STRUČNJAK ZA NOVE DUHOVNOSTI DR. JOSIP BLAŽEVIĆ: Vrijeme je za odricanje od kršćanske osrednjosti

O temama sekularizacije društva, otpadništva od vjere i sve većem utjecaju new agea

Snimio: B. Čović
Sve se reklamira, sve je na prodaju, borići, nakit, hrana i piće, božićni sajmovi i koncerti, sve po akcijskim cijenama, čak i anđelići, ali nema duha. Sveto je uvijek bilo predmetom trgovine. Nije ništa novo što mnoštva i danas posvećuju pozornost vanjskomu blještavilu pod cijenu zapostavljanja duše. Zamislite reakciju javnosti kada bi se na televiziji pojavile reklame koje bi pozivale kršćane na zornice ili božićnu ispovijed!

U tjednu u kojem započinje četverotjedno iščekivanje radosnoga kršćanskoga blagdana sugovornika smo pronašli u osobi provincijala franjevaca konventualaca dr. Josipa Blaževića, ponajviše zbog njegovih dviju referenci: ravnatelj je Centra za međureligijski dijalog »Hrvatski areopag« te član Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za nauk vjere. O temama sekularizacije društva, otpadništva od vjere i sve većem utjecaju new agea govorio je taj 47-godišnji vrsni poznavatelj istočnjačke duhovnosti i novih religioznih pokreta te organizator brojnih simpozija i seminara.

Sveto je predmet trgovine
Na početku smo došašća, razdoblja kada se Crkva pripravlja za proslavu Spasiteljeva rođendana, dok se u društvu, unatoč stvaranju »blagdanskoga ugođaja«, Isus Krist, pa čak i Božić, sve manje spominje. Kada je počeo taj proces, nazovimo ga tako, sekularizacije Božića, što mu je bio najvažniji okidač?

O. BLAŽEVIĆ: Suvremeni medijski govor o Božiću lišen je kršćanskoga okusa. I danas postoji zanimanje za Isusa Krista, ali taj Isus »izvan kršćanstva« nije Krist Crkve ni Krist evanđelja. Na sceni su reciklirana drevna krivovjerja, a toj ezoterijskoj paradigmi – danas poznatijoj pod pojmom new agea – podređen je i govor o Isusovu rođenju i njegovu djetinjstvu. Sljedeća je matrica sekularizirana interpretacija Isusa Krista. Fenomen je tijesno povezan s agresivnom sekularizacijom društva i povijesnim revolucijama, od Francuske do komunističke, koje proglašavaju Božju smrt i njegovo protjerivanje iz javnoga prostora. One su čovjeka osakatile, amputirale mu jednu konstitutivnu dimenziju, onu duhovnu. U ime »slobode, jednakosti i bratstva« gušile su i slobodu, i jednakost, i bratstvo. U krvi su gušile temeljno ljudsko pravo da čovjek u javnosti smije biti ono što on jest, jedinstven, neponovljiv, jer Bog stvara unikate, a ne plagijate. Čovjeku su zabranjivale ono što je njemu bilo sveto. A što ostane od čovjeka kada se iz svetohraništa njegove duše amputira Boga ili mu se anestezira savjest? Čovjek bez Boga je raščovječen čovjek, lišen vertikale, smisla. Stvorenje bez Stvoritelja iščezava. Kada se čovjek popne na Božji pijedestal, iza sebe ostavlja pustoš, sije smrt.

Danas je, međutim, najagresivniji potrošački odnos prema Božiću koji trguje svetim. Sve se reklamira, sve je na prodaju, borići, nakit, hrana i piće, božićni sajmovi i koncerti, sve po akcijskim cijenama, čak i anđelići, ali nema duha. Sveto je uvijek bilo predmetom trgovine. Nije ništa novo što mnoštva i danas posvećuju pozornost vanjskomu blještavilu pod cijenu zapostavljanja duše. Zamislite reakciju javnosti kada bi se na televiziji pojavile reklame koje bi pozivale kršćane na zornice ili božićnu ispovijed! Ali nema Božića bez Boga!

Treba Božiću vratiti njegovo pravo lice
U toj posvemašnjoj komercijalizaciji svatko nudi svoju viziju kršćanskoga blagdana. Kako bi se vjernik trebao postaviti prema toj kulturi koja mu se često poslužuje bez Isusa?

O. BLAŽEVIĆ: Smisao Božića danas je zasjenjen potrošačkom groznicom, i to još prije početka adventa. Mediji Božić sve agresivnije nameću kao blagdan šopingholizma, baš kao i Halloween, a da njihov sadržaj ostavljaju po strani. Žrtve smo religijske lakrdije. Pripadnost »institucionalnoj religiji« i pristajanje uz njezine dogme i moral smatra se vjerskim fanatizmom. Na djelu je brisanje religijskih granica, otklanjanje osjećaja religijske pripadnosti. Sve se relativizira. Ni jedna religija nije u posjedu cjelovite istine. Iz toga proizlazi sterilan kršćanski život. Riječ je o agresivnoj diktaturi kulture relativizma s razvidnim poganskim strujama kojima je kršćanin u napasti i sam podleći. Kršćanska osrednjost, koja prevladava, kršćanstvo čini bljutavim, neprivlačnim. Stoga ne čudi da zapadnjaci olako podliježu vrbovanjima islamističkih radikala, jer bez ideala teško je živjeti. Treba Božiću vratiti njegovo pravo lice, bogočovječno, kako bismo se u njemu i sami ogledali. Kršćanin je osoba koja zna razlučivati dobro od zla. Ne prihvaćati nekritički sve što mu se servira. Božić mijenja čovjeka. U protivnom čovjek mijenja Božić. Oduzima mu njegovu preobražajnu snagu. Pretvara ga u kič.

Riječ je o agresivnoj diktaturi kulture relativizma s razvidnim poganskim strujama kojima je kršćanin u napasti i sam podleći. Kršćanska osrednjost, koja prevladava, kršćanstvo čini bljutavim, neprivlačnim. Stoga ne čudi da zapadnjaci olako podliježu vrbovanjima islamističkih radikala, jer bez ideala teško je živjeti.
Blagdani i neopoganstvo
Kada je već o tome riječ, koliko su novi religiozni pokreti »naslonjeni« na kršćanske simbole i poruke, koliko iskorištavaju taj potencijal i zlorabe li ih kako bi privukli one »rubne« katoličke vjernike?

O. BLAŽEVIĆ: Većina tih pokreta iznikla je iz kršćanstva, ili se prilagodila kršćanskoj sredini pa je razumljivo da su im kršćanski elementi značajno uporište, u najmanju ruku kao predmet polemike. Kontradiktorno je primjerice da sekularizam koji se bori protiv religije ima prava parareligijska obilježja. Ima vlastite dogme, blagdane i »svetce«. Svetoga Nikolu, na primjer, zamijenio je Djedom Mrazom. Ne primjećujemo li da u nikolinjskim predstavama, nerijetko, djeca najviše pričaju o krampusima, dok bi oni trebali poslužiti kao metafora za Zloga kojega svetac pobjeđuje? Đavao i magijske prakse u medijskom prostoru sve se više banaliziraju i vjera u njihovo postojanje postaje lakrdijom. Posljednjih godina Božić se istaknutije počeo povezivati i s neopoganstvom. Kršćanopoganstvo je fenomen simbioze između kršćanstva i poganstva koji dovodi u odnos nepomirljivo. S jedne strane Dušni dan i Halloween, a s druge strane vještice koje slave Božić, i to u romanima J. K. Rowling o Harryju Potteru, praćenima kinoprojekcijama, a sve se promoviralo nekako oko Božića. U Crkvi nemamo ni jednoga svetca ni približno popularnoga među djecom koliko je mali mag Harry Potter, a pokušava ga se progurati i u školsku literaturu. Stasao je novi naraštaj mladih koji imaju sasvim drugačije shvaćanje poganstva i magije zahvaljujući dječjim hitovima, bilo romanima ili filmovima. Uz bok vješticama korijene je pustio i lik vampira na inverziji euharistije. Krist u euharistiji daje svoju krv nama za piće kako bismo imali život, a vampir ljudima oduzima krv kako bi produžio vlastitu parazitsku egzistenciju.

Odakle anđeoske kartice?
Neki spominju da su posebna premosnica između poganstva i kršćanstva anđeli. Što Vi mislite?

O. BLAŽEVIĆ: U jednom vještičjem udžbeniku za adolescente autorica ohrabruje mlade da zazivaju anđele i komuniciraju s duhovima, ali ako ih roditelji pitaju što rade, neka odgovore da se mole anđelima, jer anđeli premošćuju granice svih religija. Hrvatskom su rasprostranjene newageovske radionice za komunikaciju s anđelima, štoviše, i s anđeoskim korovima, duhovima vodičima i drugim onostranim entitetima s kojima se uspostavlja kontakt nizom različitih inicijacija. Anđeoske kartice new agea, neobični likovi anđela kojih kršćanska objava ne poznaje, katkada se potkradu i u katoličke dućane. Najbolja je potvrda ezoterijska krunica, koja se može kupiti na nekim sajmovima ezoterije, naoko je kao naša misijska krunica, sastavljena od različitih boja dragoga kamenja, ili kristala, čak ima i križić i čudotvornu Gospinu medaljicu, a u uputama za njezinu uporabu stoji da je svaka desetica prilagođena frekvenciji određene čakre. Njezina namjena nije za moljenje, nego za nošenje, kao amulet. Rabe se, dakle, kršćanski simboli kao mostovi za prijelaz u svijet poganstva i new agea.

U pozadini stoji bog novca
Vrlo se malo u našoj javnosti govori o new ageu i parareligijskim pokretima s financijske strane. Možete li dovesti u vezu nadolazeće tjedne povećane potrošnje s porastom parareligijskih projekata i ideologija? Koliko tu priču o new ageu i razvodnjavanju nosi korporativni sektor?

O. BLAŽEVIĆ: Bez korporativnoga sektora teško se išta može razumjeti, pa i sam new age. Postoje četiri razine new agea. Najrasprostranjeniji su konzumenti new agea. To su osobe koje bi se čak i uvrijedile da ih netko svrsta u svijet new agea. One nesvjesno pokazuju afinitet prema tomu svjetonazoru kroz newageovske romane i filmove čiji su autori Paulo Coelho, James Redfield, Donald Walsch, Rhonda Byrne, Lorna Byrne, Jim Murphy… Najrizičnija su skupina jer nemaju razvijenu kritičku svijest spram toga fenomena. Klijenti new agea druga su kategorija, koriste se bioenergijom, reikijem, jogom, transcendentalnom meditacijom, oni će platiti uslugu, a ako su njome zadovoljni, vratit će se, ako nisu, tražit će dalje. Treća su kategorija najmalobrojniji, oni koji su upućeni u ideologiju new agea, a nazivaju se djeca Vodenjaka. Obično žive u komunama ili su vanjski suradnici newageovskih komuna. Ideologiju new agea šire preko radionica i tečajeva. Najsnažnije uporište new agea, međutim, četvrta je kategorija, profiteri new agea. Oni su prodavači svetoga, kršćanskoga, poganskoga, magijskoga, njih zanima isključivo profit. U tom smislu u pozadini stoji bog novca. Profiteri ne prave razliku među religijama, sektama, poganskim strujama ili new ageu, njih samo i jedno zanima, profit. Oni podilaze zahtjevima tržišta.

Zašto Crkve nisu tijesne
U Hrvatskoj postoji dojam da je vjernika u crkvama manje nego prije. Koliko je prisutnost novih religioznih pokreta, sekta i kultova odgovorna za to?

O. BLAŽEVIĆ: Bilo bi, smatram, odviše jednostrano za pražnjenje crkava okriviti samo sekte. Sekte u nas još uvijek ne igraju značajnu statističku ulogu. To ne znači da njihov utjecaj treba zanemariti. Tim više što se za pripadnost većini njih ne traži istupanje iz vlastite religije jer se one predstavljaju kao pomoć vjernicima svih religija da bolje otkriju vlastitu religiju. Mi se, ipak, susrećemo sa složenijim uzrocima smanjivanja posjećenosti crkava. Možda bi se najprije trebalo početi s analizom profila ljudi kada su crkve bile punije. Nešto poručuju i pojedina svetišta koja se nikada ne prazne, kao i pojedini svećenici za kojima mnoštva kreću gdje god da se oni pojave. Mislim da je razumljiv govor i prisutnost iscjeliteljskih i terapijskih sadržaja u »duhovnom paketu« nešto što suvremeni čovjek danas traži. Globalizirajući vjetrovi, ideologija sekularizma, praćena diktaturom relativizma, pušu protivno kursu kojim plovi Crkva. U njihovim rukama su i mediji čiju moć Crkva nerijetko podcjenjuje. Ali mediji su »avatari« novoga doba koji smjenjuju paradigme. Preko noći postavljaju i ruše svetce. Oni su ti koji daju, ili ne daju, prostor sektama i vidovnjacima. Koliko je vidovnjaka i iscjelitelja u našem medijskom prostoru u odnosu na kršćanske sadržaje? Prozori neprijatelja i noću su upaljeni, dok mi spavamo. Neprijatelj sije. I kao posljednji, i naš najopasniji neprijatelj, to smo mi sami sebi. Ne oni koji su od Crkve otpali i Crkvu napustili, nego oni koji su otpali pa u Crkvi još uvijek ostali i štete joj iznutra. Pojedinačne afere, pedofilske skandale i financijske pronevjere ni spominjati ne ću. Nedostaje nam samokritičnosti. Nepristupačnost svećenika ljudima, zaključane crkve, skraćeno radno vrijeme župnih ureda, izostanak evanđeoskoga žara, međusobne zavisti i ljubomore, gubitak smisla za žrtvu, odsutnost evanđeoskoga radikalizma… neki su od razloga zbog kojih nam crkve nisu tijesne, a pojedinci se okreću sektama i guruima.

Samostanski zidovi nisu zaprjeka
Možete li Hrvatsku staviti na kartu svijeta po pitanju desakralizacije i sekularizacije? Kako se držimo, kakvi smo u usporedbi s drugim zemljama? Koje su naše prednosti?

O. BLAŽEVIĆ: Učestalo se ponavlja kako smo mi katolički narod koji papa voli. I to je jedan od mogućih odgovora, ali on ovisi o tome s kojim se narodima uspoređujemo. Uvijek postoje oni bolji i lošiji. Ako se uspoređujemo sa zemljama u kojima je kršćanstvo na respiratoru, još se možemo uznositi, ali ako se uspoređujemo s jednom Poljskom, već smo u zaostatku. Virus koji se pojavi na jednom kraju zemlje brzo se globalizira i proširi na mnoge druge zemlje. Samostanski zidovi nisu zaprjeka duhu sekularizma da se kroz njih provuče. Možemo se tješiti da još uvijek bolje stojimo od većine zapadnih zemalja, ali to nam je slaba utjeha. Galopirajući ih sustižemo. Trebamo profitirati od stečenih prednosti koje su nas oblikovale – našega geografskoga položaja, duge nacionalne povijesti, prevladavajućega kršćanskoga identiteta, iskustva patnje, osobito Božje naklonosti prema nama.

Dolazi doba čestitanja, kada će institucije i tvrtke već u adventu oblikovati i slati čestitke. Imate li recept kako da kršćanin, katolik zadrži svoj identitet u svijetu u kojem se rođenje Sina Božjega, Isusa iz Nazareta često zanemaruje ili banalizira?

O. BLAŽEVIĆ: Volio bih imati neki recept, ali ga, nažalost, nemam. Ima među našim kršćanima mnogo dosjetljivih i dobrih inicijativa koje treba prepoznati i podržati. Tek bih svratio pozornost i da božićne čestitke također odražavaju sekularni mentalitet. Sve je manje kršćanskih motiva na čestitkama, a sve više kiča. Snjegovići, borići, kuglice, anđelići… bez ikakve teološke vrijednosti. I u izboru čestitaka bilo bi lijepo da imamo kršćanske kriterije po kojima ćemo ih odabirati. I to je oblik svjedočenja vlastite pripadnosti i vlastitoga identiteta. Bilo bi još poželjnije sudjelovanje u misama zornicama i ostalim kršćanskim ponudama koje pridonose osnaženju našega kršćanskoga identiteta.

Sekularizam je poharao mnoge duše
Advent je vrijeme intenzivne duhovne pripreme i mnogi će poći na sakrament ispovijedi. Kolika je svijest među vjernicima da su horoskop i ezoterija grijeh?

O. BLAŽEVIĆ: Suvremeni čovjek ima ozbiljnih poteškoća s percepcijom grijeha. Prevladava ona: »Crkva kaže, ali ja mislim…« Pravi se razlika između Boga i Crkve te Crkve i sebe. Ali takav vjernik nije lišen proturječja u sebi. Priznaje da nešto ne smatra grijehom, ali ipak ima potrebu to eksplicitno priznati u ispovijedi. To je dobar pokazatelj da njegova savjest nije anestezirana, nego samo deformirana. Ljudi traže svećenika koji bi ih primio na razgovor ili dao savjet, ali naš je svećenički grijeh što premalo vremena nalazimo za ljude i njihove probleme. Više je ljudi koji žele doći na ispovijed ili traže razgovor nego što smo ih mi spremni primiti. Takozvane »velike ispovjedi«, mislim na one za Božić i Uskrs, nažalost, ne dopuštaju svećeniku da više vremena posveti osobi koja pristupa sakramentu, zbog dugih redova, a baš je tim »godišnjacima« najpotrebnije posvetiti vrijeme i uprisutniti im Božje milosrđe. Češće treba ljude ohrabriti i poučiti, a za to je potrebno vrijeme.

Svi grijesi izviru iz povrede prve Božje zapovijedi, svi su grijesi na ovaj ili onaj način »otpadništvo od vjere«, skretanje s cilja, stranputica. Drugo je pitanje koliko su pojedinci toga svjesni, a često sam se osvjedočio da i nisu. Slaba je vjera današnjega čovjeka. Sekularizam je poharao mnoge duše. I svećeničke. Zato premalo govorimo o đavolskim strategijama. Vjerovanje u Sotonino djelovanje nitko ne će zanijekati, moglo bi ga se optužiti da je heretik, ali kako Sotona djeluje malo tko još danas ljude poučava. Problem je i što nitko svećenike ne priprema kako će pastoralno postupati s osobama koje su se iskustveno susrele s djelovanjem zlih sila i traže pomoć Crkve. Najlakše ih je poslati psihijatru, ali sam susreo psihijatara vjernika koji ponizno priznaju da u određenim slučajevima oni zaista prepoznaju dijaboličke indikacije. Tu završava posao psihijatra. A svećenik nije pripremljen za nastavak.

Od »ispiranja mozga« do obraćenja
Puno je bilo govora o braku nakon dviju biskupskih sinoda u Rimu i kao uzrok rastave spominjala se nespojivost karaktera, prijevara, neka druga veza… Dojam je da se među razlozima često ne ističe i vjerska dimenzija. Koliko često prema Vašem iskustvu brak dođe u krizu zbog nespojivosti duhovne prirode?
O. BLAŽEVIĆ: Želio bih ovdje istaknuti problem buđenja »magijske svijesti« jednoga od bračnih drugova koja će nerijetko izazvati krizu braka, nekada i s katastrofalnim posljedicama. Riječ je o infantilnoj vjeri s kojom se sve učestalije susrećemo u praksi, osobito pojavom istočnjačkih sekta i raznih iscjeliteljskih tehnika te buđenjem poganskih praksa. Magijska je svijest princip funkcioniranja novorođenčeta u razdoblju simbioze s majkom, dok vjeruje da svojim plačem utječe na vanjske promjene. Makar racionalna svijest potisne magijsku, kad se odrasla osoba kasnije nađe u bezizlaznim situacijama, zdravstvenim ili financijskim, opet zna prevladati magijska svijest koja se manifestira kroz vjerovanje da će dobiti glavni zgoditak na igrama na sreću ili da neki pojedinci imaju supermoći kojima će ih iscijeliti i kada je službena medicina od njih digla ruke. Više od deset godina vodio sam sudski spor s jednim zagrebačkim bioenergetičarom koji je, među ostalim, bioenergijom iscjeljivao teško bolesnu ženu, a njezin je muž snosio troškove. Kako nije bilo rezultata, bioenergetičar je ženi rekao da njezin skeptični muž neutralizira bioenergiju, zbog čega se žena odselila od muža u unajmljeni stan te je nakon određenoga vremena, uslijed metastaza, naposljetku i umrla. To je primjer djelovanja »magijske svijesti« u praksi. Primjer buđenja »magijske svijesti« ilustrira i sljedeći slučaj. Mlada majka moli za pomoć. Živi u skladnom braku, ali se sjetila da je kao djevojka zatražila pomoć jedne vidovnjakinje kako bi svoga dečka, sadašnjega muža, osvojila za sebe. Dobila je uputu da obavi neke bizarne geste, dečku nešto stavi u piće, što je ona i učinila. Sada je savjest optužuje. U razgovoru smo uspjeli racionalizirati problem, zajedno se pomoliti, a kako nije bilo rezultata, dogovorili smo da žena mužu sve iskreno prizna i zamoli oproštenje kako bi postigla mir. Muž je njezino priznanje primio s velikim razumijevanjem i jasno dao do znanja da on nju iskreno voli i da njihov brak nije plod ničije vradžbine.
U tom je kontekstu vrijedno spomenuti i problem fleksibilnoga shvaćanja braka kod nekih komuna new agea. O čemu je riječ?
DR. O. BLAŽEVIĆ: Jedna od njih, Damanhur, promovira standardne i ezoterijske brakove koji se sklapaju na jednu do tri godine, s mogućnošću produljenja. Ezoterijski su superiorniji zbog magijskoga obreda i zahtijevaju seksualnu vjernost, a standardni ne zahtijevaju. Zbog katoličke tradicije mnogi od njih pristupaju i obredu vjenčanja u Katoličkoj Crkvi, ali njihova percepcija braka ne odgovara njegovu kršćanskomu poimanju. U tom smislu, mislim, ne treba zanemariti ni problem »ispiranja mozga« u pojedinim sektama koje brak paraliziraju i dovedu do apsurda, osobito ako neka od osoba kasnije »progleda«. Crkva ujedinjenja, Bahai, mormoni, i neki drugi suvremeni religijski pokreti na braku temelje svoja učenja, ali suprotna katoličkomu poimanju braka.

IZVORGlas Koncila br. 48/2016.
Prethodni članakVAPAJ ZA ISTINOM I PRAVDOM: Zašto hrvatska javnost ne zna za ime ikoje hrvatske obitelji likvidirane u velikosrpskoj agresiji?
Sljedeći članakKARDINAL MÜLLER: Bog je isplativa i nezaobilazna tema