Ima tomu već dosta godina otkad je jedna dobra gospođa iz Poljske, majka našega salezijanca don Tomislava, odlučila plaćati troškove školovanja jednomu dječaku s Madagaskara. Bio je siromašan, kao i većina tamošnje djece, i roditelji mu nisu bilu u mogućnosti osigurati ni obvezno školovanje.
Kad su se našli dobrotvori, odnosno dobra gospođa iz Poljske, dječak je bio presretan što će moći ići u školu sa svojim vršnjacima. I ne samo da je školu redovito pohađao, već je tako dobro i marljivo učio da je od svih bio prepoznat po svojoj inteligenciji i marljivosti. Kako bi se u narodu reklo, “škola mu je baš išla od ruke”.
Bio je to poticaj i za njegovu dobrotvorku da nastavi sa svojim novčanim darom. A zadivljujuća je bila i dječakova, sad već mladićeva, inicijativa: svaki novčić koji bi mu ostajao od mjesečne pomoći koju je primao, on je stavljao na stranu i štedio. Unatoč tomu bio je poznat po velikom i velikodušnom srcu jer je, osim nadarenosti i marljivosti u učenju, pomagao svojim siromašnijim vršnjacima koji su imali problema s učenjem, pa i onim bogatima.
Njima bi malo i naplaćivao instrukcije jer većina ih je bila lijena, a ne “bedasta” za učenje. Cilj njegove štednje bio je da si kupi auto, da može, kako je on to govorio, “vali babena”, odnosno “stati na svoje noge”, i tako se odužiti onima koji su njemu pomogli.
I tako je velikodušna gospođa iz Poljske nastavila pomagati sve do… doktora! Odnosno do trenutka kad je nekoć nadareni dječak, dobivši dobar odgoj i obrazovanje, postao liječnik! Stao je na svoje noge, točnije na svoje kotače jer novcem koji je štedio kupio je automobil kako bi mogao prevoziti siromašne koji trebaju hitnu medicinsku pomoć, a ne mogu si priuštiti da ih vozi vozilo “hitne”.
Poveze on i bogate jer nađe se i među njima dobra duša, koja mu zbog njegove nesebičnosti dadne novac za gorivo. On zna reći: “Badava sam primio, badava dajem jer nisam samo ja bio siromašan. Imao sam sreću da sam uz pomoć dobrih ljudi doktorirao i postao netko u životu!”
S. Marica Jelić
