VLADIMIR KOČIŠ ZEC O NASTANKU LEGENDARNE PJESME Trideset godina pjesme »Gospodine generale« koju su stvarali pravoslavac i katolik

Vladimir Kočiš Zec

U ožujku se navršilo 30 godina od početka Domovinskoga rata, rata u kojem se i plakalo i pjevalo, a jedna pjesma iz toga razdoblja ove godine slavi 30. rođendan. Izveo ju je Vladimir Kočiš Zec, solopjevač, gitarist, skladatelj, član legendarnih »Novih fosila«.

»Pjesma je čudesno dobro zaživjela«

»Pjesma ‘Gospodine generale’ stvorena je na početku rata i ima posebnu priču«, pripovijeda glazbenik. »Odmah 1991. nazvao me Stevica Cvikić. I rekao: ‘Zec, imam odličan tekst za tebe.’ Novi fosili tada nisu mogli raditi, nije se moglo putovati. Cvikić je pravoslavne vjere, ja katolik, a napisao je prekrasan tekst. Naučio sam tada da prema pravoj i iskrenoj ideji ne treba imati predrasude. U životu prema svemu treba pristupati iskreno. Na Cvikićeve stihove napisao sam glazbu, Duško Mandić aranžman. Pjesma je čudesno dobro zaživjela. Posebno je mjesto te pjesme u antiratnom i domoljubnom opusu i dandanas.« Zapjevao je Kočiš Zec u tom vremenu i u Hrvatskom bend aidu u pjesmi »Moja domovina«, a sudjelovao je i u oba dubrovačka konvoja. »Tada se nije moglo pomisliti da bi se išlo u Dubrovnik«, sjeća se. »Uspjeli smo se probiti. Mogli smo završiti u zatvoru. To je bilo takvo vrijeme kad čovjek nije puno razmišljao što mu se može dogoditi, nego samo želi učiniti nešto dobro.«

»Domovina je slatka bolest koja i veseli i nervira«

Glazbenik koji je poznati svoj nadimak dobio još kao školarac, zbog iznimnih športskih uspjeha, rado svjedoči ljubav prema Hrvatskoj:

»Pjesma ‘Gospodine generale’ stvorena je na početku rata i ima posebnu priču«, pripovijeda glazbenik. »Odmah 1991. nazvao me Stevica Cvikić. I rekao: ‘Zec, imam odličan tekst za tebe.’ Novi fosili tada nisu mogli raditi, nije se moglo putovati. Cvikić je pravoslavne vjere, ja katolik, a napisao je prekrasan tekst. Naučio sam tada da prema pravoj i iskrenoj ideji ne treba imati predrasude.«

»Domoljub sam. Domovina je iskrena ljubav. Kakva je, takva je, moja je. Ne bih mijenjao ljepotu naše domovine, čak ni mentalitet koji mi ponekad ide na živce. Ali to je naše, to moramo poštovati, moramo se snalaziti i prilagođavati se drugim ljudima. Ponosan sam na domovinu. Kad sam s Novim fosilima išao na Euroviziju 1987., bili smo predstavnici Jugoslavije. Ali smo svagdje isticali da smo Hrvati, da smo iz Zagreba. To nije ništa loše, dapače. Tako bi trebali svi raditi. Domovina je slatka bolest koja i veseli i nervira. Ali ako ju čovjek iskreno voli… Bio sam toliko puta na ratištima. Nastupao sam za naše branitelje, puno se odazivao, odradio bezbroj humanitarnih koncerata. Doma imam više od 300 zahvalnica i plaketa za nastupe na humanitarnim priredbama. Drago mi je ako sam nekomu svojom pjesmom pomogao.«

Za Banovinu se odrekli svih autorskih prava

Kočiš Zec zapjevao je i za nedavno potresom pogođenu Banovinu. »Snimili smo pjesmu ‘Banovina u srcu’, ističe glazbenik. »Slavko Nedić, glazbeni urednik s HKR-a, napisao je glazbu na tekst jedne gospođe koja želi ostati neimenovana, ne znam zašto. Prekrasna je pjesma. Pjevamo Dražen Žerić Žera, Mladen Burnać, Toni Janković, Zlatan Ćehić Ćeha, Marko Vukes i ja. Bilo je još puno kandidata, ali je pjesma brzo trebala biti gotova. Drago mi je da smo otpjevali u kombinaciji mi koji baš i nemamo veze s Banovinom. Slavko je osjetio krasan tekst koji veliča Banovinu sa željom da jednoga dana opet bude lijepa. Odrekli smo se svih prava. Što se više pjesma vrti, više će novca ići za Banovinu. To je regulirao autor. A i ja sam se odrekao glazbenih prava na godinu dana za jednu pjesmu kojoj sam napisao glazbu. Riječ je o pjesmi ‘To te ja pitam’ koju pjevamo Neno Belan, Boris Novković, Sandro Bastijančić, Denis Dumančić i ja. Bit će to moj mali prilog za izgradnju nove glazbene škole u Petrinji.«

Kočiš Zec rođen je 7. svibnja 1948. u Zagrebu. Roditelji su mu Međimurci, Franciska i Vinko, došli u Zagreb poslije rata. Osnovnu i srednju školu završio je blizu svoga cjeloživotnoga kvarta Kanala uz zagrebački autobusni kolodvor. Polazio je srednju tehničku školu, smjer za slabu struju. Mislio je studirati na Elektrotehničkom fakultetu, ali nije uspio na prijemnom. Glazba je već tada, kaže, toliko zavladala njegovim bićem da je odredila njegov put.

Bogu se može i ranije okrenuti

»Kroz glazbu sam i svojoj vjeri dao obol. Kad je papa dolazio u Mariju Bistricu 1998., nedavno je preminuli kolega Željko Pavičić napisao stihove i glazbu, a Sanja Doležal i ja, Alen Nižetić i jedna kolegica iz Splita, s dječicom smo otpjevali pjesmu ‘Dobro došao, Sveti Oče’. U svojoj cjeloživotnoj župi Svetoj Obitelji župnik mi je Ivica Zlodi. Pozvao me nekoliko puta da pjevam poslije mise. Uzmem gitaru i zapjevam s ljudima. I svoje pjesme, i one iz ‘Fosila’. Moramo vjerovati u Boga. On je pokretačka snaga koja nas vjerovanjem može spasiti i koristiti nam u životu. Na kraju balade, kad dođe vurica, kak veli moja mama, onda se svi okreću Bogu. Ali Bogu se može i ranije okrenuti, pa nam onda može biti lakše u životu. Svaki čovjek, po mome, bez obzira na razna mišljenja i spekulacije, trebao bi imati i živjeti vjeru, vjeru u Boga.«

IZVORGlas Koncila br. 12/2021.
Prethodni članakSVJEDOČANSTVO 90-GODIŠNJE REDOVNICE S. MARISSTELLE NERAL »Moj ujak kardinal Kuharić slao mi je duhovna i duhovita pisma«
Sljedeći članakCVJETNICOM POČINJE »ZATVARANJE« U JERUZALEMU Poslušan Isus poziva vjernike na poslušnost