Živjeti vjeru u okvirima obitelji i društva nije jednostavno. Nevolju najviše stvaraju katkad vrlo opaki ljudi koji nečiji život žele obezvrijediti. Razloga za to je mnogo, a jedan od njih zasigurno je i zavist koja je uvijek latentna opasnost u životu vjernika i nevjernika. Teškoću sigurno stvaraju i ljudi koji su malo britkiji na jeziku, odnosno oni za koje se zna reći da nemaju dlake na jeziku te moraju nešto reći. No ako su im riječi koje izgovaraju uistinu iskrene te smjeraju na izgradnju, to ne će stvarati problem jer će se osjetiti da to što govore govore uistinu iz ljubavi. Nadalje, postoje ljudi koji drugima čine zlo ugrožavajući ih u njihovu psihofizičkom integritetu. Tada je doista teško biti vjernik jer je sva molitva usmjerena na izbavljenje od zla koje netko nekomu nanosi ili je nekada nanio.
Svima koji se osjećaju nemoćno i žive u strahu i napetosti snažno odjekuju Isusove riječi u ovonedjeljnom evanđelju: »Ne bojte se ljudi!« ili pak: »Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo!« Nastavlja tada Isus: »Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo u paklu pogubiti.« Snažne su to i ohrabrujuće Kristove riječi koje čovjeku žele donijeti utjehu na životnom putu. Žele ga usmjeriti k promišljanju onoga što istinski čini život, a to je život duše. Jer onaj tko jači dušu lakše podnosi svu silinu napada na tjelesnost, odnosno na život u tijelu. Takav čovjek nije oslobođen straha za svoj život, no vjera i život duha daju mu snagu da se uvijek nanovo pridigne unatoč svoj silini udaraca koje mu ljudi zadaju. Snagu mu daje upravo njegova istinska vjera i život duše kojom ni jedan čovjek ne može ovladati. Ona je u Božjoj ruci te ju nitko ne može posjedovati ni uništiti.
Pred čovjekom koji se istinski trudi živjeti pošteno stoje zaprjeke, a ponekad mu ne olakšavaju život ni njegovi bližnji, to jest ljudi koji zajedno s njim čine obiteljsku i društvenu panoramu. Jer s onim tko u sebi nosi vrijednosti evanđelja te one ujedno oblikuju njegov život u tijelu nije uvijek lako. Njemu je teško prihvatiti stvari koje se protive istini i poštenju. On im se protivi jer je Božju riječ duboko pohranio u svoje srce i ona oblikuje njegov identitet. Takav čovjek doista zapada u bezbroj muka ne bi li zadržao Krista u svojem srcu i ostao uistinu vjernik. Pokušaja diskreditiranja takve je osobe tada mnogo, a najčešće su oni tek »šaputanja u mraku«. No ta šaputanja ponekad su pogubnija od vike i galame na ulicama jer istinsko zlo nije nikada očito, ono je uvijek dobro skriveno. Nikada ne nastupa otvoreno jer inače bi bilo lako oku shvatljivo. Uče tomu brojni biblijski spisi, kao i ovonedjeljno evanđelje koje pred čitatelja stavlja scenu mraka i tame i skrivenih razgovora ljudi u mraku te prvo čitanje iz Knjige proroka Jeremije. Proroka kleveću oni koji se ne slažu s njegovim riječima, a to zapravo nisu njegove riječi, nego riječi Božje. To dakle nije tek njegova pamet i mudrost, nego je plod molitve i dubokoga pronicanja stvarnosti.
Naposljetku, a ne manje važno, treba istaknuti i razloge opstanka u dobru onih koji u sebi pohraniše riječ Božju. Snagu za ostanak u dobru ne pronalaze tek u samima sebi, nego jedino u molitvi i odnosu s Bogom. On ih hrabri i tješi pod silinom udaraca protivnika. Bog im daruje snagu koja nadilazi njihove ljudske mogućnosti otpora. Riječi kojima ih tješi postaju riječi kojima oni tješe druge ljude. No ta utjeha nije jeftina poput tablete koju netko uzima kada ga zaboli glava. Utjeha je to koja svoj sadržaj ima u činjenici da je duša nepropadljiva i da je ona istinski razlog moralnoga života i ostanka u Bogu i njegovim vrijednostima. A čovjek koji vjeruje u život duše te njezinu nepropadljivost ničega se više ne boji jer zna da njegov život ne može nestati ili biti negdje usput izgubljen pod silinom ljudskih udaraca.
Koliko god netko imao težak život, i to upravo zbog ljudi s kojima ga je pozvan izgrađivati, ne bi smio posustajati u dobru. No potrebni su mu drugi. Oni koji će mu na osnovi vlastitoga iskustva boli te ljudskih i životnih udaraca biti potpora i oslonac na putu. Uz molitvu koja je temelj za ostanak u dobru pod silinom životnih bičeva tu su dakle i ljudi koji su istinski dobri, odnosno Božji ljudi. Iako se nekada čini da su i oni nestali, oni su ipak i dalje tu. Jasno, nisu toliko bučni jer ih je život naučio da i oni zli nisu bučni, nego šapuću u mraku. Tako i dobri. Postali su tihi molitelji stvorivši svoje oaze mira u kojima ih iskrena molitva i susreti s čestitim ljudima, tj. ljudima duha, nose na njihovu životnom putu.
Zastati je ove nedjelje kako bi se otkrila snaga tišine i iskrene molitve koja je snaga i potpora u trenutcima životnih kušnja. Jer tišina je stanje u kojem se čovjeku obnavlja duh i daje snaga za dalje. Iz tišine može poteći i iskrena meditacija, a potom i molitva. A to su stvarnosti od kojih živi istinski vjernik. Poželjeti je takav vjernički život.
