Nakon dugih traženja, nesnalaženja i pregovaranja vlasti u Velikoj Britaniji uspjele su konačno oživotvoriti referendumsku odluku većine birača i 31. siječnja izvesti zemlju iz Europske unije i tim svojim ostvarenjem otvoriti niz važnih pitanja koja se tiču svih europskih građana, ali i svih zemalja članica. Francuski predsjednik za odlazak Velike Britanije iz EU-a, kako su prenijeli mediji, rekao je: »Taj izlazak je šok. To je povijesni znak za uzbunu koji mora odzvanjati u svakoj od naših zemalja, mora ga čuti cijela Europa i mora nas potaknuti na razmišljanje.« Također je na valu globalističkoga pogleda rekao da Europu treba učiniti »suverenijom, demokratskijom, bližom građanima i jednostavnijom u svakodnevnom životu kako bismo izgradili jasniji europski projekt« jer, dodao je: »Više nego ikada trebamo Europu, suočeni s Kinom i Sjedinjenim Državama kako bismo zaštitili svoje interese.«
Većina od 51,9 posto birača glasovala je za izlazak iz EU-a na referendumu održanom 23. lipnja 2016. i premda je referendum bio pravno neobvezujući, britanske vlasti odlučile su ga provesti jer su prepoznale da je za Veliku Britaniju veći interes svoj državni i politički život ostvarivati u potpunoj neovisnosti. Premda je sve do izlaska Velika Britanija imala donekle povlašten položaj u EU-u, i premda je ta zemlja možda više nego druge članice EU-a slijedila svoje interese, osobito u međunarodnoj politici, ipak je izabrala viši stupanj samostalnosti i suverenosti da bi još bolje ostvarivala svoje nacionalne interese. Takvim iskorakom britanski političari očitovali su da imaju jaku kralježnicu i da žele uređivati svoje društvo bez mnogih nevjerojatno sitničavih birokratskih propisa EU-a. Svojom dosljednošću britanski političari očitovali su također da im je važno stajalište većine birača, pa makar ta većina bila relativno tanka, da im je važno demokratsko načelo uvažavanja većine i biti u suglasju sa stajalištem većine. Takvim svojim držanjem britanski političari očitali su pravu lekciju mnogim drugim političarima, pa i hrvatskima.
Za promicatelje i sljedbenike globalizma, kojemu je krajnji cilj neutraliziranje nacionalnih i kulturnih identiteta suvremenih nacija i stvaranje globalne državne tvorevine, britanski je iskorak doista šok jer znači ne samo zaustavljanje globalističkoga širenja, nego i sužavanje do sada osvojenoga područja. Istodobno za promicatelje i sljedbenike stvarne slobode britanski iskorak više je nego dobrodošao poticaj da se uz potpuno uvažavanje međunarodnoga prava i njegovanje časnih partnerskih međunarodnih odnosa ipak odlučno, smišljeno i pomno njeguje i nacionalni i kulturni identitet jer samo različiti mogu obogaćivati jedni druge. (U tom kontekstu jasno se očitovalo koliko je ne samo bio lišen slobode, vlastite izvornosti i vlastite nacionalne kulturne baštine subotnji program proglašenja Rijeke Europskom prijestolnicom kulture, nego koliko je tako osmišljen program zapravo bio anakron premda je želio biti avangardan, »papskiji od pape« u ideologiji globalizma.)
Napuštanje Velike Britanije nedorečene zajednice Europske unije nameće ozbiljno pitanje političarima EU-a u čemu su tako teško griješili da je to postalo nepodnošljivo i većini birača i političara u Velikoj Britaniji. Bez ikakve pretenzije na cjelovitost odgovora na to važno pitanje ne može se ne zapaziti demokratski deficit političara EU-a, odnosno njihova zarobljenost dogmatičnošću koja osporava pravo nekim zemljama članicama da same riješe svoja, kako ih one shvaćaju, najvažnija pitanja. Moglo bi se reći da političari EU-a nemaju smisla za supsidijarnost po kojoj bi pojedine zemlje same mogle i trebale riješiti svoje temeljne probleme bez uplitanja viših vlasti, premda se formalno po sadašnjim pravnim zasadama političari, pa čak ni središnje institucije EU-a, ne mogu doslovno smatrati neospornom višom vlašću. Mnogi upozoravaju na stanoviti dogmatski birokratizam i u institucijama Europske unije i njezinim političarima kojima je sredstvo puno puta važnije od neosporno pozitivnoga cilja – što dovodi često do sukoba sa samosvjesnim članicama EU-a koje su se formalno prije 30 godina oslobodile komunizma, a sada se žele i stvarno osloboditi toga negativnoga utjecaja.
Odlazak Velike Britanije iz EU-a nameće i pitanje nije li možda postojeći pravni, birokratski, financijski i politički okvir EU-a postao velika zaprjeka za stvarni razvitak i napredak, kako gospodarski tako i društveni. Naime, inzistiranje na neobuzdanom slobodnom tržištu rađa sve težim posljedicama raslojavanja europskoga društva na bogate i siromašne, i to ne samo u nekom određenom povijesnom razdoblju, nego i trajno jer siromašni nikad ne će moći biti jednako konkurentni kao bogati. Doda li se tomu nemar za faktično demografsko izumiranje europskih naroda, kao i, mora se reći otvoreno, iskorištavanje mladih i školovanih u koje bogate zemlje nisu ništa uložile, a više se nego dobro koriste njihovim stručnim uslugama, dodatno osiromašujući ionako siromašnije, jasno je da se politika EU-a zapliće u kolo partikularnih interesa, a na štetu općega dobra svih ljudi u EU-u. Izlazak Velike Britanije doveo je EU na prekretnicu.
