ŽIVOT NA OTOKU IZMEĐU TURISTIČKIH SEZONA U Nerezine, Sveti Jakov i Puntu Križa turizam je donio blagostanje, ali i osiromašio društveni život

Snimio: I. Tašev | Ministranti i ministrantice poseban su ures župne zajednice

Od 320 stanovnika Nerezina njih oko 250 katolika, a ostali su druge vjere ili nemaju nikakvu vjersku pripadnost. Pogled u župne knjige i matice otkriva da prosječno u župi Nerezine godišnje bude 2-3 krštenja i pet sprovoda, dvoje ili troje krizmanika svake druge godine, a u 2018. godini u sve tri je župe najavljeno šest vjenčanja.

Prvo mjesto na koje se naiđe kada se s otoka Cresa pokretnim mostom prijeđe na Lošinj jesu Nerezine, smještene podno brda Osorščice, koje svoj razvitak i prosperitet duguju turizmu. To je naselje iz težačke i pastirske jezgre »evoluiralo« u ribarsko i pomorsko naselje pa se od redovitih tristotinjak žitelja u zimskim mjesecima broj stanovnika tijekom turističke sezone poveća i do deset puta. Tako između dvaju ekstrema – suhe i puste zime te prenapučenosti tijekom sezone – živi to otočko mjesto koje najviše krasi prirodna slikovitost, a poseban pečat mjestu daju i dva brodogradilišta u kojima se njeguje tradicija izgradnje drvenih brodova. Osim po baštini i bogatim običajima, Nerezine se i u duhovnom smislu imaju čime pohvaliti – u središtu mjesta ponad trga Studenac smještena je župna crkva Gospe od Zdravlja iz 1877. godine, u blizini je nekadašnji franjevački samostan u kojem sada žive klauzurne redovnice Euharistijske zajednice Srca Isusova i Marijina, a crkva Marije Magdalene iz 16. stoljeća obogaćena je stalnim postavom rukotvorenih maketa iz nerezinske povijesne svakodnevice.

Revni i predani župljani

Župa Nerezine s titularom Prikazanja Blažene Djevice Marije pripada Lošinjskomu dekanatu Krčke biskupije, a uz okolna mjesta, zahvaljujući brojnijem stanovništvu, oduvijek je bila pastoralno organiziranija sredina u kojoj je svećenik stalno prisutan. Tako je i sada na službi mladi 34-godišnji Silvio Španjić, svećenik zaređen 2012. godine, koji je nakon tri godine župnikovanja u Ćunskom i kapelanske službe u Malom Lošinju ostao na otoku. On ima nekarakterističan put do svećeništva: obraćenje je doživio tijekom služenja civilnoga vojnoga roka te se nakon studiranja na tehničkom i pomorskom fakultetu odlučio za svećeništvo i teološki studij. Boravak u riječkoj bogosloviji, kako svjedoči, bio mu je lijepo razdoblje života u kojem je upoznao mnogo dobrih prijatelja i Božjih ljudi, a prve službe naučile su ga širini pastorala te bogatstvu života Crkve u brojnim zajednicama, događanjima, lijepoj liturgiji i intenzivnom duhovnom životu. Sve naučeno primjenjuje i na sadašnjoj službi župnika u Nerezinama, kao i dvije susjedne župe koje su mu povjerene: Sveti Jakov i Punta Križa.

»Sve župe vrlo su dobro organizirane glede uređenja i brige o crkvi. Iako su male, svećenik ne treba misliti hoće li crkva biti uređena uoči blagdana, koje će liturgijske boje odabrati, kada i koji dan će se postaviti ili ukloniti bor i jaslice iz crkve. Vjernici su naučeni i sami se organiziraju u uređenju crkve. Posebno su u tome revni brojni župljani Nerezina koji su također poznati po lijepom i skladnom pjevanju. Vjernici drže do crkvenih objekata i ulažu u njih. U tome se ističu i vjernici iz Italije i Amerike koji su rodom iz Nerezina ili Punte Križa«, svjedoči župnik Španjić, koji kaže da je od 320 stanovnika Nerezina njih oko 250 katolika, a ostali su druge vjere ili nemaju nikakvu vjersku pripadnost. Pogled u župne knjige i matice otkriva da prosječno u župi Nerezine godišnje bude 2-3 krštenja i pet sprovoda, dvoje ili troje krizmanika svake druge godine, a u 2018. godini u sve tri je župe najavljeno šest vjenčanja.

Prošlo je vrijeme masovnoga pastorala

»To su mala mjesta u kojima je zadržan osjećaj za vjeru, Crkvu, sakramente. Nažalost svagdje se vidi otpad od vjere i od redovita sakramentalnoga života, pa tako i u tim župama. Na misama u Nerezinama redovito sudjeluje oko 30 posto stanovnika. Danas trebamo još sadržaja koji će ljude potaknuti na pristup sakramentima i pobožnostima. To je sadašnja ‘muka’ jer mala mjesta nisu naučena na duhovne obnove, na mnogo sadržaja, pa najviše kroz individualne susrete pokušavam evangelizirati vjernike i približiti im sadržaje vjere. Mislim da je prošlo vrijeme masovnoga pastorala. Naravno da se sve ljude potiče da sudjeluju na duhovnim obnovama u župi i u okolnim župama, ali dublje se radi pri susretima s vjernicima u svakodnevnim prigodama, duhovnim razgovorima i molitvama. U župi se barem dvaput godišnje organizira duhovna obnova. Često se priređuju duhovne obnove, teološke tribine i hodočašća na području našega dekanata. Sve se župe nastoje u tome umrežiti. Zaista vjernici ne mogu reći da na tom području nema duhovnih sadržaja i ponude za ljude svih dobi«, svjedoči župnik Španjić i kaže da se poseban naglasak stavlja na rad s djecom i mladima.

Redovnice i duhovna zvanja
Posebno su od pomoći redovnice iz Euharistijske zajednice Srca Isusova i Marijina koje žive u samostanu u Svetom Jakovu, mjestu udaljenom pet minuta vožnje automobilom od Nerezina. One vode župni vjeronauk za djecu sve dobi: predškolce i osnovnoškolce. Djeca se redovito okupljaju svaki tjedan, velik se naglasak stavlja na učenje djece pobožnosti i molitvi te na vjersku poduku. Iz takvoga ambijenta potekla su u prošlosti i duhovna zvanja iz župe, a sada je na trećoj godini studija bogoslov iz Nerezina Andrija Živković, čiji je otac župni orguljaš te predsjednik Gradskoga vijeća Maloga Lošinja, grada kojemu Nerezine administrativno pripadaju.

 

Procesija na Veliki petak privlači i turiste

Budući da je u župi od rođenja, 54-godišnji Elvis Živković sjeća se kako je župa živjela u ranijim desetljećima te mu je poznato da je prije 1945. i velikoga egzodusa stanovništva u Nerezinama živjelo oko 2000 stanovnika. »Ljeti je crkva prepuna, župa živne – što od turizma, što od naših iseljenika. No pamtim veću masovnost u crkvi, kada sam dolazio u crkvu s nonom. U Nerezine su sedamdesetih u župu stigle službenice milosrđa – ančele, koje su uz samostan imale i djelatnost čuvanja i brige o starijim osobama. Jedna od prvih dviju ančela koje su stigle u Nerezine je s. Lukrecija Mamić, misionarka ubijena prije sedam godina u Burundiju. Ona je bila zaposlena kao zdravstvena radnica u našoj ambulanti. No zbog pomanjkanja zvanja odluka njihovih poglavara bila je da napuštaju Nerezine«, napominje Elvis Živković, zaposlen u malom mjesnom remontnom brodogradilištu, koji je od redovnica naučio svirati orgulje te sada vodi župni zbor.

Upravo 20-ak članova župnoga zbora kao jednu od zadaća ima i njegovanje tradicijskih napjeva koji su vezani isključivo za Nerezine, a riječ je o pučkim napjevima, posebice pripjevnih psalama, ali i skladba za sprovodne obrede. Mnogo je toga, kako svjedoče stariji Nerezinčani, izgubljeno obnovom liturgije, ali se do danas uspio zadržati dio opusa zahvaljujući i Antonu Sokoliću, 89-godišnjem poznavatelju pučkoga pjevanja. Kada se spominju Nerezine, svakako neizostavno treba spomenuti i znakovito sudjelovanje u obredima Velikoga tjedna. Dubok dojam na sadašnjega župnika, ali i druge vjernike, ostavlja procesija s križem na Veliki petak koja ide od župne crkve Gospe od Zdravlja do crkve sv. Franje. Cijelim putom, 20-ak minuta hoda, prati ih upaljena vatra i pučke pjesme, a na to slavlje dolaze čak i turisti koji žele doživjeti jedinstveno iskustvo.

Nema socijalnih slučajeva

Na nedjeljnoj misi u Nerezinama klupe ispunjava i mnogo doseljenika, najviše iz Bosne i Hercegovine, za koje mještani kažu da su se dobro uklopili u sve pore života i skladno žive s otočanima te su aktivni članovi župne zajednice. Pjevačica u župnom zboru Gabrijela Maljevac (53), iako živi u Malom Lošinju, svake nedjelje i blagdanima dolazi u rodne Nerezine te se teško odvaja od župe u kojoj je primila sve sakramente. Budući da je zaposlena u tvrtki koja se bavi turističkom ponudom, približava taj segment nerezinske svakodnevice. »U mjestu imamo dva hotela, mnogo je privatnoga smještaja, a kako bi se mogli poslužiti svi gosti, mnogo ljudi dolazi raditi u sezoni. Prava sezona traje tri mjeseca, ali zaposlenost počinje od travnja i traje do listopada. Sada se osjeća da je zima, to je naš redoviti život, tako funkcioniramo između prenapučenosti i razdoblja mira. Svi se bavimo nečim drugim osim turizma, imamo aktivnosti i hobije, nije nam nikada dosadno. Svakoga proljeća kada prođe zima shvatimo da nismo uspjeli napraviti sve ono što smo planirali«, poručuje Gabrijela Maljevac, čije stajalište potvrđuje i seniorka župe 74-godišnja Pia Zorović, kojoj je povjerena briga za čišćenje i uređenje crkve.

U Nerezinama nema nijednoga socijalnoga slučaja, tvrdi Nadia Sokolić (62), umirovljena trgovkinja, koja kaže da se uz turizam ljudi u Nerezinama većinom bave trgovinom, građevinom, pomorstvom i brodogradnjom. Stoga nije potrebna karitativna pomoć, nego se uoči većih blagdana starijim osobama u župi koji uglavnom žive od mirovine i ostavštine nose živežne namirnice. »Sjećam se da je Caritas Zagrebačke nadbiskupije ovdje imao svoju kuću, tu su ljeti dolazila siromašna djeca. Žao mi je što se to ugasilo, to je bila mogućnost da i mi domaći pomognemo i pokažemo solidarnost. I danas ako zatreba pomognemo, ali na svu sreću nema potrebitih«, svjedoči Nadia Sokolić.

Nerezinski brod još uvijek plovi

Ferdinando Zorović, kojega u mjestu zovu nadimkom Ferdi, bavi se ugostiteljstvom i suvlasnik je jednoga od dvaju nerezinskih hotela. Iako i sam živi od turizma, realno sagledava što je negativnoga donijela ta perjanica razvoja cijeloga otoka. »Turizam je odnio nešto što smo prije imali: druženje i zajedništvo. Obitelji su postale financijski samostalnije, ali je time prestao društveni život. Nerezine su relativno dosta bogato mjesto, ali nažalost društvo je nepovezano. Ljude iz našega maloga mjesta spaja Crkva, a postoji i folklorno društvu ‘Studenac’, športsko društvo ‘Škarpina’ koje se bavi podvodnim ribolovom te revitalizacijom drvenih brodica«, svjedoči Zorović, čiji su predci prije 600 godina stigli na Lošinj iz Bosne pred navalom Turaka. Spominje sugovornik Zorović i da je prije više od stotinu godina izgrađen prvi brod u Nerezinama pod nazivom »Maria Salute« te još uvijek plovi i u vlasništvu je zadarske obitelji, poznat pod nazivom »Argonaut«.

Kuriozitetima Nerezina svakako pripada i nerezinski dijalekt, riječi i frazemi koji su razumljivi samo tamošnjemu stanovništvu, a koji čakavsko narječje obogaćuju svojom jedinstvenošću i posebnošću. Na taj način razgovara i bračni par Nada i Anton Žuklić, također aktivni vjernici nerezinske župe, koji pjevaju u župnom zboru te su dio ekipe koja sa župom živi 24 sata na dan i sedam dana u tjednu. »Družimo se i izvan crkve, uobičajena je kava poslije nedjeljne mise. Biti u župi dio je mojega života, u takvom sam duhu odgojen. Ranije sam više bio prisutan u franjevačkom samostanu, a nakon njihova odlaska ovdje sam prisutniji sa suprugom«, svjedoči Anton Žuklić, umirovljenik koji je bio zaposlen u financijama.


Istrošene hlače od rada

Jedno od najmirnijih mjesta na otoku sa 50-ak stalnih stanovnika, među kojima ima djece i mladih, ima i najveću posjećenost nedjeljnih misa – redovito je u Sv. Jakovu u župi posvećenoj istoimenomu apostolu na misama više od 50 posto mještana. Budući da ih je malo, snažno su povezani.

Mjesto Sveti Jakov nosi titulu najmanjega naselja na otoku Lošinju, ali to malo ribarsko naselje na sjeverozapadnom dijelu otoka, okruženo maslinicima te smješteno uz Nerezine i u blizini Maloga Lošinja, ne gubi vjeru u budućnost. Jedno od najmirnijih mjesta na otoku sa 50-ak stalnih stanovnika, među kojima ima djece i mladih, ima i najveću posjećenost nedjeljnih misa – redovito je u Sv. Jakovu u župi posvećenoj istoimenomu apostolu na misama više od 50 posto mještana. Budući da ih je malo, snažno su povezani.

»U Svetom Jakovu gotovo i nema umrlih ni umirućih, a prosječno jedan krizmanik bude svake dvije godine. Nedjeljom slavim tri mise, u svakoj župi po jednu, no kako ljeti u Nerezinama bude još i večernja misa, misa u Sv. Jakovu prebaci se na subotu navečer. Budući da je Sv. Jakov vrlo blizu Nerezina, potičem vjernike da se pridruže slavljima preko tjedna u župi Nerezine. Prijašnji su župnici bili vrlo razboriti u pastorizaciji tih župa pa meni nije bilo teško organizirati pastoral. Tako se slavlja u Velikom tjednu održavaju samo u Nerezinama i na ta slavlja dođu i vjernici iz Svetoga Jakova, ali i Punte Križa«, svjedoči župnik Silvio Španjić i ističe da uz to što je najmanja, župa ima i specifičnost: u Svetom Jakovu nalazi se sarkofag s očuvanim tijelom sv. Silverija, mučenika iz 6. stoljeća, čija se svetkovina slavi 8. srpnja.

Nemjerljiva prisutnost sestara

Govoreći o materijalnoj situaciji u župama kojima upravlja, svećenik Španjić spominje da je Sv. Jakov u najtežoj situaciji jer nema drugih prihoda osim milostinje, koja je zbog broja vjernika vrlo mala, no ipak se uspijeva održavati. Oslanjaju se na pomoć Krčke biskupije i Grada Maloga Lošinja, a i vjernici rado uskoče i pripomognu kada se rješavaju materijalne potrebe župe.

No mnogo više od materijalnoga bogatstva za mještane Svetoga Jakova znači prisutnost redovnica iz aktivne grane Euharistijske zajednice Srca Isusova i Marijina koje žive u njihovu mjestu od 2005. godine, a snagu za djelovanje dobivaju od susestara iz kontemplativnoga reda u Nerezinama. Sada su u Sv. Jakovu u samostanu njih tri. »U početku je mještanima trebalo vremena da nam se otvore, no sada im je drago kada nas vide na misi. Prisutnost časnih sestara puno im znači. Kada nas nekada nema, odmah pitaju gdje smo i kada ćemo doći«, svjedoči s. Loreta Pilipac, rodom iz Šibenika. Intenzivno surađuju sa župnikom Španjićem, aktivne su u sve tri župe kao čitačice, pjevačice, a posebna im je nakana rad s djecom za koje vode pjevanje, s njima priređuju igrokaze te vode župni vjeronauk za osnovnoškolsku djecu, ali i vjeronauk za predškolce u Nerezinama.

»Primjećujemo da do odraslih najviše uspijevamo doprijeti preko djece jer smo posvećeni izravnomu radu s njima, no kroz to se sve više i više otvaraju i roditelji. Vidljiv je veliki pomak, nastojimo vjernicima pomagati da istinito i stvarno upoznaju Boga, Isusa Krista i njegovo tijelo kao sakrament spasenja te da tako otkriju pravu ljubav Isusa Krista, da je to jedini put sreće«, kaže redovnica.

Situacija se poboljšava

Taj je plod zasigurno vidljiv i u novoj ministrantici predškolki koja je prije tri tjedna počela služiti kod oltara. Njezina majka Katarina Zorić kaže da je odlučila ostati u mjestu jer je našla posao u turizmu. »Imamo jednoga prijatelja u Osoru, on isto tamo planira ostati u manjoj sredini. No danas kada svi imaju automobil nije problem za djecu, više je toga organizirano u Malom Lošinju pa za sve potrebno tamo odlazimo.«

U Svetom je Jakovu više kuća nego stanovnika, pomalo u šali kaže Flavio Zorić (65), koji napominje da su mnogi maslinici zapušteni jer su emigracijom nakon Drugoga svjetskoga rata ostala nerazjašnjena pitanja vlasništva, no – prema njegovim riječima – situacija se poboljšava. »Zovu nas karpejani zbog toga što su tu nekada živjeli siromašni i poderani te su nosili puno zakrpa. No nas je oraspoložio pokojni svećenik don Mate Sutura koji nam je objasnio i drukčiju interpretaciju te riječi: karpejani su bili jako vrijedni ljudi i sve su vrtače kopali i rad im je istrošio hlače i morali su imati zakrpe«, govori Zorić.

Srednjoškolci najčešće odlaze u školu u Mali Lošinj, gdje ih vozi školski autobus, a tamo mogu birati između više smjerova. Iako će možda neki mlade iz seoske sredine percipirati zakinutima za mnoge dobrobiti života u gradu, oni govore dva-tri strana jezika, imaju mnogo doticaja sa strancima za vrijeme turističke sezone, mnogo znaju o društvenim temama. Svjedoči o tome i došljakinja na Lošinj Ana Majdančić koja kaže da se turizam u Svetom Jakovu razvio uglavnom u apartmanima, ali i mnogim kućama koje su kroz godinu prazne, a u ljetnim mjesecima dođu vlasnici iz Italije, Njemačke i Slovenije, kao i oni koji žive u Malom Lošinju.


Ostanak ljudi ovisi o zaposlenosti

Nedjeljno prijepodne vrijeme je kada se može susresti većina od 34 stanovnika koji su trajno nastanjeni u Punti Križa jer se glavni događaji zbivaju u središtu sela: uz župnu crkvu gdje se slavi misa te obližnji kafić – susretište lovaca koji dolaze iz raznih dijelova Hrvatske vikendom na svoju uživanciju.

Iako stanovništvo Punte Križa svoje maleno mjesto opisuje kao »slijepo crijevo Cresa« (doima se potpuno izolirano budući da do njega vodi dvanaest kilometara duga uska cesta na kojoj se teško mogu mimoići dva vozila), putnik namjernik u njemu će prije vidjeti krajolik savršenoga mira. Selo je smješteno na samom jugu Cresa, okruženo zelenilom, a u posebnom se izdanju može doživjeti izvan turističke sezone. Tišinu i mir narušava tek blejanje ovaca, prolazak jelena lopatara ili divljih svinja, a paletu doživljaja upotpunjuje i modro more uz lijepe uvale. Nedjeljno prijepodne vrijeme je kada se može susresti većina od 34 stanovnika koji su trajno nastanjeni u Punti Križa jer se glavni događaji zbivaju u središtu sela: uz župnu crkvu gdje se slavi misa te obližnji kafić – susretište lovaca koji dolaze iz raznih dijelova Hrvatske vikendom na svoju uživanciju.

Dolaze i strani ulagači

»Župa Punta Križa posvećena je sv. Andriji apostolu, a ujedno se slavi i rođenje sv. Ivana Krstitelja. U toj su župi svi katolici, a ima mnogo starijega pučanstva i dosta vjernika koji dolaze iz Maloga Lošinja sudjelovati na misnom slavlju. U Punti Križa bilježi se pad stanovništva zbog smrtnih slučajeva«, kaže župnik Španjić i dodaje da se posebno svečano slavi sv. Ivan Krstitelj, kada se priređuje i seoska fešta. Nedavno su obnovili i kapelu sv. Antuna opata iz 17. stoljeća, gdje jednom godišnje slave misu.

»Da nema doseljenika, ta bi mjesta sva izumrla jer je više umrlih nego rođenih. To je posebno vidljivo u manjim mjestima u kojima većinom živi starije stanovništvo. Nažalost, otok Cres i Lošinj sve su siromašniji stanovništvom, posebno malena sela. Budućnost je u tome da se ljudi odluče na obiteljski život i da rađaju djecu koja će i dalje napučivati ove otoke. Također, ostanak ljudi ovisi i o kvaliteti života na otoku i o zaposlenosti. Otoku Lošinju u tom smislu ide sve bolje i zaista se otvaraju brojni projekti i perspektiva u budućnosti je dobra. Dolaze i strani ulagači koji će dati novac, a naravno nešto i zaraditi od dobrobiti otoka. Snaga je Lošinja u prirodnim ljepotama i svestranoj turističkoj ponudi«, govori župnik, pritom vjerojatno misleći i na ono po čemu je mjesto Punta Križa posljednjih godina često bilo spominjano u medijima. Riječ je o izgradnji golfskih terena na području Matalde na zemlji koju je Krčka biskupija dala u koncesiju privatnim investitorima, koji žele napraviti teren za ljubitelje golfa.

Oživljavanje pastirskih stanova

I sada Punta Križa ljeti privlači turiste, najviše u autokamp Baldarin, u kojem je pola godine zaposlena župljanka Norina Gospić (58). Iako su smješteni na Cresu, mentalitet je više lošinjski – svjedoči sugovornica, čiji je otac još vozio brod u Lošinjskom kanalu, čime su bili spojeni Punta Križa i Lošinj. »Odgovara mi mir i tišina, na taj smo ambijent naučeni odmalena. Iako je ljeti potpuno drukčije: uskom cestom idu prikolice, kamperske kućice, kamioni, često se dogodi da se zakrči promet. Ti ljetni mjeseci ne omogućuju stalno zaposlenje, ali ima posla i uspijeva se preživjeti«, svjedoči Norina Gospić, u čijem susjedstvu nema stalnih žitelja, nego su stare kuće prodane strancima iz Slovenije i Austrije koji tu dolaze na godišnji odmor ili produžene vikende.

Njezina kolegica iz razrednih klupa, ali i po sudjelovanju na misama, vlasnica kafića Valentina Šikić (59) govori kako je nekadašnja škola pretvorena u kulturni centar u kojem se u ljetnim mjesecima postavi izložba, a dućan im je u zimskim mjesecima otvoren dva dana u tjednu. »Specifičnost za Puntu Križa su pastirski stanovi. To su stare kuće gdje su prije ljudi živjeli: pola bi godine tamo živjeli dok su se muzle ovce i pravio sir, a onda bi se vratili u selo. Te se kuće nalaze na putu od Osora prema mjestu, a danas su često zapuštene te ih kupuju turisti«, svjedoči Šikić.

Sjećanje na ispunjene crkve

Takvoga života na dvije lokacije sjeća se i Đordana Beriša (55), koja pamti i slike ispunjenih klupa župne crkve vjernicima, kao i svećenika Nikole Depikolozvana – posljednjega koji je živio u mjestu. »Sada nas je jako malo, na misi nas bude svega desetak, a drago nam je da nam se pridruže i časne sestre«, svjedoči Đordana Beriša, a obrtnik Ranko Matušan kaže da se zahtjevi mjesnoga odbora Punte Križa u Malom Lošinju – koji on predstavlja – većinom uvažavaju te se brinu o tom malenom creskom mjestu.

IZVORGlas Koncila br. 11/2018.
Prethodni članak»PROČITANA« NENAČITANOST Pola Europe nije čitalo »Istanbulsku«?
Sljedeći članakDEMOGRAFSKI PROFITERI Kako je veliki gubitak za neke postao veliki dobitak