Na svečanosti inauguracije novoga rektora Sveučilišta u Zagrebu Stjepana Lakušića, donedavnoga dekana Građevinskoga fakulteta, održanoj u utorak 17. listopada u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, možda je najviše nade moglo pobuditi ono što na toj svečanosti – nije izrečeno. Ako se uzme u obzir to da je riječ o najvećem hrvatskom sveučilištu (na njemu studira oko 50 posto svih hrvatskih studenata) te da se (u skladu s tim postotkom) na sastavnicama toga sveučilišta odgaja polovica elita koje će sutra preuzimati vodeće položaje u hrvatskom društvu, za čitavo je hrvatsko društvo, uključujući i vjernike, važno kojim će smjerom krenuti ta akademska zajednica – ili možda još važnije – kojim smjerom ne će krenuti.
Ni deset godina nakon što je izabran sada već bivši rektor Damir Boras nije se do kraja slegnula prašina zbog njegovih riječi u inauguracijskom govoru da će u svojem djelovanju promicati biblijske vrijednosti. Takva se »pogrješka« nije dogodila novomu rektoru koji u govoru nije izravno spominjao kršćanske vrijednosti, ali jest općeljudske vrijednosti koje su bliske kršćanstvu: zajedništvo, razumijevanje, prihvaćanje, iskrenost, dobrotu i ljubav kao jamce osiguranja razvoja i jačanja zagrebačkoga Sveučilišta.
Ako se tomu pridoda da je na više mjesta govorio o vrjednotama obitelji i prijateljstva, smanjuje se svaka udaljenost od kršćanskih vrjednota.
No govor novoga rektora od suvremene mode koja je zapljusnula gotovo čitavu zapadnjačku sveučilišnu javnost u potpunosti je odmaknulo izostavljanje pojmova koji bi bili u duhu pretjerane političke korektnosti. U potpunosti je izbjegao npr. govoriti o drugima i drugačijima, o ideologijama i svjetonazorima, a pitanja poput rodnih identiteta, globalizacije, globalizma i sličnih pojmova o kojima vrve govori čelnika zapadnih sveučilišta u inauguracijskom obraćanju nije bilo »ni za lijek«. Iako bi neki to izostavljanje mogli zamjeriti, ipak novi rektor nije zgriješio jer kada bi sveučilište njegovalo relativizam u bilo kojem navedenom obliku, postalo bi isključivo za autentičnost koja je danas čitavomu društvu prijeko potrebna. Stoga se otvara nada da ako relativizam nije dominirao u inauguracijskom govoru novoga rektora, ne će dominirati ni razdobljem od sljedećih pet godina sveučilišta s najduljim kontinuitetom u Hrvatskoj.
Znakovit je u tom kontekstu bio i dio govora u kojem je ondje prisutan predsjednik Republike Hrvatske govorio o Sveučilištu u Zagrebu kao važnom instrumentu hrvatske države u vrlo izazovnim suvremenim okolnostima. Takvo političko stajalište uvelike odudara od sustavne višegodišnje prakse koja je svu snagu za državne uspjehe ulagala u stranačke i državne politike, a sada je postalo shvatljivo da je upravo politika (bez obzira na to kojemu stupnju vlasti pripada) nemoćna sama gurati društvo prema boljoj budućnosti. Ako je vjerovati da je to što je izgovorio autentično, čini se da su suvremene okolnosti u Hrvatskoj i svijetu počele nakon mnogih godina zanemarivanja buditi hrvatski nacionalni interes kao uspavanu ljepoticu. Samo da se nije prenaspavala.
