, i ovdje i na Bliskom istoku, trebaju ustrajati na pravu osoba da izaberu hoće li se vratiti ili žele ostati. Nadalje, prema našem iskustvu i saznanjima, mnogi bi se kršćani, većina – ne svi, vratili u svoje domovine kad bi za to postojali uvjeti. Primjer za to su kršćani na sjeveru Iraka. Mnogi su govorili da se nikada više ne će vratiti. No vrlo brzo nakon što je ISIL potjeran jako velik broj ih se počeo vraćati, tako da je i JRS morao zaustaviti neke projekte koji su bili u tijeku. Ima dakle smisla poticati politiku da se stvore uvjeti povratka.

IZVORGlas Koncila br. 49/2018.
Prethodni članakOBITELJSKA ZADUŽBINA ŠIMUNA BENJE Samostan sv. Jeronima u Ugljanu
Sljedeći članakKADA ISPOVIJED DONOSI PLODOVE? Raskajano srce: preduvjet novoga života