U ČOVJEKU POSTOJI SKLONOST ZLU Duhovna borba protiv grijeha

Čovjek u sebi opaža unutarnju zlu moć, koja se opire njegovoj slobodi: »Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim. Ako li pak činim što ne bih htio, slažem se sa Zakonom, priznajem da je dobar. Onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni« (Rim 7, 15-17).

Crkva uči protiv pelagijanaca da je čovjek zaražen istočnim (iskonskim) grijehom: grijeh stanuje u čovjeku, bilo kao požuda koja je posljedica grijeha bilo kao neuredne sklonosti koje bivaju ojačane osobnim grijesima. U čovjeku dakle postoji sklonost zlu; s tom sklonošću on se rađa i ona ostaje i poslije krštenja (usp. DS 1515). Ta požuda iziskuje od čovjeka duhovnu borbu; ona nije nešto neutralno, nego nešto negativno jer vuče prema zlu, prema grijehu. Sama sklonost nije po sebi grijeh, nego moć koja vuče grijehu, manifestacija moći grijeha. Stoga duhovni život, ako je život čovjeka sklona grijehu, zahtijeva stalnu budnost i trajnu askezu budući da požuda nije samo naravna raspoloživost protivna životu milosti, nego teži vlastitoj autonomiji opirući se milosti. Potrebna je dakle moralna askeza, tj. »vježbanje na uspostavljanju vlasti nad sobom, odnosno vježba samodiscipline, koja nastoji uspostaviti solidnu harmoniju među različitim čovjekovima nagnućima i porivima« (G. Gozzelino). Pri moralnoj askezi razlikuju se dva momenta: jedan negativan i drugi pozitivan. Negativan smisao sastoji se u distanciranosti od grijeha, u udaljavanju od zla, od grješnih prigoda, od sklonosti i grješnih strasti i želja. Pozitivan aspekt sastoji se od ljubavne pažnje prema Bogu i bližnjemu, u stalnom vježbanju oko usvajanja osnovnih moralnih stajališta i krjeposti, u prevlasti duha i nesebične ljubavi.

Treba također imati na umu da čovjek kršćanin nikada nije prepušten čistoj požudi, nego tu je uvijek i djelovanje milosti koju je primio po krštenju. Krštenik nikada ne bi smio zaboraviti tu istinu da je u njemu prisutno i djelovanje milosti, pa i u slučajevima kad mu se čini da nema snage izbjeći teškim grijesima. Nadalje, milost je ta koja može pomoći grješniku da napreduje u slobodi od grijeha i sve više pristaje uz Božji zakon.

Moralna, kao i općenito kršćanska, askeza jest rad, stalni napor, ali koji čovjek ne može ostvariti sam, nego samo i isključivo potpomognut besplatnom milošću Božjom.

IZVORGlas Koncila br. 42/2019.
Prethodni članakKAKO SU PODATCI DOC. DR. TOMISLAVA BENJAKA O PREVENTIVNIM PREGLEDIMA HRVATSKIH BRANITELJA RAZBILI NEKE STEREOTIPE U potpunosti je zdravo samo 7,7% hrvatskih branitelja
Sljedeći članakDOCENTICA MARTINA KOLAR BILLEGE »Crkva mi je važna, župa mi je važna«