ZAR »JAO« BEZBRIŽNIMA I SPOKOJNIMA? Nema potrebe tražiti sreću izvan Božjih ponuda

XXVI. nedjelja kroz godinu (Am 6, 1a4-7)

Foto: Shutterstock

Ponekad se ljudi u svojem životu previše opuste. Takvima su upućene riječi po proroku Amosu: »Jao bezbrižnima na Sionu i spokojnima na gori samarijskoj!« U životu se i s odmorom postavljaju granice kako se život ne bi pretvorio u izgubljeni put prepun lutanja bez cilja.

Kakvi su to ljudi koji su bezbrižni ili spokojni? To su dva pridjeva koja kao da prikazuju lice i naličje pretjerano opuštenoga ponašanja koje ne donosi nikakve koristi pojedincu. Bezbrižan čovjek jest onaj koji nema nekakvih briga, obveza, poslova, zauzetosti. Takav može odisati vedrinom jer mu život na prvi pogled nema stresa. A tek spokojan čovjek. Spokoj je stanje duševnoga mira, to je osjećaj uronjenosti u smirenost. Kako bi bilo lijepo osjetiti u svojem životu, ali na dužu stazu – i bezbrižnost i spokojnost! A onda, kao iz vedra neba, na te dvije riječi prorok Amos izreče Božju opomenu: »Jao takvima!« Kako može biti jao onomu tko je opušten do kraja? Pa nije li to čemu ponekad i čitav ljudski život teži? Nisu li to trenutci za koje su ljudi spremni platiti i preko svojih mogućnosti ne bi li barem nakratko sve zaboravili i prepustili se sadašnjosti?

Kada se zadobije bezbrižnost, a život postane nezaustavljiva spokojnost, na površinu počinju izlaziti brojni problemi. Amosovi bezbrižno spokojni ljudi život su provodili u raskoši, ne imajući sućuti ni prema komu. Upadali su u proždrljivost, pretjerane tjelesne užitke, tražili su neograničeno zadovoljstvo u hrani, a zašto: u bezbrižnom spokoju nisu pronašli nikakve čari. Život koji je lišen obveza, koji se na prvi pogled čini oslobođen od stresa, za sobom povlači stres. U dokolici razum progovara. Suočava čovjeka s ispraznošću i načinom kako da je nosi. Tako, u strahu od suočavanja, čovjek u dokolici započinje svoj put prema konačnomu padu. Sada biva razumljivije zašto je Bog po proroku izrekao jedan »jao«. Nije to učinio iz ljubomore prema dokolici, nego iz ljubavi prema čovjeku kojega će bezbrižna spokojnost strmoglaviti na najniže grane.

U djelu »Protiv objavljivanja pogrješki braće« Ivan Zlatousti tumači što se događa kada se bezbrižna spokojnost naseli u ljudski život. Bezbrižan se poput rastrošnoga bogataša počinje odnositi kao da sve može kupiti, a nepropadljiva mudrost ne može se kupiti novcem. Kaže: »Neke lijekove nije moguće dobiti uplatom novca. Tamo gdje postoji potreba novca, bogat čovjek nalazi korist, a siromah odlazi lišen dobiti. Ali, kada je potrebno pokazati dobru vjeru, čini se da siromah požanje uspjeh. Bogataš je često unaprijed opsjednut mnogim mislima, ima ponos i nadutost, živi u nemaru, u lijenoj lakoći pa ne prima pažljivo upute Pisma niti ih drži ozbiljnima. A siromah, daleko od proždrljivosti i lijenosti, onaj koji provodi vrijeme u težačkim i poštenim poslovima, takav prikuplja s puno ljubavi mudrost za dušu. On je pažljiviji, slobodan od mlitavosti i može pažnju usmjeriti svemu što je rečeno.«

I kršćani si nekada predbacuju da bi bilo dobro češće usmjeriti život prema bezbrižnoj spokojnosti. Misli da bi u njoj i Bog progovorio. Tek bi molitva bez stresa, ona koja je neopterećena sadašnjošću, mogla kvalitetnije biti upućena Bogu. Ima li takvih primjera? Ima li primjera gdje je kršćanin upravo u bezbrižnoj spokojnosti susreo Boga? I tada su najčešće nastupile teškoće i unatoč potrazi za Božjom blizinom, kršćanin je najčešće prešao u ruke nekakvu novomu poslu ili pretjeranu uživanju. A što bi tek rekli obiteljski ljudi? Je li moguća bezbrižna spokojnost kada je čovjek zabrinut za svoje dijete, ako mališana vodi na liječničku kontrolu, ako s njim uči, ako posljednje atome snage troši ne bi li pubertetliju naučio još poneko zrnce mudrosti?

Božji »jao« usmjeren je na svakoga koji misli doći do bezbrižne spokojnosti ako se liši posla, ako misli da će sve kupiti novcem, ako život svede na puku konzumaciju svega ponuđenoga. Kršćanin ne će tako misliti. Nema potrebe tražiti sreću izvan Božjih ponuda, na ispraznim stranputicama koje na kraju vode u ovisničke provalije. I bezbrižnost i spokojnost mogu se uvesti u život kada se kršćanin osloni na Boga. Na kraju dana, nakon svega što se učinilo, ako se zavapi: »Sluge smo beskorisne«, krajnji smiraj naći će se u Bogu koji je upravo umornima od briga, poslova i životnih stresova jedini oslonac u životu.

Gospodine, ne daj nam bezbrižnu spokojnost koja će nas odvući u ponore tjelesnih ovisnosti, nego u našim svakidašnjim poslovima budi Ti smiraj
koji ostaje s nama u vijeke vjekova. Amen.