Čuda dolaze polako, a došašće ili advent vodi nas i priprema za jedno veliko – Božić, Kristovo rođenje. Advent prethodi Božiću, »odbrojava« četiri nedjelje do Kristova rođenja i podsjeća nas da su čekanje, strpljivost i zahvalnost osobine koje krase čovjekov duh. Kao što polako gori svijeća, tako početkom adventskoga razdoblja i mi polagano počinjemo pripremati svoje srce ispočetka.
Prisjećajući se povijesti, treba istaknuti da su četiri nedjelje došašća spomen na četiri tisućljeća koliko je po Bibliji prošlo od stvaranja svijeta do Kristova dolaska.
Javlja se na Istoku u 4. stoljeću, a ustaljuje na Zapadu od 7. stoljeća. Došašće je vrijeme pokore i pripreme za Kristov dolazak. Prva je nedjelja došašća ujedno početak crkvene godine. Najbliža je blagdanu svetoga Andrije apostola. Prve nedjelje došašća pali se prva ljubičasta svijeća koja je svijeća nade. Drugo joj je ime postilica ili proročanska u sjećanje na proroka Izaiju koji je prorokovao Kristovo rođenje.
Adventsko vrijeme posebno je i po odlasku na rane mise – zornice koje nas svake godine uče ustrajnosti, redovitosti i požrtvovnosti. Došašće i Božić koji s radošću iščekujemo uče nas puno toga, čega možda na prvi pogled nismo ni svjesni ili se samo moramo podsjetiti. Lijepo je u blagdansko doba okititi kuću, ali još je bitnije da »okitimo« vlastito srce dobrotom, empatijom, oproštenjem, strpljivošću i zahvalnošću. Prva svijeća kao simbol nade sama govori za sebe – što god bilo, nadu ne bismo trebali izgubiti. Tomu nas uči i Prva poslanica Korinćanima: »A sad ostaju vjera, ufanje, ljubav, to troje…« (1 Kor 13, 13).
Došašće nas uči i da nije važan samo cilj, nego cijelo putovanje jer upravo to našu »destinaciju« čini posebno vrijednom. Bitno je krenuti, ne gubiti nadu. Kao što polako gori svijeća, čuda dolaze polako. Nedjelju po nedjelju i dočekat ćemo Isusovo rođenje. Nakon prve adventske nedjelje hrabro hodimo prema drugoj koja znači ljubav, zatim trećoj koja je radost te četvrtoj koja simbolizira mir. Napokon uz sve četiri »ujedinjene« svijeće dolazimo do Božića koji nas podsjeća da je naš Bog tu i da je dio svakoga ljudskoga života: »Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu, svjetlost jarka obasja« (Iz 9, 1).
Klara Vendl u SKAC se učlanila prilikom upisa Edukacijsko-rehabilitacijskoga fakulteta. Iako je sada već diplomirala, i dalje rado sudjeluje u njegovim aktivnostima. »Mislim da mi je najvažnije iskustvo, da se isplati maknuti pogled sa sebe i raditi rukama, usmjeriti se na drugoga. I da onda stvarno budeš sretan (više nego što te usreći čokolada ili ‘skrolanje’). A u paketu s tim ‘skužila’ sam da neki moji talenti koje sam uzimala zdravo za gotovo stvarno pridonose nečemu većemu od mojega vlastitoga gušta«, objasnila je Klara. Proces volontiranja usporedila je s trčanjem, kada u prvih nekoliko minuta možda nismo sigurni je li to dobra odluka ili nam je čak naporno, ali kako vrijeme ide, tako se više uživimo – i na kraju se osjećamo ispunjeno i zadovoljno. Posebno je izdvojila iskustvo volontiranja prije dvije godine. »MAGIS je imao eksperiment ‘Spuštanje u Novu’ na Sljemenu u trajanju od 4-5 dana te sam kuhala s prijateljicom za sudionike ondje. Mislim da mi je to jedno od najljepših volonterskih iskustava! Radile smo gotovo cijeli dan – rano ujutro pekle kruh, pripremale doručak, ručak i večeru. Bila sam apsolutno fizički iscrpljena, falilo mi je sna, a opet – sjećam se da sam bila silno, silno sretna. Naši razgovori u kuhinji, usputni susreti sa sudionicima i za stolom tijekom obroka… to su bila mjesta susreta s Njim. Dolazio mi je Bog koji je tako opipljivo prisutan, koji kuha s nama, šali se, ohrabruje, donosi radost. Jako mi je blizu u tom zajedništvu. I učio me važnosti obroka – ono više od hrane, da je svrha susret s drugim ljudima, s Drugim u njima«, prepričala je te nam poručila kako se i sama ohrabruje na volontiranja. »Uzmi prijatelja pod ruku ili budi hrabar pa otiđi sam. Probaj pa vidi sviđa li ti se ili ne. Nema tu puno filozofije. Ja sam radosna i ispunjena nakon volontiranja. Ti probaj pa reci je li ti ta radost bolja od one koju ‘dobiješ’ kad gledaš Netflix sam s kutijom kokica doma na trosjedu«, šaljivo je usporedila. Za kraj svima je poručila da i sami izvide gdje bi i kako mogli volontirati, jer akcija i udruga ima više nego dosta: »Pitaj Ga gdje te želi i sigurna sam da će te ubrzo iznenaditi«, kaže Klara.Advent – vrijeme za dar koji grije srca
Adventsko razdoblje ili došašće, kako se naziva u liturgiji, vrijeme je pripreme za Božić odnosno Isusovo rođenje. U svijetu punom brzine prva adventska svijeća donosi nadu, mir i pripremu za Kristov dolazak. Advent nas poziva da ne gledamo samo svoje potrebe, nego i potrebe ljudi oko nas. Podsjeća da se radost došašća najdublje živi brigom za druge. Dok palimo adventske svijeće, pozvani smo unositi svjetlo u tuđe živote pomaganjem i volontiranjem. To može biti donacija hrane, posjet starijima, sudjelovanje u humanitarnim akcijama ili jednostavno darivanje pažnje. Svako dobro djelo gradi zajedništvo i donosi nadu onima koji je najviše trebaju. Zato došašće postaje vrijeme u kojem našom dobrotom i brigom drugi mogu osjetiti toplinu Božića i prije njegova dolaska.
Sveti apostol Andrija, brat svetoga Petra, ubraja se među prve Isusove učenike. Evanđelist Ivan opisuje presudni trenutak u njegovu životu: »Jedan od one dvojice, koji su čuvši Ivana pošli za Isusom, bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: ‘Našli smo Mesiju!’« (Iv 1, 40-41). U tim riječima već se osjeća radost otkrivenja i dinamika poziva koja će oblikovati život toga, ali i ostalih apostola.
Andrija je bio ribar, čovjek svakidašnjice. Njegova jednostavnost čini ga bliskim svakomu tko traži Boga. Gospodin je izabrao upravo njega kako bi pokazao da se odgovor na Božji poziv ne temelji na savršenosti, nego na spremnosti srca. Andrijin »da« bio je tih, ali odlučan – i postao je početak velikoga poslanja.
Nakon Kristova uskrsnuća Andrija je neumorno naviještao evanđelje u mnogim krajevima. Prema predaji svoju je vjernost zapečatio mučeničkom smrću na križu u obliku slova X, poznatu kao Andrijin križ.
Njegov život svjedoči da hrabrost ne proizlazi iz snage, nego iz ljubavi prema Onomu komu je sve predao.
Lik svetoga Andrije posebno snažno progovara na početku došašća. Advent nas potiče na budnost, obraćenje i spremnost da prepoznamo Božju prisutnost. Andrija je učinio upravo to: čuo je glas, prepoznao trenutak i nije oklijevao. Njegov primjer poziva nas da i mi otvorimo srce, započnemo ono dobro što stalno odgađamo te hrabro zakoračimo prema Kristu koji dolazi.
U vremenu u kojem se lako izgubi smisao Andrijina jednostavna gesta – dovesti brata k Isusu – postaje snažno nadahnuće. Pozvani smo i mi biti ljudi susreta, oni koji drugima pokazuju put prema svjetlu, baš kao što adventske svijeće iz tame vode do svjetla Božića.
Brate Šimuna Petra, čuo si Ivana kako govori: »Evo Jaganjca Božjega« i pošao si za Isusom. Napuštajući svoje mreže, postao si ribarom duša. Ljubitelju raspetoga Krista, nauči i nas živjeti vjerno, budno i predano, da u ovom adventu prepoznamo Gospodinov dolazak i donesemo svjetlo drugima. Amen.
Priredili: L. Galić, I. Moslavac, V. Lukačin, E. Raguž
