Dražen Kurilovčan dobro je znan u glazbenom svijetu, posebice u svijetu folklora i crkvene popijevke. Svoju svestranu glazbenost realizira na sve strane, u toj mjeri da su mu dani od jutra do mraka ispunjeni različitim angažmanima. Godinama je zaposlen u »Ladu«, danas u službi glazbenoga voditelja – dirigenta, vodio je i vodi više glazbenih skupina, a u svojoj župi Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici vodi župni zbor te sve popularniji muški ansambl Vokaliste sv. Josipa. Župni je pastoralni vijećnik, bio je član Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Sve to uz svesrdnu potporu svoje obitelji iz koje crpi snagu i sigurnost.
Rođen je 20. studenoga 1969. u Zagrebu. Mama mu je Barica, djevojački Lacković, umirovljena ekonomistica, a pokojni tata Stjepan Kurilovčan bio je automehaničar. Oboje su rođeni u Velikoj Mlaki između Zagreba i Velike Gorice, crkveno su se vjenčali u župi i skrasili se najprije kod Stjepanovih. U susjedstvu su gradili kuću u koju su se preselili prije Draženova rođenja. Otac Stjepan umro je prije deset godina, obolio je od tumora. Osim sina Dražena, bračni par Kurilovčan godine 1967. dobio je sina Željka. On je završio srednju prometnu školu, a zaposlen je u struci, u Zagrebu. Oženjen je, ima suprugu Terezu, dvoje djece, žive u obiteljskoj kući Kurilovčanovih u Velikoj Mlaki, zajedno s mamom Baricom.
»Mama nam je bila stroga i pravedna, otvorena, komunikativna, društvena. Jako je voljela familiju i kolegice s posla, sa svima se njima puno družila. A tata je radio i u firmi i doma, stalno je bio na poslu. Imao je puno prijatelja, mnogi su ga voljeli jer je svima popravljao aute. Zvali su ga Lalo. Brat je više vremena provodio s tatom među autima, a mama je jako pazila na mene kao na nježnijega i boležljivijega sina. Oboje su i pjevali i plesali. Mama je dobro pjevala, išlo je i tati, ali je on bio zatvoreniji za javnu izvedbu. Imali su dobar brak, dobro su se slagali i jako su se voljeli. Mami tata danas jako fali, nedostaje joj njegova podrška, bili su desna ruka jedno drugomu. A brat i ja u djetinjstvu smo si bili kao pas i mačka, svatko je imao svoje društvo. Kasnije smo se zbližili, lijepo funkcioniramo i baš smo si dobri.
U Velikoj Mlaki nam je bilo divno odrastati. Bio je to život u prirodi, po vrtovima, sjenokošama, na nogometnom igralištu. U blizini smo imali jezero pa smo pecali ribe, lovili smo leptire. Puno smo se družili, lijepo mi je bilo s prijateljima i kolegama iz škole. Tatini su imali poljoprivredu pa smo im pomagali, imali smo čak i konja, krave, pajceke, živinu. Kao pravo seosko poljoprivredno domaćinstvo. U Velikoj Mlaki mi Kurilovčani imamo i svoju ulicu. Svi smo mi braća i sestre, bratići i sestrične nanizali svoje kuće od mesnice do vatrogasnoga doma. Pomagali smo jedni drugima i živjeli naše posebne radosti. Osobito nam je lijepo bilo na godišnjem odmoru. Išli smo svi skupa u tri, četiri kamp-kućice u Kraljevicu.«
»Svi smo i u crkvu išli, u našu divnu crkvu sv. Barbare, u našu turopoljsku ljepoticu. I danas mi još u glavi zvoni zvuk naših velikomlačkih započimalja koje su započinjale pjevati naše divne pučke pjesme. Godinama smo imali divnoga župnika, nadaleko poznatoga Ladislava Lojinu. Bio je on pravi, hrvatski zagorski muž. Jako sam ga poštivao, premda smo ga se mi djeca jako bojala kao stroge, ali pravedne osobe. Dobro je on djelovao na mene, jako mi je puno pomogao savjetima, učio me prioritetima, obvezama, odgovornosti. Pripremil me za pričest i firmu, bio uz mene od djetinjstva do vjenčanja. Na vjeronauk smo išli pješice k njemu u Odru, zato što su Odra i Velika Mlaka bile jedna župa. Predvodnice u vjeri bile su mama i baka. Svi smo mi išli na misu, Boga se poštivalo, držale su se vjerske tradicije, obdržavali su se blagdani. Niže razrede osnovne škole polazio sam u Velikoj Mlaki, a više u Velikoj Gorici. Prolazio sam s vrlo dobrim, društvo je bilo dobro, profesori uglavnom u redu, premda su neki zamjerali što idemo u crkvu. Naslušali smo se špotancija zbog toga. U Goricu su nas prevozili ili gradskim ili školskim busom. U petom sam razredu krenuo u velikogoričku glazbenu školu, svirao sam harmoniku. Nezgodno mi je bilo s putovanjem, naporno. Bio sam dobar pa sam u četiri godine završio šest razreda. Osnovnu glazbenu školu zato sam paralelno završio s redovitom.«
»Tijekom moje osnovne škole u našoj se Mlaki osnovao KUD. Došao sam im kao svirač harmonike, poslije sam prešao na tamburu. Imali smo profesora koji nas je podučavao. Lijepo mi je bilo, bio sam najmlađi, najmanji, jako su me mazili i pazili, bio sam omiljen. Probe smo imali dva puta tjedno. A u šestom sam razredu prosvirao i orgulje, točnije harmonij, u crkvi sv. Barbare, na nagovor kapelana Stjepana Šoštarića koji je osnovao zbor. On nas je vodio, bili smo pravi bum u župi, uz nas se dogodio pravi duhovni preokret. Probe smo imali jedanput tjedno, pjevali smo i svirali na misi. Bavili smo se pučkim pjesmama, pučkim pjevanjem, trudili smo se da svi mogu sudjelovati. Nerijetko sam kao solist pjevao psalme. Zbog svih sam tih aktivnosti stalno negdje bio. Čak sam bio i vatrogasac. I danas sam, ali više kao podrška. Išao sam na tri ozbiljnije intervencije, na dvije poplave i jedan požar.
Profesorice iz osnovne glazbene nagovorile su moje roditelje da me pošalju u srednju glazbenu školu. Bio sam za to, meni se to sviđalo, u tome sam bio doma. Krenuo sam na teoretski odjel i na trubu u srednju glazbenu školu ‘Vatroslav Lisinski’ u Gundulićevoj ulici u Zagrebu. U pripremnoj sam godini dodatno intenzivno vježbao i položio klavir. Na općeobrazovne predmete išao sam u srednju školu u Križanićevu. Mi smo glazbenici imali baš svoj glazbeni razred. Cijele dane bil sam u školi u Zagrebu, i ujutro i popodne, navečer sam išao i na zbor. Na folklor i crkveni zbor u Mlaki također. Sve mi je to bilo previše, bil sam iscrpljen. Teško mi je bilo. Uspio sam zahvaljujući ponajprije svojim roditeljima i njihovoj podršci, kao i profesoru trube Franji Reberšaku. U srednjoj sam školi počeo i po svadbama svirati, imao sam bend, poslije i više bendova. Svirao sam klavijature, tambure, trubu, pjevao sam. Od tih sam se honorara uzdržavao, pomagao sam i svojima. Maturirao sam na etnomuzikologiji 1988. Onda je bila ideja da idem na studij crkvene glazbe na Svetu Ceciliju u Rim. Ipak sam položio prijemni za glazbenu kulturu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu pa sam odustao od Rima.«
»Studentsko mi je vrijeme bilo divno. Na Akademiji sam pronašao krasne prijatelje, profesori su bili dobri. Diplomirao sam iz dirigiranja kod maestra Vladimira Kranjčevića. Bio je sjajan pedagog, znao je i skresati, pošpotati, ali i podići čovjeka, dobro motivirati studenta. Zahvaljujući njegovoj podršci, počeo sam se baviti dirigiranjem. Genijalac je bio. No studij nisam završio u redovitom vremenu, nego tek prije 11 godina. Zato što sam se u međuvremenu 1991. zaposlio u ‘Ladu’. Otišao sam na audiciju i prošao. Želio sam si to, ali sam u početku mislio da nisam dovoljno dobar. Prošao sam za pjevača i plesača narodnih plesova. Imao sam dobro predznanje jer sam tijekom studija godinu dana išao na folklor u KUD ‘Croatia’ u Prečkom. Zaključili su da sam odličan pjevač. U ‘Ladu’ sam se realizirao, puno toga naučio, napjevao sam se, naplesao, malo sam i svirao, nastupao, naputovao se, proputovao sam cijeli svijet. Sada sam u službi glazbenoga voditelja – dirigenta u ansamblu ‘Lado’. Zahvaljujući ‘Ladu’, dobio sam priliku prodisati punim plućima kao glazbenik. U ‘Ladu’ sam počeo obrađivati narodne napjeve, većinom duhovne, za što sam više puta bio nagrađivan nagradom Porin, nagrađen sam i nagradom ‘Ivan Lukačić’ na Varaždinskim baroknim večerima i ‘Orlandom’ u Dubrovniku. Obradio sam sigurno dvjestotinjak pjesama, što božićnih, što uskrsnih, što svjetovnih. Puno sam naučio od suradnika ‘Lada’ Bože Potočnika, Joška Ćalete i Ljube Stipišića. Poznanstvo s njima potaknulo me da drugačije razmišljam o glazbi.«
»Shvatio sam da je glazbeni ključ u tome da dođemo do smisla, a ne da sve ostane na notama. Za mene je doživljaj kad nakon korizmenoga koncerta ljudi zaplaču jer smo ih taknuli. Korizmeni koncert bi, smatram, trebao biti duhovna obnova, duhovna priprava za Uskrs. Zahvaljujući ‘Ladu’, susreo sam papu Ivana Pavla II. Imam i fotku s njim. Bili smo na audijenciji, pjevali smo mu lijepe hrvatske božićne pjesme. Bio sam blizu svetosti toga posebnoga čovjeka, plakali smo od sreće.
No uz ‘Lado’ sam dosad radio i u više drugih glazbenih skupina, u ogranku Seljačke sloge Buševec, KUD-u Lukavec, u mojem KUD-u u Velikoj Mlaki, vodio sam pjevanje u nekadašnjem ‘Joži Vlahoviću’. Za vrijeme Domovinskoga rata s Tamburaškim orkestrom HRT-a kao pjevač sam obišao velik dio ratnih područja, pjevali smo za branitelje od Osijeka do Neuma, i u Livnu. Krajem devedesetih sam pet godina pjevao u zboru ‘Ivan Filipović’ u Zagrebu. Sedam godina sam, do prije godinu dana, pjevao u jednoj od najboljih hrvatskih klapa ‘Grdelin’ iz Zagreba. A prije tri, četiri godine završio sam jednogodišnje stručno usavršavanje za zborsko dirigiranje kod prof. Jasenke Ostojić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Sada vodim Vokalni ansambl ‘Samoborke’ i ‘Lipe’ iz Siska. U Samoboru sam zato jedanput tjedno, a u Sisku dvaput. Prema potrebi i češće, posebice kad su nastupi.«
»U svijetu folklora upoznao sam i suprugu. Ona je Vesna, rođena Đurašić, 1970. godište je. Velikogoričanka je, po struci plesačica narodnih plesova, a u ‘Ladu’ je voditeljica fundusa i radionice narodnih nošnji. Upoznali smo se kad je došla u KUD u Veliku Mlaku pokazati nam neke plesne korake. Pozvala ju je žena koja je u Mlaki vodila KUD zajedno sa mnom. Dopala mi se na prvu. A ja sam njoj lijepo pjevao. I to je bilo to. Ljubav na prvi pogled. Njeni su me sjajno prihvatili. Vjenčali smo se 1992. U Velikoj Gorici, u njenoj župi Navještenja BDM, vjenčao nas je vlč. Josip Frkin. Najprije smo pet godina živjeli kod mojih roditelja u Mlaki, sve dok nismo izgradili kuću u Velikoj Gorici, uz kuću suprugine obitelji. Tu smo i danas, u miru i tišini. Lijepo nam je. Dobro sam se oženio, jako sam sretan sa suprugom. U početku smo se dogovorili kak budemo funkcionirali, toga se držimo i sve štima. Imamo jednoga sina, našega Josipa, kojega smo dobili 1995. Sada je student treće godine trube na Muzičkoj akademiji u Ljubljani. Stanuje u franjevačkom studentskom domu i jako mu je dobro. Zadovoljan je i nastavom i životom, sve je dobro. Povremeno dođe doma, mi obiđemo njega u Ljubljani. Jako smo ponosni na našega Josipa. Kao i na naš cjelokupan obiteljski život. Suprugini su nam blizu, moji također. U ovom vremenu otuđenja mi smo svi povezani, vidimo se, čujemo, vodimo brigu jedni o drugima. Družimo se i baš nam je lijepo.«
»Kad smo se preselili u Veliku Goricu, u župu Navještenja BDM, prvo sam vrijeme još ostao svirati u crkvi u Velikoj Mlaki. A onda mi je današnji gajnički župnik Ljubo Vuković, a moj nekadašnji velikomlački kapelan, rekao da bih se trebao uključiti u život župe u koju sam se doselio i u kojoj planiram ostati.
Najprije sam dosta dugo svirao nedjeljne večernje mise. Sam sam svirao i pjevao, a velečasni Frkin je služio misu. Zboru sam ispomagao prema potrebi. Nakon umirovljenja župnika Frkina za župnika smo dobili Vladu Razuma. S njim sam nastavio suradnju, počeo sam pjevati ključne glazbene dijelove u Velikom tjednu. On mi je predložio da osnujem muški oktet. Lijepo sam surađivao i s našim đakonom i kapelanom Josipom Mudronjom. U roku odmah je 2014. okupio dvadesetak muškaraca koji bi pjevali u klapi. Tako se ostvarila ideja o muškoj vokalnoj skupini u župi. Nisu ostali svi, sada nas je 14. Nakon dvije godine prozvali smo se imenom Vokalisti sv. Josipa. Prvi nastup nam je bio pjevana večernja za blagdan Krista Kralja 2014. Super je prošlo, vjernici su bili oduševljeni. Otada smo dosta toga prošli. Pjevači su mlađi ljudi, studenti, neoženjeni dečki i mladi muževi. Probe su nam dvaput tjedno, petkom i nedjeljom, po novom ćemo pjevati večernju misu posljednju nedjelju u mjesecu. Pomažemo župnomu zboru, kada je potrebno. Na repertoaru nam je tradicijska i stara glazba, renesansni napjevi. Naučili smo i dvije ruske duhovne zborske skladbe. Lijepo mi je s Vokalistima. Naše je poslanje pjevanje, a preko pjevanja svjedočenje vjere. Uistinu krasno pjevamo, zdušno. Potičem pjevače da osjete međusobno zajedništvo i da budemo odgovorni jedni prema drugima. Svi smo vjernici. Probe započinjemo Litanijama sv. Josipa, a pročitamo i kraće duhovno štivo. Poseban doživljaj bio nam je trodnevni odlazak na Hvar, gdje smo bili kod svećenika, brata našega bivšega rukometnoga izbornika Babića. Pjevali smo večernju i misu, prekrasno su nas ugostili. U svemu nas tome potiče župnik Norbert Koprivec. S nama je više godina i dobro surađujemo. Podržava nas. Posljednje dvije godine vodim i župni zbor. Proba nam je jedanput tjedno, pjevamo na župnoj misi u 10.15. sati. Dolaze uglavnom žene, muških je, kao i u većini zborova, manje. Usto sam pastoralni vijećnik. Susrećemo se uz ključne župne svečanosti. A na raspolaganju smo oko svih potreba u župi, ja posebno za glazbu. Posebno iskustvo bilo mi je što sam bio pozvani član na Drugoj sinodi Zagrebačke nadbiskupije. Doživljaj je bio pisati intervente, slušati druge intervente. Zanimljivo je da su intervente najviše davali vjernici laici, posebice žene.
Sav mi angažman u župi mnogo znači, duhovno me ispunjava. Glazbenik sam pa ću bolje doživjeti psalam ako ga otpjevam nego ako ga pročitam. Glazba mi je puno pomogla u duhovnosti. Posebno me nosi kada glazbeno prođem kroz program muke Velikoga tjedna. Fascinira me. Radije bih se odrekao svega osim glazbe u crkvi. Zapravo bih se volio baviti samo time. Ali to nije realno, od nečega se treba živjeti. Planiram da i moji budući dani budu okrenuti župi i ljepotama crkvene glazbe.«
