KOGA SE ZAPRAVO LJUDI BOJE? Istina pred licem Božjim

Foto: Shutterstock

Žale se ljudi da je danas teško odvojiti vrijeme za obitelj. Način života ne ostavlja mnogo prigoda za zajedništvo. Svatko ima neodgodive obveze. Uzmu svoje i razna usavršavanja u struci. Postala su baš »nužna«, njima se hvata korak s modernim trendovima i inovacijama. Ispada da čovjek više vremena provede s onima na poslu negoli s članovima obitelji. Iz prirodne jezgre koju ispunjavaju ljubav i podrška čovjek je izmješten u sredinu kojom vladaju nadmetanje i konkurencija.

Suvremeni je život nametnuo svoje standarde. Da ne bi ispalo da je čovjek baš na odstrjelu, stvari se prikazuju kao da su podređene njemu. Dominantni pojmovi su razvoj karijere, kvaliteta života i razni oblici tzv. ulaganja u sebe. Posao je prije imao značaj u tome što je marljiv čovjek njime osiguravao egzistenciju i skrbio se za obitelj. Danas se posao prometnuo u sferu u kojoj čovjek ostvaruje sebe, izgrađuje sebe, ulaže u sebe…

Zbog koga? Većinom misli da je zbog sebe!

Osjećaj zajedništva nikad nije bio slabiji, obitelj nikad ugroženija. Čovjek koji toliko izgrađuje sebe nikad nije bio razgrađeniji. Usprkos svim ulaganjima u sebe nikad se nije osjećao tako praznim. Jedan psalam lijepo kaže: »Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji.«

U duhovnim tekstovima česta su razmišljanja što će Bog čovjeka pitati na posljednjem sudu. Brojne su inačice pitanja koja je moguće očekivati, a sva redovito upozoravaju da na cijeni ne će biti ništa od onoga što je proglašeno čovjekovim zemaljskim prioritetima. Kažu da bi Bog čovjeka, među ostalim, mogao pitati i koga je doveo sa sobom. Drugim riječima, komu je tko u ovozemnom životu bio uzor vjere, komu je tko bio poticaj, komu je tko posvjedočio Krista. I Gospodin očekuje da pred njega stupi izgrađen čovjek. S tim što će u njegovim očima čovjek biti izgrađen u mjeri u kojoj je sebe ugradio u druge. Od članova obitelji do šire zajednice, prilika je bezbroj.

Podsvjesno svi slute kakva ih pitanja očekuju, otud i strah od konačnoga susreta s Gospodinom. Ne boje se ljudi Boga, znaju da je on dobar. Boje se samo sebe, strahuju da pred njega idu neizgrađeni, sami i praznih ruku.

Svi bi rado postali članovi »nebeske obitelji«. Zato je važno kako se izgrađivati kroz ovu zemaljsku.

IZVORGlas Koncila br. 46/2019.
Prethodni članakNOVA KNJIGA Križni put dijaloga i ekumenizma
Sljedeći članakVODIO JE KANDIDATE DO BEATIFIKACIJE Fabijan Veraja – povijest pod plaštem svetosti