Kada je na okruglom stolu u utorak 28. veljače tijekom 10. pastoralnoga katehetskoga kolokvija za svećenike u Zagrebu jedan od prezbitera upitao prisutnu psihologinju kako razlikovati čovjeka opsjednuta đavlom od čovjeka koji pati od nekoga psihičkoga poremećaja, psihologinjin odgovor bio je vrlo znakovit. Osim što je – posve očekivano za sve koji toj temi ozbiljno pristupaju – rekla da je to vrlo teško razlikovati, pojasnila je i razlog za to: vrlo često događa se da jedan poremećaj vuče drugi pa se istodobno može govoriti o bolesti i duha, i duše, i tijela. To, drugim riječima, znači da je moguće da opsjednuta osoba dobije tjelesnu i psihijatrijsku dijagnozu, kao i da psihijatrijski bolesnik postane i tjelesno bolestan, ali i opsjednut. Pod tim vidom, makar je u slučaju na okruglom stolu bila riječ o pojedincu, postaje lakše shvatiti i neke društvene procese koji su u posljednje vrijeme pokazali da je zlo u hrvatskom društvu itekako prisutno te da, htjeli neki to priznati ili ne, korijene vuče iz još žive komunističke ideologije. Ta se ideologija, naime, nerijetko uspoređuje s hobotnicom, čiji krakovi ne samo da mogu prelaziti prostor, nego čini se i ići kroz vrijeme. Ti krakovi žare i danas pa bi se lako moglo otkriti da bi se do odgovora na neka goruća pitanja koja opterećuju hrvatsko društvo moglo doći pođe li se unatrag. Kao maleni test može poslužiti potraga za odgovorima: Kako je kod pojedinih osoba došlo do navodnoga izostanka potrebe dokazivanja podrijetla novca za kupnju novoizdanih državnih obveznica?
Zašto se pogoduje građevinskomu i bankarskomu lobiju kod mahnitoga porasta cijene stanovanja? Neka pritom ne zavaravaju ni mladenački izgledi, ni mahanje liberalnim zastavama, ni pregolemo ufanje u religiju i naciju – jer obično sve ekstremizme u hrvatskom društvu generiraju preobraženi izdanci bivše ideologije.
Najočitiji oblici »sistemske bolesti« vidljivi su i u nedavnim simptomima s kojima je, možda samo na prvi pogled, povezana tek većina u zagrebačkoj gradskoj vlasti. Iz iste kolijevke nedavno se slavilo odbijanje žalbe roditelja pred Visokim upravnim sudom koji je, unatoč upozorenjima stručnjaka da je čitav sudski postupak imao ozbiljnih proceduralnih manjkavosti, dao gradskim vlastima za pravo ograničiti, odnosno ukinuti vrlo učinkovitu demografsku mjeru roditelj odgojitelj i time raniti tisuće djece i roditelja, dakle čitave obitelji. Čudi da su u borbi za prava tih roditelja i djece ostali prilično usamljeni udruga »U ime obitelji« s partnerima. U drugim bi se okolnostima vjerojatno čitavo društvo diglo na noge da se nekoj djeci nešto uskrati, a kamoli da im se ugrozi egzistencija. No kod te teme gotovo da vlada zavjet šutnje. Ne podsjeća li ta šutnja, koja bi značila i odobravanje, na neka stara vremena?
Riječ je o istoj vlasti čiji su se članovi nedavno zauzeli da se bivšoj komunističkoj dužnosnici ime ovjekovječi ulicom u glavnom hrvatskom gradu. Oštro je na to reagiralo i predsjedništvo Matice hrvatske, institucije koja se još nije posve oporavila od čistke hrvatske inteligencije nakon hrvatskoga proljeća. Matica je uputila Vladi Republike Hrvatske prijedlog o donošenju zakona o imenima u javnim prostorima u Republici Hrvatskoj, da bi se na razini lokalne samouprave spriječila samovolja i populistički aktivizam.
Nekima bi moglo naivno zvučati da se sadašnje društvene tegobe u 33-godišnjoj Hrvatskoj objašnjavaju i djelovanjem zla koje vuče korijen iz komunističke prošlosti. Ali, psihološki gledano, ako je nekomu čovjeku nemoguće biti posve duhovno i psihički zdrav u 33. ako se nije suočio s traumama iz djetinjstva i nadvladao ih, kako je onda moguće postići ozdravljenje hrvatskoga društva?
