PISMO IZ RUSIJE Nisu ni čuli za Božje zapovijedi

Zaista je velika sreća znati da nas Bog voli, da uvijek možemo doći k njemu, da će nam oprostiti sve naše propuste. No koliko je još djece koja to ne znaju… Uvjerile smo se u to i mi, misionarke u Rusiji!

Naš dosadašnji župnik, o. Raul, prošloga je ljeta premješten u drugu župu, u grad Naljčik. To je 10 sati putovanja od nas. Na brizi ima i dvije filijale, a u selu Blagovešćenka je i dječji centar. Ondje se svakodnevno skuplja do 30 djece, uglavnom iz siromašnih ili problematičnih obitelji. Kad dođu iz škole, treba im dati ručak, a dvije župljanke pomažu im oko domaćih zadaća jer većini učenje ide teško. Onda se malo igraju ili jašu na konjima, pa još nešto pojedu pred odlazak kući. No nemaju vjeronauka, jer nema vjeroučitelja. O. Raul sam ne stigne sve, pa je zamolio nas, sestre, da ih posjetimo i pripremimo duhovnu obnovu za djecu. Mi smo se rado odazvale i obećale doći u vrijeme novogodišnjih praznika.

Radosti vjeronauka…

Vjeronauk i igre imali smo u jednoj sobi, za svu djecu zajedno, jer nema drugoga prostora. Najstarijoj je djevojčici 15, a najmlađemu dječaku 4 godine. Svi zajedno veselili su se slagalicama i stolnim igrama, koje smo donijele, jer oni toga nemaju. Ispočetka ih nije bilo lako skupiti na vjeronauk, jer dječaci su htjeli cijeli dan igrati nogomet, iako je temperatura bila oko nule. No kad sam počela govoriti kako Bog voli svakoga od njih, nastala je tišina, a na licima se pojavio smiješak. Počeli su postavljati mnoga pitanja. Kad smo učili o Božiću, samo se troje djece pohvalilo da nešto zna, a ostali su se čudili i divili kako se Sin Božji rodio u siromaštvu. Naučili su i pjesmu anđela, »Slava Bogu na visini«, koju su čuli na misi. S radošću su pjevali i čitali molitvu koju smo im pripremile. Jedne večeri, kad je bilo loše vrijeme, sjeli smo u crkvi i odmarali se u tišini pred Isusom, koji nas s ljubavlju promatra.

I tužno neznanje

Kad smo igrali igru što je dobro, a što loše, djeca su se ponekad zbunila, i shvatila da baš nisu uvijek u tome sigurna. Tada smo im govorili o Božjim zapovijedima kao pomoći koju nam Bog daje da znamo što nam je potrebno za sretan život, ovdje i u vječnosti. Samo dvoje-troje djece, koji su bili na prvoj pričesti, znalo je neke od zapovijedi. Svi ostali, i stariji, nikad nisu čuli ni da postoje! Bila sam u šoku. Kako je to moguće? Tako draga, jednostavna i otvorena djeca – gotovo da ništa ne znaju o Bogu! Nema ih tko učiti… Roditelji ih šalju u crkvu da su na sigurnom i toplom, i da dobiju obrok. U toj župi nema sestara ni vjeroučitelja da im barem pomognu da budu pozorni na misi… Tužno. Mi smo daleko, no obećale smo im opet doći, ljeti, i to s djecom iz naših župa, da zajedno provedu »Praznike s Bogom«.

Svi – začuđeni!

Nismo se samo mi čudile. Čudili su se i roditelji petogodišnje Veronike, koja dolazi u centar vrlo rijetko, samo kad ne radi vrtić. Ona je prvi dan plakala jer nas nije poznavala, no navečer je doma mami oduševljeno pričala o našim igrama, plesu, druženju. Cijelu je večer pjevala pjesmice koje smo naučili, a kad je idući dan trebala ići u vrtić, rekla je da hoće u crkvu! Doveo ju je začuđeni tata, da vidi što je tu tako posebno i zašto mu je dijete tako sretno. Zatekao je radosnu prijateljsku atmosferu.

Zato, dragi makovci, molite za nove misionare, svećenike, sestre, vjeroučitelje, koji će pomoći mnogima da upoznaju i radosno dođu k svojemu Stvoritelju i Spasitelju!

Pozdravljaju vas sestre karmelićanke BSI,
s. Mirjam i s. M. Augustina

IZVORMak br. 7/2020.
Prethodni članakJASENOVAČKI LOGOR U BESPUĆIMA »POVIJESNOGA REVIZIONIZMA« (2) Revizionisti povijesti i nadbiskup Stepinac
Sljedeći članakDUHOVNI RAST U DUGOM RATU Kako ostaviti što bolji osobni i zajednički trag u vlastitoj župi