KAKO SVIJETU PREDSTAVITI LIK MUČENIKA IZ KRAŠIĆA? Bl. Alojzije Stepinac: »Današnju bijedu u svijetu nije rodilo toliko neznanje koliko nepoštenje«

UZ STEPINČEVO 2017. - Iz aktualnoga progovaranja bl. Alojzija Stepinca

Na pitanje tko je bl. Alojzije Stepinac katolički vjernici u Hrvatskoj i poznavatelji njegova lika u svijetu spremno bi mogli odgovoriti da je on bio zagrebački nadbiskup i kardinal koji je 1960. preminuo u Krašiću nakon dugih godina mučeništva i protiv kojega je vođen nepravedan sudski postupak pred komunističkim sudom. Reći će da je bio istinski pastir, koji je neumorno navješćivao evanđelje, pomagao tisućama napuštenih, siromašnih i prognanih te bio jedan od najvrlijih sinova u povijesti Katoličke Crkve. I bit će u pravu.

No bl. Stepinac ne samo da je bio promicatelj kršćanskih vrjednota u Hrvatskoj, nego je bio i zaštitnik univerzalnih vrjednota, a time se upisao na popis onih ljudi čije djelovanje postaje baština čitavoga čovječanstva. Stoga smo uz ovogodišnju proslavu Stepinčeva izabrali neke Stepinčeve riječi koje mogu oslikati tu univerzalnost njegova lika, svjesni da riznica s njegovim naučavanjem nikada ne može biti iscrpljena – jer bio je on »istinski svetac« na zemlji, a svetosti se ne mogu postavljati granice. Na pitanje kako svijetu predstaviti bl. Alojzija Stepinca – najbolje će, dakle, odgovor dati on sam.

PROMICATELJ OBITELJI

»Temelj na kojemu počivaju narod i čovječanstvo jest bez sumnje obitelj. […] Ako hoćemo urediti obitelj, valja je dakako osvijetliti prije svega sa religioznog i moralnog stanovišta, ali i sa pravnog, ekonomskog, povijesnog, pedagoškog, higijenskog i socijalnog, kako bi se obitelj uzmogla urediti tako, da što lakše postigne svrhu namijenjenu joj od Stvoritelja svijeta… Crkva pak katolička, koja je oduvijek bila nositeljica reda i mira, neće ni ubuduće zatajiti, niti ostati po strani kad se bude radilo o pitanjima od tolike važnosti, kao što je pitanje obitelji.«

Iz nagovora na otvorenju Hrvatskoga socijalnoga tjedna 25. listopada 1937.

PROMICATELJ ŽIVOTA

»Pobačaj je i golemo socijalno zlo, koje je donijelo toliko nevolja ne samo pojedincima, nego čitavim familijama i teško ranilo stablo narodnog života u naše doba. No dok pred one, koji treba da budu prvaci u borbi protiv pobačaja iznosim njegovu unutarnju socijalnu zloću, predviđam, da će se neki možda samo sažalno nasmijati nad mojim apelom.

Ali nikakav prezirni smiješak ne može ukloniti nepromjenjive stvarnosti, koja izvire iz naravnog zakona i pozitivne objave, a ta jest, da je direktni abortus u sebi teško etičko zlo.

Isto tako ne može izbrisati žalosnih činjenica i krvavih rana, što ih je po priznanju istinskih promatrača narodnog života i našem hrvatskom narodnom životu nanio porok pobačaja. S toga bi i prezirni smiješak nad mojim apelom bio samo odraz dubokog pomanjkanja one životne ozbiljnosti, kojom svi, uistinu misaoni i etički pojedinci moraju prosuđivati najdublja i najzamašnija pitanja duše i vječnosti, obitelji i naroda«.

U poruci liječnicima 10. siječnja 1940. godine

PROROK ZA DANAŠNJE DOBA

»Svakome poštenom čovjeku i prijatelju naroda nameće se onda i nehotice pitanje, kuda sve to vodi? Ako se na tako laku ruku razvrgavaju bračne zajednice, može li se onda govoriti o čestitom obiteljskom životu? Može li se govoriti o savjesnom odgoju mladeži? Može li se govoriti o sigurnosti građanskog poretka? Može li čovjek onda konačno biti siguran za svoj život i za svoju imovinu? Nije li to ravni put u rasulo, kao što govori prorok: Dissipatione dissipabitur terra et direptione depraedabitur – Zemlja će biti opustošena i poharana! Zakoni su Božji usko povezani među sobom, i raskineš li jedan, kidaju se i drugi, i onda se sve ruši kao i stroj, što prestaje raditi ako se izvadi ma samo i jedan kotač.«

Stara godina 1936.

HRVATSKI VIZIONAR

»Govoreći vam dakle kao predstavnik Crkve i pastir duša molim vas i pozivam da svim silama nastojite i radite oko toga, da naša Hrvatska bude Božja zemlja, jer će samo kao takva moći izvršiti dvije bitne zadaće, koje kao država imade da izvrši u korist svojih članova.

Vjerna Bogu i svetoj Kristovoj Crkvi izvršit će naša Hrvatska onu uzvišenu misiju, koju zemaljska domovina imade da vrši u promicanju nadnaravnih dobara svojih članova. Vjerna Bogu i Crkvi pokazat će da vjeruje, da je konačni cilj svega ljudskog teženja vječnost, gdje se nalazi prava vječna domovina. Cijeneći i zaštićujući vjerske i moralne vrednote, pokazat će da vjeruje, da je zemaljska domovina samo onda prava majka, kad nam sklapa ruke i uči nas ‘dati Bogu Božje’, te da je samo onda istinska skrbnica našeg života, kad nam korake upućuje na staze, koje vode u visinu i kad uklanja smutnje od duša, koje je Bog stvorio za sebe.

No vjerna Bogu i Crkvi naša će Hrvatska ne samo ispuniti svoju dužnost prema unapređivanju nadnaravnih dobara hrvatskog naroda, nego će tako postaviti i najčvršće temelje i zdravog razvitka zemaljskih narodnih vrednota i svoje državne slobode i čvrstoće. […] Moramo stoga smatrati svojom najvećom dužnošću, da u ovim sudbonosnim časovima u povijesti hrvatskoga naroda dubokim pogledom u vječnost produhovimo čitavo naše narodno biće. Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnut strahom Božjim i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakonu, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju.«

Iz okružnice kleru Zagrebačke nadbiskupije prigodom osnivanja Države Hrvatske, od 28. travnja 1941. godine.

UČITELJ DOMOLJUBLJA

»Ljubav prema domovini i narodu nije neodređeno čuvstvo, magloviti zanos, nego čin, djelo, nesebične žrtve! […] Ali… nema istine tako svete, nema ideala tako uzvišena, da ga ljudska ograničenost ili zloba ne bi pokušala okaljati, iskriviti ili čak iznakaziti […] To na žalost vrijedi i za domoljublje i za nacionalizam.«

Akademskoj mladeži 14. travnja 1940.

»Ljubav prema narodu svome ne sastoji se u pustim frazama i praznim brbljarijama, nego prije svega i nada sve u kreposnom kršćanskom životu. Nema te organizacije na svijetu, koja bi sve prave vrijednosti, pa i ljubav prema domovini, izdigla do tolikog stupnja, kao što to čini vjera katolička.«

  1. listopada 1936.

»Kakogod tko sudio i govorio, za mene je sigurno, da nema većega patriotizma, nema veće ljubavi prema domovini, nego svuda i svagdje živjeti neokaljanim poštenim i čestitim životom. Sigurne temelje domovine ne stvaraju ni pijanice, ni ubojice, ni kradljivci, ni otimači, ni bludnici, ni kartaši, nego marljivi, trijezni, pošteni i svjesni ljudi.«

Govor hrvatskim radnicima i radnicama u Njemačkoj 1941.

PUTOKAZ DO »JAKOGA I SRETNOGA« DRUŠTVA

»Želim da svima bude konačno jasno, da Hrvatskoj nema budućnosti, ako se cijela javnost, a specijalno naša banska vlast, svim silama i sredstvima, koja joj stoje na raspolaganju, ne odupre zločinima, koji pogađaju hrvatsku obitelj, makar se ti zločini vršili baš pod firmom znanosti ili socijalnih indikacija ili tobože zdravlja. (…) Jake i sretne Hrvatske nema bez jakih, fizički i moralno zdravih i zadovoljnih hrvatskih obitelji.«

Govor na Hrvatskom socijalnom tjednu u studenom 1940.

PODUPIRATELJ INTELEKTUALACA

»Prilike, naime, svuda u svijetu tako se razvijaju, da uvjereni katolik intelektualac, kojemu vjera nije prazni cimer nego srž života, biva često posmatran u najmanju ruku kao natražnjak. Na njegovu adresu padaju nerijetko neukusni vicevi; unosni položaji za njega su nepristupačni, ako ne pogazi svoje uvjerenje; ne rijetko biva smatran kao neprijatelj vlastitog naroda, ako ne reče amen i na najnevjerojatnije ispade pojedinaca, koji su uzeli patent na patriotizam. Koliko dakle mora da bude čvrst u vjeri, stalan u načelima i ustrajan u radu intelektualac katolik, da se uzdrži na površini i ne potone u glibu materijalističke sadašnjice!

Iz propovijedi katoličkoj akademskoj mladeži u bazilici Srca Isusova u Zagrebu 27. ožujka 1938.

PROKAZIVATELJ FANATIZMA

»Pokušajte najočevidnijim činjenicama dokazati, kako je komunizam lažan i poguban. Pokušajte tim duhovnim slijepcima otvoriti oči, sav će se vaš trud slomiti pred iracionalnim dubinama ljudske naravi, koje je zahvatila strahovita zaraza komunističkoga mesijanizma. Ali na drugoj je strani gotovo jednako snažna i opasna epidemija poganskog nacionalizma. […]

Pokušajte fanaticima nacionalizma pokazati, kako su beskrajno smiješni njihovi pokušaji postaviti na oltare, pred kojima se naš narod klanjao božanskom Učitelju, druge učitelje, koji su tek jučer došli! Pokažite fanaticima nacionalizma, kako je upravo za pripadnike malih naroda bezumno oduševljavati se za poganske nacionalizme velikih naroda.«

U govoru akademskoj mladeži 14. travnja 1940.

ZAUZIMATELJ ZA JEDNAKOST MEĐU LJUDIMA

»S nijedne katedre svijeta nismo čuli takove nauke. […] Sa katedre boljševizma slušamo riječi, da samo stanovite klase imadu pravo na život. Sa katedre rasizma slušamo riječi da samo stanovite rase imadu pravo na život. Sa katedre političkih stranaka slušamo riječi da samo pripadnici stanovitih stranaka imadu pravo na život. S tih i drugih katedara ovoga svijeta slušamo nauku sile i prijetnje, nauku osvete i mržnje, nauku tlačenja slabih i nemoćnih, dok u isto vrijeme s katedre Kristova križa odzvanja riječ – Oče, oprosti im, jer ne znadu što čine! I doista ne znadu što čine! Zar nisu pripadnici sviju klasa bez razlike djeca jednoga te istog Oca nebeskog, ‘koji daje da se sunce Njegovo rađa nad dobrima i zlima i kiši nad pravednima i nepravednima!’ (Mt 5,45). Zar nisu pripadnici sviju rasa bez razlike tvorevina jednog te istog Stvoritelja, koji je stvorio ‘pusillum et magnum’ (Mudr 6,8), malo i veliko! Zar nisu pripadnici sviju stranaka i organizacija u prvome redu sinovi Onoga, koji je rekao, ‘sve dakle što hoćete da čine vama ljudi, činite tako i vi njima, jer je to zakon i proroci!’ (Mt 7,12).«

U travnju 1939.

BORAC PROTIV NESNOŠLJIVOSTI

»Svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji jedna rasa, a to je Božja rasa. Njezin rodni list nalazi se u knjizi Postanka, kad je Božja ruka iz gliba zemaljskoga sazdala prvoga čovjeka i udahnula mu životni duh (Post 2,7). […] Pripadnici te rase mogu biti više ili niže kulture, mogu biti bijele ili crne boje, mogu biti odijeljeni oceanima, mogu živjeti na sjevernom ili južnom polu, ali bitno ostaju rasa, koja od Boga proizlazi i Bogu ima da služi prema normama naravnog i pozitivnog zakona Božjeg, zapisanog u srcima i dušama ljudi i objavljenoga po Sinu Božjem Isusu Kristu, vladaru svih naroda.«

25. listopada 1942. godine

»POZICIONAR« CRKVE U DRUŠTVU

»Moderni rasizam zamjera na primjer Crkvi, što neće pasti na koljena pred njegovim kumirom i pokloniti mu se. Ali, zar je narodnost najviše dobro čovječje? Nije, jer bi inače morala biti u stanju, da ispuni sve težnje čovjekove i učiniti ga blaženim na zemlji. A da to ne može, jasno je. A na koncu konca sa smrću prestaju i sve rasne razlike. Zato se čovjek na sudu Božjem neće opravdati pripadnošću ovoj ili onoj rasi, nego poštenim životom i dobrim djelima. […] I vi dakle nećete nikad ispravnije i korisnije izraziti svoje ljubavi prema hrvatskom narodu, nego ako slijedite nauk Crkve. Ona vas odvraća od ekstrema koji u narodnosti vidi kumira, kojemu moraju pasti žrtvom i najsvetija prava čovjeka i njegove osobe. Ali Crkva vas s druge strane upućuje, da je grijeh biti ravnodušan prema svome narodu, kako to uči razorni i krvavi komunizam. Moralna je i etička dužnost čovjeka, da svoj narod ljubi. I zato svaki pravi katolik narod svoj cijeni, radi oko njegova moralnog i materijalnog pridizanja i brani njegova prava.«

Iz propovijedi u bazilici Srca Isusova u Zagrebu 27. ožujka 1938. godine

SVJESTAN SVJETSKE VAŽNOSTI PAPINSTVA

»Ako biste me pitali, u čemu baš danas gledamo ogromnu vrijednost papinstva za ljudski rod, onda bismo odgovorili: u onom, što se danas gazi nogama manje više po čitavom svijetu, a to je obrana dostojanstva ljudske osobe, obrana prava obitelji, obrana malenih i slabih naroda. […] Papinstvo stoji danas kao čvrsti zid i na obranu obitelji i obiteljskog svetišta. Što to znači, razumjeti može samo onaj, koji ima prilike gledati suze onih kojima prijeti pogibelj, da im bude razoreno obiteljsko ognjište.«

Prigodom obljetnice krunidbe pape Pija XII. 14. ožujka 1943. godine

ODVAŽAN PRED NEPRIJATELJIMA CRKVE

»Rapidno šire svakojake krilatice protiv vjere i ćudoređa štampom, predavanjima i svakovrsnom agitacijom… Neprijatelji danas opsjedaju Crkvu tolikim prepredenostima, navaljuju na nju i protiv njoj udaraju tako, da bi se moglo pomisliti, da će je srušiti, kad se ne bi pouzdavali u ono divno obećanje našega Spasitelja, kojim je zajamčio svojoj Crkvi, da je ‘ni vrata paklena neće nadvladati’.«

Iz okružnice o katehetskim propovijedima (25. listopada 1940.)

EUROPSKI VIZIONAR

»Ako su se pred desetljeća smijali onima, koji su nabacili misao da se Europa nalazi pred propašću, danas i najveći optimisti moraju kazati, da su imali pravo ti zloguki proroci, ako Europa nastavi kao do sada.«

»Kad Krist bude opet centrom europskog života, gorjet će Europa opet svetim plamenom, koji se rađa iz kontakta s Bogom. Ali onda će se automatski vatra, koja bukti u nutrini duše, prenijeti i na vanjske okolnosti, i bit će uspostavljen red u međunarodnom, narodnom, gospodarskom i socijalnom životu, oko čega se već desetljeća uzalud trude svi državnici i stručnjaci u tim pitanjima. Europska kultura može ozdraviti samo pod uvjetom da joj se vrati duša, da joj se vrati Isus Krist, Bog!«

Na Uskrsni ponedjeljak 1939. na Zagrebačkom radiju

BOŽJI ZAKONOZNANAC

»Današnju ogromnu bijedu u svijetu nije rodilo toliko neznanje koliko u prvom redu nepoštenje. I današnju bijedu u svijetu neće odstraniti samo znanje, nego u prvom redu povratak zakonu Božjemu.«

Iz govora prigodom blagoslova kamena temeljca Trgovačke akademije u Zagrebu 4. srpnja 1936.

IZVORGlas Koncila br. 6/2017.
Prethodni članakPISMA IZ MISIJA I mali koraci za veliko su dobro!
Sljedeći članakPRILIKA O STEPINČEVU Gdje god su hrvatski vjernici, tu je i bl. Alojzije Stepinac