Život svetoga Pavla iz Tebaide, prvoga kršćanskoga pustinjaka čiji se spomendan slavi 15. siječnja, treba biti primjer današnjoj mladeži koja se neprestano suočava s izazovima modernoga svijeta. U doba punom nemira i svakodnevnih izazova teško je ostati dosljedan u svojoj vjeri, ali ne i nemoguće. On je, unatoč svim izazovima svojega doba, postojano živio svoju vjeru u osami, birajući put molitve i skromnosti ispred svjetovnih dobara i duhovne suhoće.
Sveti Pavao imao je sve preduvjete da ostvari, zemaljski gledano, uspješan život. Roditelji su mu pružili izvrsno obrazovanje. Obitelj mu je bila razmjerno bogata. Govorio je egipatski i grčki te je bio obrazovan u grčkim znanostima. Život mu se promijenio nakon smrti njegovih roditelja. Za ostavštinu dobio je imanje, ali progoni kršćana cara Decija tjeraju ga u pustinju. Tako svoj imetak ostavlja za sobom i posvećuje se pustinjskomu životu. Bogatstvo zamjenjuje siromaštvom, a dom mu postaje špilja. Njegov odabir bio je sačuvati vjeru, a ostaviti sve zemaljsko iza sebe. Živio je u osami, ali ne sam. Imao je Boga uvijek uz sebe. Odabrao je tišinu, a za uzvrat dobio je istinski susret – susret s Bogom.
Nije propovijedao poput mnogih svetaca. Nije činio velika djela, nego je našao svoj način da služi Bogu. Njegov je put bio put tišine koju ne smijemo gledati kao bijeg. Nije živio u velikoj zajednici, ali prava bliskost ne dolazi uvijek od mnoštva ljudi. U buci modernoga doba, usred teškoća koje niču ispred mladih ljudi pogled na ovoga svetca pruža ohrabrenje. Biti drugačiji nije slabost ako slijediš ono što je ispravno. Stalni pritisak društvenih mreža, uspoređivanja i očekivanja umaraju, a samoća otvara vrata koja vode kroz pustinju. Pustinja nije mjesto velikih stvari, sigurnosti i buke, nego mjesto tišine, kušnje i oskudice. No baš takvo mjesto vodi na put rasta i približavanja Bogu u potpunom predanju. Poruka je to koju nam prenosi život sv. Pavla pustinjaka.
I zato sv. Pavla pustinjaka možemo zamoliti za pomoć kako bismo ustrajali u životu vjere i zazvati: »Bože! Prvi kršćanski pustinjak – sveti Pavao, slijedio je putove Isusa Krista, vođen tobom! Daj nam snagu da i mi slijedimo stope tvoga Sina i razvijemo svoju vjeru po uzoru na nj. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.«
Poziv koji traži strpljenje, povjerenje i ustrajnost
»Rekao bih kako svaki poziv na posvećeni život svoj temelj ima u jednom snažnom trenutku ili događaju koji osoba osjeti. U tom trenutku osoba može reći ili ‘da’ ili ‘ne’«, rekao je Krunoslav Lukšić, bogoslov Zagrebačke nadbiskupije i student Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta, naglašavajući kako se poziv javlja iznenada, ali dovoljno snažno da jasno usmjeri daljnji životni put. Iako iz tradicionalne katoličke obitelji, kao osnovnoškolac slabo je bio povezan s Crkvom. No upravo je jedna knjiga, dobivena kao školska nagrada, postala neočekivani okidač koji ga je potaknuo na dublje promišljanje o vjeri te ga postupno usmjerio prema prihvaćanju svećeničkoga poziva i nastavku teološkoga obrazovanja. Iako se njegov životni put jasno usmjerio prema svećeničkomu pozivu, Krunoslav ističe kako taj izbor ne znači odsutnost unutarnjih borba i dvojba, nego zahtijeva stalno preispitivanje, strpljenje i oslanjanje na vjeru, jer kako sam kaže: »Naravno da postoje trenutci sumnje i kada osoba osjeti Božji poziv i odluči se na taj poziv. S tim pozivom ne nestaju magično sve ljudske teškoće ili sumnje.« Balansiranje između bogoslovnih obveza i privatnoga života, priznaje, često izgleda kao slaganje nemogućega rasporeda. Međutim, mladima poručuje da se ne boje sumnja. Bog, kako kaže, ne traži savršene, nego od onih koje pozove postupno stvara ono što trebaju postati.Tišina koja govori – sveti Antun pustinjak
U svijetu stalne buke, novosti i očekivanja teško je zamisliti da netko svjesno bira tišinu. Kao mlad čovjek Antun je izgubio oba roditelja, a kada mu je bilo 18 godina, susret s Božjom riječju potpuno je promijenio smjer njegova života. Nakon što je za vrijeme mise čuo evanđeoski poziv da ostavi sve i slijedi Krista, razdijelio je svoje imanje siromasima, uzeo štap i osamio se u pustinji. Njegov odlazak nije bio bijeg od svijeta, nego svjesna odluka da u tišini i samoći traži istinu o sebi, ali i o Bogu. Pustinja je za Antuna postala prostor borbe, ali i rasta. Ondje se suočavao s vlastitim strahovima, sumnjama i kušnjama, ali je upravo kroz te trenutke učio o ustrajnosti i povjerenju. Antunova svakodnevica nije bila laka, dvadeset je godina živio u nekoj ruševini pokraj rijeke Nila i na njegovu putu stalno ga je progonio demon u raznim oblicima. Ipak, u toj jednostavnosti pronašao je slobodu. U tišini pustinje učio je osluškivati Boga, ali i vlastito srce.
S vremenom je njegov primjer privukao mnoge druge koji su u njemu prepoznali duhovnoga vođu i oslonac. Tako pustinja, iako je mjesto osame, postaje prostor zajedništva i svjedočanstva vjere. Nakon što čuje glas koji mu kaže da postoji svetiji od njega – to jest sv. Pavao pustinjak, on se uputio kako bi ga pronašao. Put mu nimalo nije olakšavao demon koji je u obliku nekih životinja Antunu stvarao zaprjeke i izazove, ali on je sa znakom križa skupljao snage i uspješno stigao do drugoga svetca. Mladi danas možda ne odlaze u pustinju, ali prolaze vlastite unutarnje pustinje. To su razdoblja nesigurnosti, donošenja važnih odluka, traženja smisla i mjesta u svijetu. Pritisak okoline da se odgovori pronađu brzo i bez pogrješke često ostavlja osjećaj tereta. Primjer svetoga Antuna pustinjaka poručuje da je dobro stati, razmisliti i dopustiti da se put oblikuje postupno. U svijetu prepunu buke njegova priča podsjeća na vrijednost tišine. Ne kao bijega, nego kao prostora u kojem se razlučuje bitno od nebitnoga. Bog ne poziva sve na isti put, ali svakoga poziva na vjernost. Život svetoga Antuna pustinjaka pokazuje da ustrajnost, strpljenje i povjerenje u Boga vode prema istinskoj slobodi srca. Slobodi koja nadilazi prolazne uspjehe i daje dublji smisao svakodnevici.
Ustrajnost mladih u vjeri
Ustrajnost u vjeri kod mladih često se može usporediti s prolaskom kroz pustinju. Pustinja je mjesto tišine, kušnje i oskudice, ali i prostor u kojem se čovjek susreće sa sobom i s Bogom. Mladi danas prolaze svoje »pustinje« – razdoblja sumnje, usamljenosti, nerazumijevanja i duhovne suhoće. Primjer svetoga Antuna pustinjaka i svetoga Pavla pustinjaka pokazuje da pustinja nije bijeg, nego put rasta. Oni su se povukli u osamu kako bi u tišini naučili potpuno se pouzdati u Boga. Iako nisu odmah vidjeli cilj, ustrajali su u molitvi i predanju. Tako i mladi, u trenutcima kada im se čini da je put nejasan, uče strpljivo hodati u vjeri, oslanjajući se na Božju prisutnost. Upravo u »pustinji« vjera se pročišćava, sazrijeva i postaje čvrsta, a povjerenje u Boga jače od svake sumnje.
Pripremili: Filip Naglić, Nika Obadić, Ema Raguž, Lea Galić
