»Prvo, čovjek kao stvorenje sebe doživljava konačnim, a istodobno neograničeno otvorenim; ograničenim, a opet beskrajno vrijednim, na što upućuju s jedne strane njegova prolaznost, a s druge njegova stvorenost na sliku Božju. Drugo, prema drevnoj pripovijesti o stvaranju, Bog je čovjeka smjestio u ‘vrt’, a to znači da ga je htio učiniti bićem koje živi u svijetu i koje je u bliskom kontaktu sa svijetom, s posebnom zadaćom koja mu je povjerena da obrađuje i čuva vrt. Treće, čovjek je biće stvoreno za odnos, što se temeljno i izvorno očituje u odnosu između muškarca i žene. Oni su pozvani prihvatiti i jačati dobrotu onoga drugoga istodobno ulazeći jedno s drugim u odnos koji daje život. Četvrto, i konačno, čovjek je moralno biće sa slobodom i odgovornošću, koje je Bog pozvao da kroči putom života.«
Tako je, kroz četiri velike teme: čovjek kao stvorenje; čovjek u vrtu; ljudska obitelj i ljudska povijest, temelje biblijske antropologije na XV. Teološkom danu – »Dies theologicus« – Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu, koji je održan u srijedu 19. svibnja, opisao gost predavač iz Budimpešte dr. Levente Balász Martos. Učinio je to na tragu teksta koji je bio u središtu promišljanja Teološkoga dana: dokumenta Papinske biblijske komisije »Što je čovjek? Itinerar biblijske teologije«. Dr. Martos glavne je naglaske neuobičajeno velikoga dokumenta – više od 300 stranica – predstavio »na daljinu«, i to ne samo kao biblijski stručnjak, nego i kao jedan od njegovih suautora. Gost predavač je, naime, od 2014. godine član Papinske biblijske komisije, a upravo je te godine počela izrada dokumenta o biblijskoj antropologiji. Od velikih jezika dokument je do danas objavljen samo na talijanskom, tako da je u svjetskim razmjerima ostao razmjerno nezapažen.
Duhovni habitus, pristup temi, dokument je preuzeo od koncilske konstitucije »Gaudium et spes« o Crkvi u suvremenom svijetu, pokazao je gost iz Budimpešte. »U njemu se«, rekao je među ostalim, »navode i propituju uvjerenja koja su danas zajednička mnogim ljudima, a da ih se pritom ne osuđuje ili odmah odbacuje pečateći ih kao pogrješke. Istodobno dokument neumorno naviješta vjeru Crkve, da je istina o ljudskom životu objavljena u Isusu Kristu i da se upravo u Isusu daje njegova istinska perspektiva.«
Da je duh vremena izazov i za biblijsku antropologiju dr. Martos je pokazao na više mjesta. »Sve više prevladava tehnički pristup razumijevanju stvarnosti u kojem se, kako čovjek tako i ljudska zajednica, sve više pojavljuju kao složeni strojevi. (…) Čovjek koji se identificira sa svojim tijelom sa strahom otkriva granice i novo tumačenje svoje tjelesne egzistencije kroz sve napredniju medicinu, kirurgiju i genetički inženjering. Osoba koja smisao i granice vlastite egzistencije određuje isključivo vlastitom voljom, fizičko postojanje i instinkt, za koje se ranije pretpostavljalo da su dani i da ih treba smatrati darom, sada vidi samo po vlastitom nahođenju i volji. Obiteljski modeli i norme, uloga i priroda spola, ponekad se cijene gotovo neograničeno, no ponekad se čini da je sve što je vezano uz spol puki rezultat društvenih datosti od kojega se valja osloboditi kako bi čovjek bio posljednje djelo samoga sebe«, rekao je gost iz Budimpešte.
Nije čudo da je nakon poduljega predavanja dr. Martos prije zaključka iz dokumenta Biblijske komisije izdvojio temu djece. U odnosu roditelja i djece na najprirodniji se način očituje čovjekova danost i zadanost: nije sam od sebe pa ne može ni misliti sebe bez odnosa s drugim, pa makar drugi bili tek roditelji od kojih je primio život.
Sa stajališta teološke antropologije dokument »Što je čovjek« na Teološkom je danu predstavila dr. Nedjeljka s. Valerija Kovač. Ovdje je moguće istaknuti tek nekoliko naglasaka iz predavanja, koji u svom prikazu slijedi »kronološki red«: stvaranje, grijeh, otkupljenje u Kristu te konačno ostvarenje o eshatonu. Neke središnje teme kršćanske antropologije ne spominju se izrijekom u Svetom pismu, ali u njemu nalaze svoje utemeljenje, rekla je dr. Kovač. Tako je govor o čovjeku kao jedinstvu duše i tijela izvorno grčki koncept, koji se međutim »korigirao biblijskom cjelovitom slikom čovjeka« (prah zemaljski – Božji dah). Slično vrijedi i za pojam osobe, koji je »imao puno jači utjecaj izvan teologije nego sam pojam čovjeka kao Božje slike«. »Zapravo se pojam osobe smatra najvećim kršćanskim doprinosom zapadnoj kulturi«, rekla je dr. Kovač.
Na nov način u odnosu na tradicionalno tumačenje dokument »Što je čovjek« pristupa temi čovjeka u vrtu. Dokument naglašava »prirodni smještaj čovjeka koji se objašnjava kroz tri elementa: hrana, rad i odnos prema životinjama«. Sve su tri teme danas vrlo aktualne. Tradicionalno je tumačenje više isticalo duhovne elemente: slobodu, integritet u smislu sklada između muškarca, žene i drugih stvorenja te besmrtnost. Dokument, nadalje, korigira mišljenje da bi rad bio posljedica istočnoga grijeha; rad je »zadatak koji je čovjek primio od Boga prije samoga grijeha«, rekla je dogmatičarka.
Zanimljivo je da pitanju životinja dokument pristupa u kontekstu Božje konstatacije da »nije dobro da čovjek bude sam«; one su mu »utjeha u samoći«. Dokument brani biblijski antropocentrizam nasuprot suvremenim tendencijama izjednačavanja čovjeka i životinje te u tom kontekstu opravdava i jedenje mesa. S druge strane ističe i eshatološku perspektivu: Krist je u sebi pomirio sve stvorenje i vodi ga k zajedništvu svih živih bića u Bogu. To je kontekst »teološkoga vrjednovanja životinja«. Da je stvar negdje podosta ozbiljna dr. Kovač je ilustrirala postojanjem Instituta za teološku zoologiju u Njemačkoj.
Rasprava je, općenito govoreći, pokazala da biblijska antropologija – pokazao je to, uostalom i sam dokument – ne može pobjeći od suvremenih izazova i prijepora. Tako je u jednom interventu predložena veća interdisciplinarna i međureligijska suradnja na području antropologije, ne bi li se čovječanstvo lakše oduprlo zastrašujućim izazovima transhumanizma i postuhumanizma. Drugi je zapaženi intervent pokušao dati do znanja da biblijski tekstovi, pa i sam dokument »Što je čovjek«, otvaraju put raspravi što je to spol i može li se govoriti o ljudskom biću i njegovu dostojanstvu prije ili onkraj spolnoga određenja, tim više što i sam dokument u br. 150 kaže da »nipošto nije lako točno odrediti modalitete koji su vlastiti svakomu od dvaju spolova«. To bi, čini se, relativiziralo konstitutivnu ulogu spolova te bi »odškrinulo vrata« legitimiranju »alternativnih« načina življenja spolne određenosti…
