Nije lako stvoriti sliku o Bogu. Osobito je to pak teško danas u svijetu različitih duhovnih ponuda gdje čovjek uistinu može biti umoran od raznih oblika duhovnoga života. Teškoće rastu tim više ako je Onaj komu se vjeruje pomalo ipak dalek, odnosno nije tek čovjek s kojim se može razgovarati poput svakoga drugoga.
I koliko god običnomu vjerniku netko ponavljao da je molitva razgovor s Bogom, on i dalje ima problema s tim. On toga Boga ipak želi još jače i snažnije doživjeti, želi da on jednostavno bude tu i malo jasniji. Sve te probleme čini se da su imali i Isusovi suvremenici jer evanđeoski ulomak pred zajednicu vjernika stavlja upravo ista pitanja, a ona se mogu sažeti u jednom: Što ljudi kažu tko je Isus?
Misaoni i duhovni put vjere učenika
Evanđelist tako pripovijeda vrlo zanimljivu, a opet teološki i duhovno snažnu i važnu zgodu. Mjesto radnje je Cezareja Filipova na krajnjem sjeveru Izraela.
Upravo na mjestu gdje je bilo sasvim jasno da je bog Pan jer on je ljudima davao plodnost, odnosno kišu kako bi im zemlja redovito rodila. Njemu su se i žrtve prinosile. Na takvu mjestu Isus učenike pita o smislu svoje osobe i želi da oni izreknu svoj osobni sud o njemu. No prvo ih pita što ljudi kažu tko je on, a zatim što oni osobno misle o tome.
Zanimljiv je misaoni i duhovni put koji trebaju proći učenici. Od vjere mnoštva do osobne vjere. Od vjere koja se utapa u mnoštvu onih koji vjeruju prema vjeri koja sasvim intimnim i osobnim činom ispovijeda Boga. I to na mjestu gdje prva misao smjera na jednoga drugoga boga, onoga koji je u očima svih suvremenika bio istinski moćan i velik jer je davao urod zemlji mnogih. Dakle i prostor i suvremeni trendovi upućuju na jedno, a od učenika se opet traži da svojim osobnim propitivanjem i istraživanjem dođu do odgovora o Bogu. I tada u jeku osobnih traganja pronalazi se tek jedan koji je spreman i sposoban u Isusu prepoznati Mesiju i Pomazanika, a to je Petar.
Dragovoljno prihvaćanje boli
Dok sav ostali narod govori da je Isus prorok ili pak Ivan Krstitelj jer je to suvremeni vjerski trend, Petar ide onkraj uvriježenih mišljenja te u Isusu prepoznaje Pomazanika, odnosno Mesiju. I dok Petar još ni sam nije svjestan što to istinski znači, isti Mesija o sebi govori na vrlo grub način. Prikazuje sudbinu istinskoga Mesije. On treba biti ubijen i od svih odbačen.
Uistinu neobičan Bog, rekao bi narod. Neobičan do te mjere da mu je teško povjerovati. No ne samo to, od istoga puta muke i trpljenja samoga Mesiju treba udaljiti, zaštititi od patnje. To čini ponovno Petar. Dok do malo prije biva onaj koji u Isusu prepoznaje Božjega pomazanika, sada pak ne prihvaća njegov životni put i poslanje koje vodi kroz muku i trpljenje prema uskrsnuću. Slijedi Isusov prijekor u kojem mu na vrlo oštar način daje do znanja da je onemogućavanje njegova puta prema muci i smrti te uskrsnuću tek čežnja ljudskoga srca i izraz njegove slabe ljudskosti. Ljudskosti koja u žrtvi i boli ne vidi nešto dobro, nego zaprjeku za istinski osmišljen život. Stoga sam Isus tumači učenicima da je istinsko nasljedovanje njega i bivanje učenikom nemoguće bez dragovoljnoga prihvaćanja boli i patnje. Tek onaj koji je sposoban ići za Kristom odričući se sebe ulazi u intimu dubokoga odnosa s Bogom te dolazi do smisla svoje vjere. U suprotnom čovjek ostaje, moglo bi se reći, pri sebi, a manje pri Bogu.
Trajna borba
Sve do sada rečeno od velike je važnosti za izgrađivanje zreloga i odgovornoga kršćanstva koje počiva na prihvaćanju životnih križeva i njihovih nošenja s Kristom u vjeri da je to put koji pojedinca preobražava i izgrađuje po mjeri kraljevstva Božjega.
Stoga je svaki oblik vjerske pobožnosti i duhovnosti koji bi bio lišen osobne odgovornosti za hrabro suočavanje s težinom svojega života uistinu tek opijum za narod kako je tvrdio njemački mislilac Karl Marx.
Duhovnost koja čovjeka lišava odgovornosti za vlastite grijehe i krive životne izbore, zbog kojih često neizbježno pati, upitne je kakvoće. Duhovni pak život koji se živi sa sviješću da život nije lagan te je pun različitih izbora pred koje čovjek biva stavljen kako bi se u svjetlu evanđelja opredijelio za ono što je istinski vrijedno i što vodi u puninu života, bit će vrijedan izbora. No trajna je to borba i od svakoga vjernika traži uvijek i ponovno opredjeljivanje za ono što je dobro i sveto.
Pred očima imati primjer Petra
Koliko god se vjerniku činilo da se jednom zasvagda odlučio za dobro, uvijek i ponovno treba mu pred očima sjati primjer Petra koji kao da u punoj snazi prikazuje dubinu ljudskosti. Ljudskosti koja je sposobna izručiti se onomu što ju nadilazi, odnosno Božjim putovima.
A isto tako i ljudskosti koja je već za nekoliko trenutaka spremna i samoga Krista negirati zbog vlastite koristi i nedostatka želje za trpljenjem i odricanjem od sebe.
Bitka je to koju, čini se, čovjek vodi dok je živ jer uvijek ponovno pred njega biva stavljena mogućnost biranja linije manjega otpora te konformističkoga priklanjanja onomu što je lakše i njemu osobno ugodnije, a dijametralno pak suprotno logici Kristova života. Tu bitku čovjek ne može dobiti sam, nego tek u snazi vlastite otvorenosti djelovanju Duha Božjega moći će biti onaj koji, ponovno se pridižući iz kala svoje ljudskosti, teži za onim što je nepropadljivo i istinski vrijedno življenja.
