Bit je svetosti da kršćanin živi svoje krštenje, živi u posvetnoj Božjoj milosti kao dijete Božje i usklađuje svoj život s Božjom voljom, što znači živjeti sukladno s Božjim zapovijedima.
Crkvi je Isus Krist povjerio sredstva posvećenja, a to su sveti sakramenti. Među njima izuzetno mjesto zauzima euharistija, sakrament stvarne i žive prisutnosti uskrsnuloga Gospodina pod prilikama kruha i vina, koji u svojoj Crkvi i sa svojom Crkvom živi do konca svijeta.
Kad se kršćanin svojom slobodnom odlukom opredijeli za veliki ili smrtni grijeh, gubi Božji život svoje duše, gubi svoju krsnu svetost, to jest milost Božju i postaje grješnikom, lišen je temeljne svetosti, mada ostaje članom Crkve.
Povratak grješnika u Očev zagrljaj i u milost Božjega života, sakrament je pomirenja – sv. ispovijed u kojoj pokornik, iskreno raskajan i odlučan ne griješiti, opet postaje milosnim članom Crkve, što znači svet temeljnom svetošću.
Duh Sveti u Crkvi tijekom cijele povijesti odgaja posebne uzore svetosti i vjernosti. To su mučenici i mučenice. Kada Crkva takve junačke nasljedovatelje Isusa Krista i Božje prijatelje proglašuje blaženima ili svetima, uzdiže ih na oltar da budu kao zapaljena svjetlost u Crkvi. Štuje ih kao izvrsne sinove i kćeri svojega zajedništva s Kristom i preporuča se njihovu zagovoru, jer ih s Crkvom na zemlji povezuje ljubav i molitva. To zajedništvo ne može rastaviti granica vremena i vječnosti.
U svakome vremenu i u teškim prilikama, u Crkvi žive i djeluju nebrojeni sveti ljudi koji u jednostavnosti života, u Božjoj milosti, vrše svoje dnevne dužnosti u svakome zvanju i na svakome položaju; čuvaju čistoću duše i savjesti; vjeruju, nadaju se i ljube; prolaze zemljom čineći dobro jednostavnošću dobrote. To su sveti sinovi i kćeri Crkve koji žive svetost Crkve. Koliko ima očeva i majki, svetih mladića i djevojaka, svetih patnika koji spašavaju svijet da posve ne bi utonuo u tamu zla!
Iz knjige »Božja remek-djela«, Glas Koncila, 2005., str. 29.- 32.





















