IZABELA HRKAČ IZ SLAVONSKOGA BRODA VOLONTIRALA U DJEČJEM DOMU U TANZANIJI »Željela sam vjeru učvrstiti služeći drugima«

Izabela Hrkač

Svoju dugogodišnju želju za volontiranjem ispunila je ove korizme Izabela Hrkač, zauzeta vjernica iz Slavonskoga Broda. Ona je u veljači dio svoga godišnjega odmora od tri tjedna posvetila djeci koja žive u domu sv. Franje Asiškoga u gradu Moshi u Tanzaniji. Dom pruža krov za tristotinjak djece, od kojih uz zdrave ima puno djece s različitim invaliditetom poput onih s albinizmom, gluhonijemih i slijepih.

Izabela Hrkač, rođena i odrastala s roditeljima u Njemačkoj sve do 2005., kada se vratila u Slavonski Brod, gdje sada živi i radi, voditeljica je Zajednice karmelskih laika Božanskoga Srca Isusova, koja djeluje u samostanu sestara karmelićanka u župi Duha Svetoga. U Tanzaniju je otputovala s Mirjam Stjepanović, studenticom iz Ivankova čiji je otac voditelj župnoga Caritasa. Zahvaljujući njemu, uz ostalu financijsku i drugu pomoć koju su im čuvši da idu u Tanzaniju dali prijatelji, ponijele su one najviše školskoga pribora te su dopuštenu količinu prtljage od 30 kilograma uz minimalnu osobnu prtljagu iskoristile da ponesu što više toga.

»Ljubav koju sam tamo osjetila od prvoga do zadnjega dana je neopisiva. To se jednostavno mora doživjeti. Najviše su me se u domu sv. Franje dojmila djeca koja su nam svoju čistu i bezuvjetnu ljubav darivala u svakom susretu. Bili smo ganuti vidjevši što je s. Mary sa svojom družbom uz pomoć mnogih dobročinitelja učinila, a počela je ni iz čega. Cijeli je dom zbog specifičnosti udomljene albino-djece ograđen. U školi radi 27 učitelja, od toga je desetak redovnica, imaju vrtić, prostorije sa sanitarnim čvorom, spavaonice, a u sklopu doma je i crkva, kuća za redovnice i za volontere. Sestre zajedno s djecom obrađuju vrt, uzgajaju domaće životinje od kojih se hrane. U domu vlada velika disciplina i red. Ustajanje je u 5.30 sati, nakon čega slijedi čišćenje spavaonica, pranje podova, potom je molitva, a tek onda doručak, poslije kojega je odlazak u školu. Škola im završava u poslijepodnevnim satima, nakon čega slijedi učenje. Zajednička molitva je u 17 sati. Sveta misa slavi se tri puta u tjednu, a klanjanje je svakoga četvrtka. Prije i poslije obroka obvezna je zajednička molitva. Posebno me se dojmila sabranost djece u molitvi. Oni svi sa sobom nose krunicu koju svakodnevno mole«, svjedoči volonterka Izabela.

U Tanzaniji je susrela i svoga sugrađanina Josipa Brnjića, bogoslova Družbe Duha Svetoga, koji je u Tanzaniji već nekoliko mjeseci. Posjetili su i naše svećenike koji djeluju u misijama u Tanzaniji i Keniji. Odlazeći u Afriku, razmišljala je da ide pomoći tomu siromašnomu narodu, no tamo je shvatila da su oni pomogli njoj, obogatili je, oplemenili… »Svi mi imamo nekakvu sliku o ‘toj Africi’, no dok ne okusimo stvarnost njihova života i trenutka tamo, ne možemo dokučiti njihov život, njihovu otvorenost, njihovu vjeru u Boga bez obzira na vjersku pripadnost. Mogu samo posvjedočiti da su ta djeca tako jednostavna, ona ne gledaju očima, nego srcem. Upoznala sam djevojčicu Minaeli, koja je rođena bez ruku i nogu. Iako ona može nekako hodati te sama jede i piše, svaki dan netko od djece, koja su i sama u potrebi, nosi tu lijepu djevojčicu na leđima, ali ne zato što to moraju ili im je netko rekao, nego oni to žele, da joj malo olakšaju njezinu teškoću. Kroz njih sam upoznala beskrajnu ljubav, koja nema granica, shvatila da je služenje drugima naša dužnost te da ona doista čovjeka najviše upotpunjuje«, svjedoči volonterka i dodaje da namjerava opet putovati u tu lijepu zemlju u kojoj ju je uz ostalo oduševila, kako ističe, i ukusna hrana. »Uz domaće životinje, kokoši, svinje i zečeve koje uzgajaju, jedu puno povrća, a najviše me oduševilo voće koje ima potpuno drukčiji okus od našega; mango, papaje, avokado i lubenice nisu tako slatke kao naše, ali su jako ukusne. Banana, od kojih se prave razna jela, kuhana i pržena, ima više vrsta, ananas je tako sočan – predivan je. Imala sam priliku kušati šećernu trsku, koja služi kao odlična zamjena za komadić slatkoga. Oduševila me njihova tržnica koja je prebogata i čini mi se da ima više prodavača nego kupaca«, zaključila je volonterka Izabela.

Upitana kako se odlučila na tako dalek put, odgovorila je: »U dubini srca dugo sam osjećala čežnju pomoći potrebitima, a u isto vrijeme susresti se s Bogom i samom sobom. Shvatila sam da unatoč svemu što mi život pruža, unatoč svim dobrima koje mi je Bog dao, unatoč vjeri koja me vodi kroz ovozemaljski život, moja vjera bez djela je mrtva. Željela sam upravo učvrstiti svoju vjeru služeći drugima.«

IZVORGlas Koncila br. 14/2018.
Prethodni članakUZ KNJIGU »BOŽJA ZNANOST« Vjernička svjedočanstva znanstvenika
Sljedeći članakUSKRSNI POBJEDNICI – SVJEDOCI VJERE U NAŠE DOBA NA PUTU OLTARA Priznanje Crkve »uskrsnim pobjednicima«