VODI LI »ZAJEDNIČKI HOD« CRKVE U NJEMAČKOJ U »RAZLAZ« S TRADICIJOM? (3) Sinodski put mimo stvarnosti krize vjere?

Tri izričaja iz završnoga priopćenja mogla bi poslužiti kao odgovor na pitanje u kojem bi smjeru, barem prema njemačkim biskupima, želio ići sinodski put. Prvo, izraz »sinodski proces bez reforma nije zamisliv« daje na znanje da se od reforma ne želi odustati. Ujedno se, međutim, odbacuje »njemački zasebni put« u pitanjima koja se tiču univerzalne Crkve. I treće, Njemačka biskupska konferencija izrazila je spremnost »davati doprinose za raspravu za univerzalnu Crkvu«.

Treće veliko područje crkvenoga života koje je prema radikalnijim promicateljima »sinodskoga puta« potrebno korjenito reformirati, osim zahtjeva za reformom struktura upravljanja i revizijom izričaja moralnoga nauka o spolnosti, jest sustav služba u Crkvi. To je pak pitanje usko povezano s pitanjem mjesta žena u Crkvi.

Kao primjer u kojem smjeru idu razmišljanja takozvanih katoličkih elita u Njemačkoj ovdje ne će biti uzete misli nekoga tko pripada ženskomu prosvjednomu pokretu »Maria 2.0« ili nekoj drugoj skupini koja zahtijeva radikalne reforme u Crkvi. S. Katharina Ganz vrhovna je poglavarica družbe Služavaka svetoga Isusova djetinjstva Trećega reda sv. Franje sa sjedištem u Oberzellu. U intervjuu za dnevnik Frankfurter Allgemeine Zeitung sredinom rujna redovnica se potužila na asimetričnu komunikaciju u Crkvi »odozgor prema dolje«, pri čemu monopol na tumačenje što je to Crkva imaju samo zaređeni muškarci. »Stoga žene moraju postaviti pitanje o moći«, rekla je s. Ganz.

Redovnica za ređenje žena

Pitanje o eventualnom pripuštanju žena sakramentu reda poglavarica postavlja na sljedeći način: »Zašto spolna muškost mora biti nužni uvjet da bi muškarac predstavljao Krista ako je, obrnuto, Crkva zaručnica Zaručnika Krista?« Tko misli da na temelju simboličkoga govora može izvoditi zaključke o odnosima moći, taj nije na pravom putu, smatra s. Ganz. Osim toga, pristup sakramentu reda ženama je definitivno onemogućen odlukom pape (Ivan Pavao II. apostolskim pismom »Ordinatio sacerdotalis« 1994. godine, nap. Da. G.), a ne koncila ili biskupske sinode. Nadalje, sveti je red muškarcima dao moć »za koju u najboljem slučaju naslućujemo koliko je po njoj samo u ispovijedi ili u dušobrižničkom radu počinjeno zloporaba – pa i u ženskim samostanima«, rekla je poglavarica. A osvrnula se i na krizu zvanja: »U brojnim zemljama sadašnji se uvjeti za pripuštanje (svećeništvu, nap. Da. G.) manifestiraju tako da jedva još ima mladih svećenika. To mijenja Crkvu možda puno temeljitije nego ono što mislimo i želimo mi žene. Crkva marginalizira samu sebe.«

Puno bi se prigovora moglo iznijeti na račun poglavaričinih stajališta, no njezine riječi dobro ilustriraju način na koji zagovornici radikalnih reforma tumače korijene spolne zloporabe u Crkvi. Žele ih vidjeti isključivo u dosadašnjim strukturama moći pa stoga smatraju da je potrebno promijeniti strukture. Kao da bi nove strukture, novi nositelji moći, bili »cijepljeni« protiv svake mogućnosti zloporabe. Osim toga, izjava potpuno ignorira iskustvo Crkve da je broj odaziva na svećenički poziv izravno povezan s vitalnošću vjerskoga života u zajednicama. Zagovornici reforma pod svaku cijenu, nadalje, potpuno zanemaruju vjerojatnost da je upravo svojevrsna profesionalizacija crkvenoga života u Njemačkoj učinila figuru svećenika kao navjestitelja i pastira zajednice jedva prepoznatljivom, gotovo suvišnom, u svakom slučaju nepoželjnom. Općenito se stječe dojam da u raspravama o reformama nedostaje potpune volje za sagledavanje svih problema i sa svih aspekata.

Alternativni program nije »prošao«

Ipak, ne razmišljaju baš sve elite jednako. Kölnski nadbiskup kardinal Rainer Maria Woelki nametnuo se kao svojevrsna opozicijska figura glavnoj struji njemačkih biskupa. U otvorenom protivljenju aktualnoj režiji »sinodskoga puta« pridružio mu se i biskup Regensburga mons. Rudolf Voderholzer. Sredinom kolovoza biskupski je dvojac Stalnomu vijeću Njemačke biskupske konferencije bio predložio alternativni program »sinodskoga puta« jer aktualni, prema riječima biskupa Voderholzera, znači »odustajanje od katoličkoga profila i napuštanje važnih elemenata«.

»Pokušajmo zajedno obnoviti Crkvu. No to mora biti obnova u vjeri, obnova našega odnosa s Kristom!« rekao je kardinal Woelki. A biskup Voderholzer dao je na znanje da je statutu udijelio svoj negativni glas te da će u sinodskom putu sudjelovati, ali s rezervama, jer tematsko usmjerenje sinodskoga puta ide mimo stvarnosti krize vjere u Njemačkoj.

Taj alternativni program imao bi, umjesto sadašnje četiri, sedam tematskih područja. Već popis područja otkriva volju da se zađe u složene uzroke sadašnje krize crkvenoga života i katoličkoga identiteta, a zajednički bi mu nazivnik bio evangelizacija. Tematska bi područja bila: spolna zloporaba, poslanje laika u službi evangelizacije, kateheza za mlade, bračni i obiteljski pastoral, teologija i školski vjeronauk u službi evangelizacije te duhovnost i evangelizacija. Teme koje su na razini učiteljstva univerzalne Crkve već riješene, poput mogućnosti ređenja žena, ne bi ulazile u raspravu. No Stalno je vijeće odbacilo prijedlog sa 21 glasom prema tri, uz tri suzdržana glasa. Teško je reći zašto je pojedini biskup glasovao protiv prijedloga, no sigurno je da bi »partner« u razgovorima, Središnji odbor njemačkih katolika, bio frustriran zbog napuštanja tada već gotovo dogovorenoga programa.

»Iz Rima nema ‘stop-palice’«

Ipak, upozorenja – među kojima je na prvom mjestu pismo pape Franje »hodočasničkomu Božjemu narodu u Njemačkoj« – dala su određeni plod. Sve su češći glasovi organizatora sinodskoga puta koji pozivaju na trijeznost te pozivaju da se ne gaje prevelika očekivanja, posebno kad je riječ o ređenju žena za svećenike. Doduše, i neki su biskupi takvim pozivima na trijeznost skloni dodati krilaticu: »Ali o svemu se može razgovarati«, ili: »Ali teološka produbljivanja teme uvijek su dobrodošla.«

U četvrtak 26. rujna završilo je jesensko zasjedanje Njemačke biskupske konferencije, na kojem je obznanjeno da Crkva u Njemačkoj nastavlja sa »sinodskim putom« kako je planirano, a predsjednik Njemačke biskupske konferencije kardinal Reinhard Marx istaknuo je činjenicu da u razgovorima »sudjeluju svi biskupi«. Rekao je također, osvrćući se na svoj boravak u Vatikanu i susret s papom Franjom: »Iz Rima nema ‘stop-palice’ za sinodski put te ćemo stoga nastaviti.«

Obnova Crkve mora biti obnova u vjeri

Ipak, više je biskupa glasovalo protiv statuta prema kojem će se ravnati rad sinodskoga puta. Kardinal Woelki na svojem je profilu na Twitteru poručio: »Ne mogu odobriti tekst (statuta) u ovom obliku, ali ne želim uskratiti sudjelovanje u razgovorima. Pokušajmo zajedno obnoviti Crkvu. No to mora biti obnova u vjeri, obnova našega odnosa s Kristom!« A biskup Voderholzer dao je na znanje da je statutu udijelio svoj negativan glas te da će u sinodskom putu sudjelovati, ali s rezervama. Tematsko usmjerenje sinodskoga puta ide mimo stvarnosti krize vjere u Njemačkoj, prenijela je njegove riječi agencija Kathpress.

Tri izričaja iz završnoga priopćenja mogla bi poslužiti kao odgovor na pitanje u kojem bi smjeru, barem prema njemačkim biskupima, želio ići sinodski put. Prvo, izraz »sinodski proces bez reforma nije zamisliv« daje na znanje da se od reforma ne želi odustati. Ujedno se, međutim, odbacuje »njemački zasebni put« u pitanjima koja se tiču univerzalne Crkve. Pitanje je samo hoće li prva želja biti pomirljiva s drugom. I treće, njemačka biskupska konferencija izrazila je spremnost »davati doprinose raspravi za univerzalnu Crkvu«.

Neka su poimanja korjenito drugačija

Bilo bi, međutim, dobro za Crkvu u Njemačkoj da i ona prihvaća doprinose iz drugih Crkava. Jer poimanja crkvenosti u odnosu na univerzalnu Crkvu u nekim su pitanjima korjenito drugačija, sigurno nisu od jučer (što bi zavrijedilo posebne analize) i ne daju se lako svesti pod krilaticu o bogatstvu u pomirenim različitostima. Ako se stvari nastave kretati u smjeru u kojem su se do sada kretale, jednoga bi dana raskol unutar Crkve u Njemačkoj i razilaženje jednoga njezina dijela s univerzalnom Crkvom mogao postati više od puke mogućnosti, što vjerojatno iskreno nitko ne želi.

Pitanje celibata prelijeva se na cijelu Crkvu
Budući da nitko ne želi raskol unutar Crkve, odgovornima je – a to su ponajprije njemački biskupi – jasno da bitne promjene u temeljnom ustroju i nauku Crkve nisu realna opcija. Zato su se rasprave u pripremi sinodskoga hoda posebno usredotočile na ukidanje, odnosno na iznimke u odnosu na opću obvezu svećeničkoga celibata u zapadnoj, Rimskoj Crkvi. Naime, premda na cijeni, celibat nije dogma, sakramentalno svećeništvo oženjenih (ali ne i biskupsku službu kao njegovu puninu) poznaju ne samo pravoslavne Crkve, nego i istočne katoličke Crkve vlastitoga prava, primjerice grkokatolici. To čini celibat legitimnim predmetom rasprava i eventualnih promjena koje se zagovaraju. Premda nitko do sada nije ustanovio izravnu vezu između spolnih zloporaba maloljetnika u Crkvi i celibata, ipak su ga zagovaratelji reforma u pripravi sinodskoga puta označavali kao strukturu koju svakako treba promijeniti.
»Ređenje oženjenih muškaraca za svećenike jest pitanje o kojem se može razgovarati i čije je prednosti i mane potrebno odvagnuti«, rekao je, uz mjeru opreza koja priliči njegovoj službi, tijekom rasprava predsjednik Njemačke biskupske konferencije kardinal Reinhard Marx. Prema njegovim riječima presudno je »može li se, i kako se može, celibat živjeti tako da bude pozitivan znak te također da ne šteti svećenicima u njihovu životu«. Pripuštanje oženjenih muškaraca u svećeništvo bio bi »silan rez u povijesti Crkve«. To pitanje Crkva u Njemačkoj ne može sama riješiti jer se tiče univerzalne Crkve. »Ali promicati raspravu možemo«, rekao je kardinal Marx, iznijevši izvjesna očekivanja od skoroga posebnoga zasjedanja Biskupske sinode o Amazoniji.
Time je dodirnuo točku na kojoj se problemi Crkve u Njemačkoj prelijevaju na univerzalnu Crkvu. Naime, u srpnju ove godine bivši je pročelnik Kongregacije za nauk vjere njemački kardinal Gerhard Ludwig Müller iznio ocjenu da su dva događaja, sinodski put u Njemačkoj i Sinoda o Amazoniji, povezana, i to ne samo idejno, nego i po osobama koje su ih osmislile, pa i financijski i organizacijski. Drugim riječima, predbacio je Crkvi u Njemačkoj da instrumentalizira Sinodu kako bi »progurala« raspravu o celibatu. »Takozvani sinodski put vodećega sloja Crkve u Njemačkoj, ipak, ide za daljnjom sekularizacijom Crkve«, a na prvom je mjestu »promjena sakramenta svetih redova u profesionalni sustav dobro plaćenih funkcionara«, ustvrdio je kardinal. Također je rekao da si »’njemačka Crkva’, kao što se već dogodilo na sinodama o obitelji, prisvaja hegemoniju nad univerzalnom Crkvom te se oholo i arogantno hvali da je ona ta koja odlučuje o smjeru koji kršćanstvo treba uzeti pomireno s modernitetom«. »Ipak«, nastavio je, »ne objašnjava se… zašto se, s obzirom na pustoš Crkve u vlastitoj zemlji, smatra pozvanom biti uzorom drugima.« Što se tiče celibata, kardinal Müller je ustvrdio: »Kad bi se u Amazoniji redili za svećenike ugledni muškarci koji žive u deklarativno stabilnim vezama (radi li se o kanonski valjanim brakovima ili ne?) kako bi se zajednica opskrbila (!) sakramentima – pa i bez teološke formacije (referira se na Radni dokument sinode br. 129) – zašto to u konačnici ne bi bila izlika za uvođenje ‘viri probati’ (prokušanih muževa) u Njemačkoj, gdje celibat u društvu više nije prihvaćen i gdje bi mnogi vjenčani teolozi bili spremni zauzeti, kao svećenici, prazna mjesta unutar celibatskoga klera?« Slične je prigovore nedavno iznio pročelnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata kardinal Robert Sarah.
Uistinu, kod nekih se zagovornika reforma u Njemačkoj teško oteti dojmu da je na djelu izvjestan osjećaj superiornosti, svojevrsna teološka, pa i kulturna prepotencija. Naime, mnogi nastupaju kao da su promjene koje oni zagovaraju povijesna nužnost, ali to, eto, još svi nisu uvidjeli i prihvatili. Pa neka se uvode korak po korak. Osjećaju tu logiku i protivnici »razvodnjavanja« identiteta Crkve, pa pitanje celibata za njih postaje svojevrsna brana koju pošto-poto treba očuvati kako se reforme u neželjenom smjeru ne bi nastavile.

IZVORGlas Koncila br. 40/2019.
Prethodni članakNOVA STUDIJA KAO »TOČKA NA I« Nema gena za homoseksualnost
Sljedeći članakSAMARIJANČEV POUČAK Isusovo smilovanje ne poznaje nacionalna ograničenja