Da Crkva bude jedna u istini i ljubavi, Božja je volja! To je zahtjev istine, i to istinitosti Božje Objave. Bog je apsolutna Istina. Stoga se Božja Objava ne može samovoljno tumačiti i samovoljno prenositi. Božja je istina cjelovita, stoga se od te Božje istine ne može nešto prihvaćati a drugo odbacivati.
Katolička je Crkva kao rijeka koja teče kroz povijest i razlijeva se u narode, u različite civilizacije, okuplja mnoge razlike u jedinstvu vjere i ljubavi. Ako po toj rijeci plovimo uzvodno, dolazimo do izvora, a taj je Isus Krist. Crkva, dakle, nije rođena iz ljudskih prohtjeva i mišljenja, nego iz Božje Misli, iz Božje Riječi, i zato ju se prihvaća s vjerom ili odbacuje nevjerom. Crkva je dar Božje ljubavi.
Crkvu možemo usporediti sa stoljetnim stablom koje ima svoj stalni korijen – to je Isus Krist, ali, tijekom povijesti od toga stabla odsjecane su mnoge grane, pa je kršćanstvo danas razbijeno na stotine raznih kršćanskih zajednica, što svakako nije bila Božja volja.
»Rane jedinstva« – kako kaže Katekizam, tj. »razdori koji ranjavaju jedinstvo Kristova Tijela (razlikuju se krivovjerje – hereza, otpadništvo – apostazija i raskol – shizma) nisu se dogodili bez ljudskih grijeha.«
Ekumenski pokret u Crkvi i u drugim kršćanskim zajednicama nadahnuće je Duha Svetoga da bi se opet izliječile rane nejedinstva i da bi se snagom Duha Svetoga, otvorenošću ljudskih srdaca Istini koju se traži s ljubavlju, ponovno uspostavilo puno jedinstvo.
Što se pak tiče onih koji žive u odijeljenim zajednicama bez svoje krivnje, jer su u njima rođeni i odgojeni a iskreno žive vjeru u Krista, Crkva njih susreće s poštovanjem i ljubavlju. »Sinovi ih Katoličke Crkve opravdano priznaju za braću u Gospodinu.« Ipak, obveza je svih koji u Krista vjeruju da s njime mole Oca, »da svi budu jedno!« Amen.
Iz knjige »Božja remek-djela«, Glas Koncila, 2005., str. 25.- 28.
