Poštovani! Moja kći i njezin suprug prije 15 godina, dok su se borili s neplodnošću, bili su na umjetnoj oplodnji i rodio im se sin. Iako sam ih i tada upozoravala da je to pogrješno i nije u skladu s učenjem Crkve, sada se pitam jesu li obvezni reći svojemu sinu da je začet umjetnom oplodnjom ili bi to u djeteta uzrokovalo nepotrebnu patnju.
Mirjana
Iz Vašega kratkoga pisma nije nam jasno što točno mislite pod »umjetnom oplodnjom«, ali pretpostavljamo da ste dobro napisali i da znate da Crkva takav postupak smatra moralno neprihvatljivim, ali svako je dijete Božje stvorenje i Crkva ga prihvaća u svoje krilo krštenjem, ako roditelji to zatraže i ako oni s kumovima zajamče da će ga odgajati u duhu katoličkoga nauka do zrelosti, kada će moći samo preuzeti odgovornost za svoju vjeru i svoj vjerski rast i život. Mi Vam na Vaše pitanje ne možemo dati decidiran odgovor kakav možda očekujete jer je na djetetovim roditeljima sada odgovornost da procijene kada će i u kojem kontekstu o tome razgovarati sa svojim djetetom. Ne znamo koliko je godina Vašemu unuku, ne znamo niti možemo pretpostaviti što bi ta istina o njemu značila za njega i za njegov psihofizički, a ponajviše za duhovni rast, pa ne možemo prosuditi je li mu potrebno tu istinu reći sada i na koji način jer imamo premalo podataka. Zato bi najbolje bilo da se prvo savjetujete sa svojim župnikom ili s duhovnikom od povjerenja, kojemu ćete moći iznijeti sve detalje. Nakon što se savjetujete s njim uvjereni smo da ćete znati kako dalje postupiti i na koji način o tome razgovarati sa svojom kćerju i zetom kako bi oni donijeli najbolju odluku – u prvom redu za Vašega unuka. Da zaključimo: istina i pošten odnos prema svakomu uvijek su najbolja »politika«, ali treba poštovati i trenutak i vrijeme za iskren razgovor jer je moralno pravilo da nikomu ne smijemo štetiti.
Kako spojiti sudjelovanje na nedjeljnim športskim turnirima i poštovanje treće Božje zapovijedi. Natjecanja iz nogometa organizirana su baš nedjeljom, baš u vrijeme jutarnje mise, i kao roditeljima teško nam je djetetu reći da ne odlazi na turnire kada se za njih priprema na treninzima, a onda propušta misu.
Zahvalni roditelji
Na teškoj ste muci – i kao roditelji i kao vjernici, a teško nam je zamislivo da biste sami mogli potaknuti na promjenu termina odigravanja turnira za djecu, pa da se odigravaju u nekom drugom terminu, a ne nedjeljom. Nama se subota čini idealnim vremenom, kojim se onda pruža i mogućnost za obiteljsko i duhovno zajedništvo nedjeljom. Naravno, razumijemo i to što vi kao roditelji ne možete uskratiti djetetu da – nakon napornih tjednih treninga – ne igra i na turnirima u nedjelju. Rješenja je više, a ono najpraktičnije je da – za sada, privremeno – sudjelujete na misama subotom ili nedjeljom poslije podne. U međuvremenu mogli biste pokušati, ako vam je to ikako moguće, razgovarati i s drugim roditeljima, pa ako je većina među vama vjernici, da predložite trenerima i organizatorima turnira da utakmice počnu malo kasnije, nakon mise – u kasnijim prijepodnevnim ili ranim poslijepodnevnim satima, što bi ostavilo dovoljno vremena i za odlazak na misu (ako se turnir odigrava izvan mjesta vašega boravka, sigurno postoji župa i ondje) i za obiteljski obrok i zajedništvo koje svima treba. Najbolje bi bilo da se turniri odigravaju subotom, ali tu već ulazimo u prostore razmišljanja o športskoj kulturi koja bi trebala voditi računa i o našoj kršćanskoj kulturi i obvezi sudjelovanja na nedjeljnim misama, u što bi trebali biti uključeni i drugi činitelji poput športskih klubova i njihovih vodstava.
