U povodu 80. godišnjice mučeničke smrti sv. Terezije Benedikte od Križa (Edith Stein) u Auschwitzu, 8./9. kolovoza 1942., o nadahnuću njezina života i smrti u kontekstu suvremenih ratnih događanja u Europi razgovarali smo s dobrom poznavateljicom njezina života i teološke ostavštine doc. dr. Mirjanom Pinezić s Teologije u Rijeci, koja je u Rimu doktorirala na proučavanju djela sv. Edith Stein i u više radova bavila se njezinom ostavštinom.
U knjizi »Konačni i beskonačni bitak«, kad objašnjava pojam dubine duše, Edith Stein donosi primjer kako su dvoje ljudi koji su čuli vijest o ubojstvu austrougarskoga prestolonasljednika u lipnju 1914. g. mogli razumjeti jasno sadržaj te vijesti, ali jedan je mogao preko toga sasvim mirno prijeći i nastaviti planirati ljetne praznike, a drugoga je ta vijest mogla duboko pogoditi i uzdrmati srce jer je njegov um mogao shvatiti što znači opasnost od velikoga europskoga rata, što će onda utjecati na njegovo razmišljanje o budućnosti, osjećajući pritom tjeskobu zbog eventualne eskalacije sukoba. Ovoga drugoga ta vijest pogađa puno dublje jer pogađa cijelu njegovu osobu i dublje je njegovo razumijevanja sadašnjih i budućih događaja. Jedino onaj koji je u tom trenutku shvatio što je to moglo značiti za Europu, mogao je biti snažno pogođen u samo »srce« i iz te dubine promišljati o stvarnim događajima. Mislim da je tu Edith Stein prenijela svoje vlastito iskustvo. Ona je bila velika tražiteljica istine i htjela je tu istinu spoznati do njezina samoga temelja, tj. do razumijevanja svega što jest, što postoji, sve do samoga Boga i dubina ljudskih duša.
Kao Husserlova učenica prihvatila je fenomenološku metodu koja joj je pomogla da nađe put kako integrirati spoznaju i savjest, intelekt i srce. Kao suzaštitnica Europe ona poručuje da je moguće ostvarivati pravdu, mir i ljubav tako da ujedinjujemo različitost i jedinstvo ponajprije u sebi, prihvaćajući vlastiti identitet i različitost drugoga. Edith Stein je danas ikona istinskoga intelektualca i svakoga čovjeka koji je pozvan iščitavati događaje izvana, ali još više iznutra, po uzoru na knjigu života u Otkrivenju koja je ispisana izvana i iznutra (usp. Otk 5, 1). Da bi ljudi gradili mir, međuljudske odnose, pravdu, da bi pomogli drugima u ujedinjavanju i ljubavi, treba razumjeti ono što se zaista događa. Treba razumjeti politiku, geopolitiku, ekonomiju, kulturu, povijest određenih naroda i sve ono što, ne neki način, možemo iščitati »izvana«, kao informacije.
Edith Stein nam, svojim primjerom, pokazuje i kako ove događaje iščitavati i »iznutra«. Za takvo iščitavanje događaja potrebno je ući puno dublje u vlastitu nutrinu i dopustiti da nas sve to dira u »srce«, što pretpostavlja određenu patnju i supatnju. Puno je lakše naći taj put ako je netko vjernik, u smislu da zaista poznaje živoga Boga i njegovu moć. Lakše ne znači da je vjernik oslobođen patnje, nego mu je lakše jer ga sam Duh Sveti uvodi u dubine vlastite duše, prema riječima sv. Augustina koje je Edith Stein često citirala: »Noli foras Ire, in te ipsum redi, In interiore homine habitat Veritas«, tj.: »Nemoj ići van, vrati se sebi. Istina prebiva u čovjekovoj nutrini.«
Danas ne nedostaje ljudi koji posjeduju niz informacija, pa i znanstvenih dokaza o određenoj stvarnosti, ali je mali broj onih koji su formirani u svojoj nutrini, tj. onih koji znaju da mi ne stvaramo istinu, nego je nalazimo (još jedna misao koju Edith Stein temelji na misli sv. Tome). Malo je ljudi koji znaju biti ponizni pred istinom koja sve nas nadilazi i kojima je spoznavanje svih ovih stvarnosti u životu ujedno poziv na supatnju ili na empatiju prema onima koji trpe. Edith Stein nas uči da u ovim teškim, konfuznim i emocionalno snažnim vremenima treba, pod vodstvom milosti, sići još dublje u vlastitu nutrinu, bez straha od supatnje s drugim ljudima, jer humanost je racionalna.
Rat, mržnja, poništavanje čitavih naroda, ubijanje nedužnih ljudi, posebno djece, teška je rana i sablazan za čitavo čovječanstvo. Nitko ne može i ne smije odobravati zlo da bi se postiglo dobro. Čak ako i postoji legitimna obrana, ne možemo prestati aktivno se zauzimati za mir, osjećati žaljenje za svakim izgubljenim životom, posebno onih nedužnih. Kršćanstvo nas uči da se kroz križ Bog ipak objavljuje, ali na način da on ponovno uzima taj križ na sebe i daje se uvijek iznova razapinjati. Za Edith Stein križ je poziv na nasljedovanje raspetoga Krista. U jednom tekstu napisanu o Uzvišenju sv. Križa posebno predosjeća razbuktavanje Drugoga svjetskoga rata i kaže: »Svijet je u plamenu, borba između Krista i Antikrista je postala otvorena. Ako se odlučiš za Krista, može te koštati života… Svijet je u plamenu. Požar može zahvatiti i našu kuću. Ali iznad plamena se uzdiže križ. Ne mogu ga uništiti – to je put od zemlje k nebu… Svijet je u plamenu. Želiš ga ugasiti? Pogledaj u križ. Iz razdrtog Srca izvire krv Otkupitelja. To gasi plamen pakla… Oči Raspetoga upiru pogled u tebe postavljajući ti pitanje i proničući u tebe. Želiš li ponovno sa svom ozbiljnošću zagrliti savez s Raspetim? Što ćeš mu odgovoriti? ‘Gospodine, kome da idemo. Samo ti imaš riječi života vječnoga. Ave crux, spes unica!’«
Možemo reći da je i danas svijet u plamenu, u plamenu ne samo ratnoga sukoba, nego i sukoba ljudske slabosti, grijeha, nečistoće, egoizma međusobnoga optuživanja. Europa je već neko vrijeme počela banalizirati moć križa i snagu otkupljenja i počela je smatrati križ samo znakom jedne propale kulture koja nema više nikakve veze s vjerom. Križ je postao gotovo kao nekakva ljuštura koja je bila dio nečega što je bilo živo, ali sad su ostali samo mrtvi ostatci. Za Edith Stein križ je bio ne samo simbol preobrazbe života, nego prava znanost ili mudrost svetih koju je nazvala znanost križa (Scientia Crucis). Nju je taj križ fascinirao još prije obraćenja, pogotovo nakon što se susretala s patnjom svojih najboljih prijatelja koji su, kao kršćani, vjerom zadobivali neki nadnaravni mir, čak i u najvećim patnjama. Kad se zavjetovala, uzela je ime Terezija Benedikta od Križa jer je osjećala da je blagoslovljena od križa. Još 1933. osjećala je da je taj križ položen na židovski narod i da je i ona pozvana uzeti na sebe slobodno križ koji joj Spasitelj nudi. Smatrala je da su i mnoge druge duše u to vrijeme pozvane prikazati žrtvu svoga života kako bi pridonijele miru u svijetu.
Edith Stein uvijek je bila svjesna svojega podrijetla. Voljela je povijest, kulturu, prirodu, ljude. Bila je otvorena prema različitosti svih ljudi, bilo da je riječ o vjerskoj, intelektualnoj, kulturalnoj ili rasnoj različitosti. Sve joj je to bio izazov. No tek kad je postala kršćanka, katolikinja, zavoljela je na poseban način svoje židovsko podrijetlo. Bila je očarana time da su i Isus i Marija i apostoli bili Židovi i da ona dijeli to nasljeđe i po krvi. Bila je njemačkoga podrijetla, pruskinja, zbog čega je također bila ponosna. Time je na neki način ljubavlju koju je primila od samoga Spasitelja u sebi ujedinila i agresora i žrtvu, i ujedinjena sa svojim Spasiteljem, razorila je u sebi neprijateljstvo (usp. Ef 2, 14). Prava ljubav nikad ne dijeli, nego spaja i ujedinjuje, makar to morala platiti vlastitim životom. Onaj kojemu je Duh Sveti oblikovao srce za takvu ljubav, postaje sposoban ljubiti do kraja i Boga i ljude i vlastitu vjeru, i domovinu, poštujući uvijek i ono tuđe.
Na Nedjelju Dobroga Pastira 1942. svi svećenici u katoličkim crkvama trebali su pročitati pismo nizozemskih biskupa koji su izričito osudili nacizam i progon Židova. Kao reakciju na to pismo nacisti su iz Nizozemske deportirali sve katoličke Židove u koncentracijske logore. Edith Stein je sa sestrom Rosom bila tada u Nizozemskoj, gdje su Židovi bili zaštićeniji, no 1942. više nisu imale tu sigurnost i 2. kolovoza i one su bile deportirane. Papa Pio XII. imao je već puno takvih situacija kad su posljedice prozivanja urodile još većim valom nasilja, ubojstvima i drugim načinima osvete nacista.
Treba ipak reći da je Edith Stein pisala pismo Piju XI. moleći ga da se zauzme za obranu židovskoga naroda. Ovako kaže dio tog pisma: »Tjednima u Njemačkoj gledamo događaje koji uključuju potpuni prijezir prema pravdi i ljudskosti, a da ne spominjemo ljubav prema bližnjemu… Ali ako je odgovornost najvećim dijelom na onima koji su ih na to natjerali [tj. na samoubojstvo], onda je i na onima koji šute… Nije li idolopoklonstvo rase i državne vlasti, kojim radio svaki dan zasipa mase, otvorena hereza? Nije li ovaj rat istrebljenja protiv židovske krvi uvreda najsvetijeg čovječanstva našeg Spasitelja, Blažene Djevice i apostola? Nije li to u apsolutnoj suprotnosti s ponašanjem našega Gospodina i Otkupitelja, koji je i na križu molio za svoje progonitelje? I nije li to crna mrlja u kronici događaja ove Svete godine koja je trebala postati godina mira i pomirenja?«
