OD EUHARISTIJE DO VJEČNOGA ŽIVOTA Što kad čovjeku na misi postane dosadno?

Snimio: B. Čović
Još strpljenja za znak mira

Već smo postali pomalo umorni od svih mjera koje nam se nameću zbog pandemije, pa i u crkvi. No s druge strane je u Italiji, ako sam dobro informirana, vraćen znak mira u euharistiju. Zapravo me to dovodi do širega pitanja o odnosu između euharistije i krhkosti. Zašto je slaviti euharistiju postalo »tako teško«?

Katehistica iz Zadra

Jasno je da nikomu od nas nije ugodno zbog promijenjenih životnih okolnosti, no i njih trebamo prihvaćati u okviru Božjega plana s nama ljudima na ovoj zemlji. Ako ste u rukama imali naš tjednik od 24. siječnja, sigurno ste pročitali poruku naših biskupa »Vjernici pred izazovom pandemije i poteresa« u kojoj među ostalim ističu da će ovo vrijeme »i ubuduće zahtijevati razboritost djelovanja Crkve, uključujući i liturgijski život i pastoralne aktivnosti«, a to znači i sudjelovanje na euharistijskim slavljima, te nas pozivaju da baš u euharistijskim slavljima – ma kako nam to bilo teško ako ne možemo u svoju (župnu) crkvu i koliko god se osjećali krhki poput biblijskoga Joba koji ne razumije sve, ali vjeruje – kao i u svakodnevnoj i ustrajnoj molitvi, »nastavimo pronalaziti najdublje nadahnuće i snagu za vlastito suočavanje s poteškoćama i za djelotvornu ljubav spram bližnjih«. Što se znaka mira na misi tiče, tu se trebamo još strpjeti, no taj znak mira možemo ostalim sudionicima mise uputiti i pogledom i blagim naklonom, sve do trenutka ponovnoga pružanja ruke mira.

Ni oduševljenje ni misna euforija

Na misi se stvarno osjećam dosadno, već su mi poznate sve geste i njezin tijek. Kako da obnovim ponovno oduševljenje za zdušnim sudjelovanjem?

Čitateljica

U današnjoj kulturi u kojoj se mnogo toga svodi na zabavu, pa i najozbiljniji sadržaji moraju biti na svoj način »zabavni«, nije nam jednostavno sudjelovati na misnim slavljima budući da su nam, kako i sami pišete, »poznate sve geste«, a i tijek mise. No misa je upravo to – ponavljanje, to jest spomenčin vrhovne Isusove žrtve (»Ovo činite meni na spomen!«) i ako uronite u razmatranje svakoga dijela mise, počevši od ulazne pjesme koja nas već sama poziva na aktivno sudjelovanje, pa preko znaka križa i svih ostalih dijelova do završnoga blagoslova, sigurno ćete u sebi ponovno probuditi pravi osjećaj, koji ne mora biti ni oduševljenje ni euforija, nego radost što možemo biti dionicima otajstva na kojem smijemo blagovati Tijelo i Krv našega Spasitelja.

Je li vječni život nagrada za ustrajnost?

Spašavaju li nas naša djela ili Božja milost? Što doista podučava Katolička Crkva o vječnom životu, je li to nagrada za ustrajnost i dobra djela ili nije naša zasluga?

»Vjera bez djela je mrtva« (Jak 2, 26) piše u 1815. broju Katekizma Katoličke Crkve, a jasno je da bez sjedinjenja s Božjom milošću ni ta djela ne dovode »automatski« do spasenja, jer – kako nastavlja isti broj – »ako nije popraćena s nadom i ljubavlju, vjera ne sjedinjuje vjernika potpuno s Kristom i ne čini ga živim udom njegova Tijela«. Nebeskoj se pak slavi – ili vječnomu životu kako pišete – možemo nadati prema Božjem obećanju ako ga ljubimo i vršimo njegovu volju, tako da »u svakoj prilici, svatko treba da se nada da će, uz milost Božju, ustrajati ‘do kraja’ i da će postići nebesku radost kao vječnu Božju nagradu za dobra djela izvršena s Kristovom milošću«. »U nadi Crkva moli ‘da se svi ljudi spase’ (1 Tim 2, 4). Ona čezne da se u nebeskoj slavi sjedini s Kristom, svojim Zaručnikom: Ufaj se, dušo moja, ufaj. Ne znaš ni dana ni časa. Bdij pozorno, sve prolazi kao hip, premda tvoje strpljenje može učiniti nesigurnim ono što je sigurno, i dugim vrijeme koje je veoma kratko. Razmisli da, što se više budeš borila, to ćeš više dokazati ljubav prema svojem Bogu i to ćeš više jednoga dana uživati sa svojim Ljubljenim, u sreći i ushitu koje neće moći prestati nikada« (KKC, 1821).