Stara je izreka za ljude koji se stalno žale na vlastiti život rekla: »Trava je uvijek zelenija kod susjeda.« Pa je tako opisala i dobar dio majki koje su nezadovoljne time što previše rade ili pak nemaju posla, što imaju veliki kredit ili ne mogu podići kredit. Žale se one na manjak vremena i svoju djecu govoreći kako su susjedova uvijek mirnija, bolja, uspješnija ili ljepša. Ne valja im muž, ne valjaju djeca… pa na kraju shvate da ni same sebi ne valjaju te ih uhvati dubok ponor samosažaljenja. Tako je to u životu, tješe se. Govore da imaju peh, spominju kojekakve sretne zvijezde i od svakojakih gurua samopomoći traže izlaz iz svoga vječnoga nezadovoljstva. Mnoge su katoličke majke iz pravovjerja povukle slatke uzrečice populista new agea koje već poprimaju sektaške razmjere.
No imaju li te majke razlog za samosažaljenje i nezadovoljstvo? Ili su možda odgojene u nerealnosti muško-ženskih odnosa iz meksičkih sapunica, poroda i roditeljstva iz američkih popularnih serija i bračnih krahova iz hollywoodskih filmskih produkcija? Pa su u svom dramaturški odgojenom svijetu shvatile da je njihov život daleko od naučenoga? Ili pak zbilja vjeruju da je drugima bolje, da društvene mreže zrcale stvarnost ljudskih života, da ono malo filtara daje istinsku sreću? Bilo kako bilo, to nije stajalište koje krasi katoličku majku. Da, danas je ona pod neviđenim pritiskom i nije joj lako. Ali treba se trgnuti!
Stajalište koje katolička majka sa sobom nosi kroz život jest – neprestana zahvalnost. To je ujedno provjeren »recept« protiv samosažaljenja i nezadovoljstva. Da, čini se smiješno i banalno. Ali upravo je to ono što se danas zaboravlja. Umjesto gramzivoga traženja svega i još više od toga, zašto ne bismo probali početi zahvaljivati za sve, bez obzira čini li nam se dan dobar ili loš? Počevši od trenutka kada otvorimo oči: za vid, život, novi dan, sunce, posao, kućanstvo, obitelj, muža, djecu… Popis je beskonačan. A zašto baš zahvale? Jer zahvala neizbježno vodi do Tvorca svega stvorenoga. Uvodi biće u molitvu, u malenost, u stav Djeteta Božjega u kojem se vidi vlastita prava vrijednost i nalazi trajno zadovoljstvo. I kada se čovjek cijelim bićem nađe u tom stavu – kao dijete Stvoritelja – shvatit će da u njemu, po njemu i s njim ima – sve.
