O OBVEZAMA (SVETIH) SVEĆENIKA Ništa što svećenik čini nije magija

Snimio: B. Čović | Hodočašće svećenika Zagrebačke crkvene pokrajine u Krašić
Niz od 30 misa nije »magičan«

Umirovljeni sam svećenik i više puta primam gregorijanske mise od vjernika. Zanima me: Veliki petak nema mise. Kako postupiti s time?

Milan

O pitanju »gregorijanskih misa« već smo pisali, ali je naglasak našega odgovora tada bio nešto drugačiji. Naime, u liturgijskim knjigama službeno ne postoji više naziv »gregorijanska misa«, a neki liturgičari smatraju da je taj pobožni običaj dio – kako se čini – pastoralne prošlosti koji je vezan uz ime pape sv. Grgura Velikoga jer je danas svećenicima jako teško i gotovo nemoguće namijeniti 30 misa koje bi se uzastopno slavile 30 dana na istu nakanu, najčešće – ali ne i isključivo – za pokojne članove neke obitelji. No znamo – a i Vi to potvrđujete – da neki vjernici od svećenika traže da i danas slave gregorijanske mise, što je Vama koji ste umirovljeni po sebi i moguće. A moguće je i redovnicima u samostanima i drugdje, pa im se danas uobičajeno takve mise iz naših svetišta, hodočasničkih mjesta i ordinarijata i šalju na slavljenje. No vjernicima treba dati do znanja da moraju biti svjesni da taj broj »30« nije »magičan«, kao što »magičan« nije ni niz od 30 misa koji se može prekinuti. Tako je dokument »Declaratio Tricenario gregoriano de continuitate celebrationis missarum« upravo htio objasniti da »plodovi ili učinci koje su Crkva i narodna pobožnost do sada prepoznavali u tim misama ostaju i onda kada je taj niz prekinut iznenadnom smetnjom ili drugim razumnim razlogom«. Svećenik koji je preuzeo nakanu dužan je »čim prije završiti proslavu trideset misa«. U Deklaraciji se spominje da razuman razlog za prekid niza od 30 dana može biti »bolest« (»superveniente morbo«), ali i sprovodna misa, vjenčanje ili neki drugi razumni razlozi, pa nam se čini da i u liturgijski i razuman razlog svakako možemo ubrojiti i Veliki petak, pa biste slavljenje gregorijane mogli započeti prije i nastaviti i unatoč tomu prekidu na Veliki petak, kada se ne slave mise, nego samo obredi Muke Gospodnje s pričešću. Ipak, kako ne bi došlo do zloporaba, ističe se da bi o ispravnom odnosu prema »gregorijanama« računa trebali voditi ordinariji.

Sveti svećenici i klerikalci

Mislim da bi bilo jako korisno kada bi nam netko protumačio razliku između svetoga svećenika i klerikalca i kako raspoznati tu razliku. Polazim od pretpostavke da imam brvno u svom duhovnom oku i jedino je rješenje u tom slučaju da postoji vrlo jasan kriterij. Danas imamo automobile pa po savjet možemo otići nekomu svećeniku ili redovniku, no ne bi bilo korisno kada bismo otišli k onima koji isto tako ne vide dobro.

Zahvalni čitatelj

Drugi vatikanski koncil u dokumentu »Lumen gentium« (br. 41) istaknuo je da su svi u Crkvi »pozvani na svetost, bilo da pripadaju hijerarhiji, bilo da ona njima upravlja, prema riječima Apostola: ‘Ovo je Božja volja, vaše posvećenje’ (1 Sol 4,3; usp. Ef 1,4). Jasno, taj jedinstveni poziv svaki kršćanin mora ostvarivati ‘prema svojim darovima i službama’« (LG, 41), to jest – kako pišu i naši biskupi u dokumentu »Na svetost pozvani« (br. 2) – »u skladu sa svojim životnim prilikama, dužnostima i okolnostima«. No istodobno upozoravaju da je sveti papa Ivan Pavao II. napisao da se ideal kršćanske svetosti »ne smije pogrješno shvatiti, kao da bi uključivao neku vrstu izvanrednoga života koji mogu živjeti samo neki ‘velikani svetosti’«. »Naprotiv, ‘putovi svetosti su mnogostruki i prikladni pozivu svakoga čovjeka’, zbog čega on zahtijeva ‘da se svima na uvjerljiv način’ ponovno ponudi to ‘visoko mjerilo redovitoga kršćanskoga života’ (NMI 31)« (Na svetost pozvani, 2), pa bi se po tom kriteriju onda moglo raspoznati živi li netko autentičnim svećeničkim (vjerničkim) životom ili mu je važnije nešto drugo. A svećenika sveta života, kao i vjernika laika sveta života, prepoznaje se po njegovu svjedočkom životu i duhovnim plodovima koji se postižu – kako pišu naši biskupi – i pastoralom u službi svetosti: službom naviještanja i propovijedanja Božje riječi, katehezom i životnim svjedočenjem, ali i preko službe posvećivanja i pastirske službe. A svetost je »preobrazba čitavoga života«: »Tko je zahvaćen Kristom i njegovim Duhom, ne može se zadovoljiti podvojenim i polovičnim životom, jer ga sila tog iskustva i susreta tjera da mijenja sebe i svijet u kojem živi«, a hrani se molitvom i euharistijom, pa kod tih svećenika koji sveto žive vjernici prepoznaju »jednostavnost života, duh molitve, ljubav prema svima, osobito prema malenima i siromasima, podlaganje i skromnost, samoprijegor i odricanje«. Bez biljega takve svetosti naša riječ teško da će naći puta u srca ljudi našega vremena (EN 76), dok će s njime postati svjetlo nade i kvasac istinske promjene svijeta« (NSP, br. 99), tumače naši biskupi, a »Direktorij za službu i život prezbitera« u zaključku dodaje: »Nova evangelizacija treba i nove navjestitelje, a to su upravo svećenici koji se trude živjeti svoje svećeništvo kao osobiti put prema svetosti. Djela Božja vrše Božji ljudi!«