RAZASUTI KONAVOSKI BISERI Vjera, ufanje i ljubav na hrvatskom jugu

Snimio: T. Vuković | Na mise se okupe svi naraštaji iz svih sela
Župe Gospe Karmelske u Pločicama i sv. Spasa u Vitaljini pripadaju Konavoskomu dekanatu Dubrovačke biskupije i zadnje su hrvatske župe prema crnogorskoj granici. Unatoč stalnoj depopulaciji, još uvijek u njima ima života i optimizma u njihovim središtima i petnaest pripadajućih sela, razasutih po Konavlima kao konavoski biseri.

U Pločicama, malenom selu s pretežito staračkim domaćinstvima, nije rijedak prizor da relativno mlađi čovjek, prilično korpulentnih dimenzija, očito u naponu snage, siječe drva pred zimu. Na prvi pogled ništa posebno ni spektakularno te, može se reći, tako normalno kao u mnogim selima diljem Hrvatske, jer ugodno je promatrati vatru i biti u njezinoj blizini dok vani puše ili bura, jak vjetar s kopna, koji se, kada svlada gorske lance, svom silinom u hladnije godišnje doba sruči na predjele uz jadransku obalu, ili kada sve zabijeli, što je ipak uz more rjeđi slučaj, oborinom od ledenih kristala nastalih u nebeskim visinama na -10 °C i poviše. Slučajan namjernik, dakako starijih godina, ili mlađi ljubitelj povijesti domaće rock-glazbe, na taj bi se prizor, vjerojatno, sjetio pjesme legendarnih »Crvenih koralja« – »Drvosječa da sam ja…«. No ne bi bilo uputno ni pošteno prema »drvosječi« primijeniti na njega nastavak uglazbljenoga stiha – »…a ti da si dama«. Naime, ipak je riječ o tamošnjem župniku don Tihomiru Šakoti, koji starijim župljanima cijepa drva, da ne bi njegov dubrovački biskup zbog glazbenoga stiha tko zna što krivo pomislio. Nekoga, možda i opravdano, može iznenaditi ne samo opisani prizor, nego i dobronamjerna šala na župnikov račun, ali on je doista »ljudina« u svakom smislu: fizičkom, moralnom, pastoralnom, organizacijskom, humanitarnom, blizak ljudima, otvoren, samoprijegoran, požrtvovan i… još puno toga! Uostalom, nedavno ga je opisao i dubrovački lokalni list »Dubrovački vjesnik« pišući o dobrotvornom radu studenata okupljenih u Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo, koje je on osnovao i čiji je predsjednik: »On cijepa drva, plaća račune i nabavlja lijekove starijima i nemoćnima, a mladima organizira humanitarne zabave i druženja… Posebno ga raduje što su se u dobrotvorni rad uključili mladi, konavoski studenti… Uz pomoć pograničnih policajaca, Slavonaca koje je posao doveo na krajnji jug, don Tiho organizira i malu menzu za općinare i putnike namjernike na Grudi… Da nije bilo don Šakotina zauzimanja, na Grudi bi teško nastupili popularni izvođači poput klape Intrade, Mate Bulića ili Zdravka Škendera.«

»Župa Pločice zahvaljuje, zaziva i moli«

Nakon pomalo nezgrapnoga i konfuznoga meteorološko-humanitarnoga uvoda potrebno je reći da se selo Pločice, sjedište tamošnje župe Gospe Karmelske, nalazi dvadesetak kilometara istočno od Zračne luke Dubrovnik kod Čilipa. S glavne se ceste prema graničnom prijelazu Karasovići – Debeli brijeg za Crnu Goru kod oznake za Vitaljinu skrene udesno i ubrzo se stiže do malenoga, ali živopisnoga, za one iz urbanih sredina prilično čarobnoga mjesta ispod najviše planine u Dubrovačko-neretvanskoj županiji Snježnice sa 60 stanovnika. Tom ugođaju pridonosi i prolaz ispod, na prvi pogled, rimskoga kamenoga akvadukta, no riječ je o nekadašnjoj lokalnoj pruzi za Crnu Goru. Župa u Pločicama poslije Cavtata najstarija je konavoska župa te je svojedobno obuhvaćala dvije trećine Konavala sve do sredine 15. st. kada se počinju osnivati nove župe na njezinu području u Grudi, Pridvorju, Dubravki i Vitaljini. Danas župu čini jedanaest sela: Pločice, Poljice, Mikulići, Molunat, Đurinići, Višnjići, Karasovići, Pavlje Brdo, Gunjina, Bani i Vodovađa, a okuplja ukupno 720 vjernika u 220 obitelji. Prošle je godine bilo 14 krštenih, 13 prvopričesnika, 28 krizmanika (krizma je svake druge godine), 12 sprovoda i tri vjenčanja. Početkom ovoga stoljeća u svim selima na području župe živjelo je oko 1600 stanovnika, ali su stalni odlasci mladih i ne tako davna srpsko-crnogorska agresija, kada je cijela župa prognana, opljačkana i popaljena, ostavili velikih depopulacijskih posljedica.

Župu u Pločicama čini jedanaest sela: Pločice, Poljice, Mikulići, Molunat, Đurinići, Višnjići, Karasovići, Pavlje Brdo, Gunjina, Bani i Vodovađa, a okuplja 720 vjernika u 220 obitelji. Prošle je godine bilo 14 novokrštenih, 13 prvopričesnika, 28 krizmanika (krizma je svake druge godine), 12 sprovoda i tri vjenčanja. Župna crkva sv. Lazara uskrišenoga potječe s kraja 15. stoljeća.

Na samom ulazu u selo smještena je župna crkva sv. Lazara uskrišenoga koja potječe s kraja 15. st. S vremenom je postala premala pa je g. 1869. proširena, a posvećena tek 16. srpnja 1903. Kasnije je, g. 1996., obnovljena, kao i šest kipova, među kojima je, važno je spomenuti, i onaj bl. Alojzija Stepinca, elektrificirana su zvona, nabavljene nove klupe i promijenjeni prozori. U nevremenu g. 2003. stradao je krov na crkvi pa je i on obnovljen, a izvana i iznutra sve djeluje lijepo, pitomo i molitveno smirujuće. Spomenploča na koju se naiđe nakon ulaza u crkvu s natpisom: »Prečistoj Božjoj Majci o 100. obljetnici proglašenja dogme Neoskvrnjenoga začeća 1854. – 1954. Župa Pločice zahvaljuje, zaziva i moli« govori o duboko ukorijenjenoj i živoj vjeri tamošnjih župljana jer je otkrivena u doba žestokoga komunizma, koji je proganjao Crkvu, pa je trebalo odvažnosti tada organizirati veliki i svečani vjerski događaj.

Iza oltara uokvirena je odluka tadašnjega dubrovačkoga biskupa, danas zadarskoga nadbiskupa, Želimira Puljića iz g. 2000. koji je zbog povijesnih i pastoralnih razloga promijenio zaštitnika župe sv. Lazara u Gospu Karmelsku jer je glavna župna »festa« oduvijek bio blagdan Gospe Karmelske, što su potaknuli ondašnji župnik Željko Kovačević s »fabricierima« (crkovinarima) i »starješinama« svih jedanaest sela koja čine župu. Uz župnu je crkvu staro groblje iz 1892., na kojem se više ne pokapa, a odmah iza crkve župna kuća, koja privlači pozornost jer se na nju naslanja crkveni zvonik. U dvorištu je uređena špilja prekrivena zelenilom s kipom Gospe Fatimske. Raspored prostorija u kući dosta je nezgrapan, župnikova soba i dvije gostinjske djeluju više nego skromno, gotovo asketski, no zato je ne prevelika dvorana središte doslovce svih tamošnjih društvenih zbivanja, u kojoj se župljani svih uzrasta nalaze poslije mise i u posebnim prilikama u tjednu, opuštajući se uz iće i piće, koje sami donesu. Tako je župnik u potpunosti ostvario svoj naum da se župljani u župnoj kući osjećaju kao kod kuće.

Konavoske župe pomažu i Vukovaru

Don Tiho, kako od milja župljani nazivaju župnika, rođen je kao najstarije dijete u obitelji Joze i Nevenke r. Džajkić g. 1973. u Rami u BiH, gdje je završio osnovnu školu. Ima dva brata i sestru, koja se zbog blizine skrbi o staroj majci. Pošao je u dubrovačko sjemenište, ali je 1991. zbog poznatih ratnih zbivanja s ostalim sjemeništarcima morao u progonstvo. Četvrti razred i maturu položio je na zagrebačkoj Šalati te nastavlja bogoslovske studije u Bolu na Braču, gdje se privremeno smjestila sarajevska bogoslovija. Godinu je dana za vrijeme rata proveo u hrvatskim postrojbama te nakon toga diplomirao 2003. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Iste je godine zaređen u Dubrovniku za svećenika te odlazi za župnika u Dubravku i Stravču u Konavlima, a 2004. odlazi na otok Lastovo gdje ostaje do 2009. Potom preuzima župe u Dolima, Smokovljanima i Banićima, te g. 2012. dolazi u Pločice.

Odmah je okupio suradnike, a i župljani su ga odmah primili kao svoga, te o župi, aktivnostima i poteškoćama govore oni sami. Tomislav Cvjetković, 86-godišnjak, još uvijek svjež i agilan Konavljanin, živa je legenda cijeloga kraja. Sa suprugom Stanom, s kojom je u braku već 64 godine, kako sam kaže: »Ni sam ne znam koliko«, ima dva sina i dva unuka, cijeli je život uglavnom bio na polju, a kratko vrijeme i u poduzeću »Agrum«. »Bez mene se mise ne održavaju«, šali se želeći podcrtati svoju revnost.

Kapelanija sv. Spasa u Vitaljini za prilično udaljen jugoistočni dio pločičke župe ustanovljena je g. 1620. Postala je samostalnom g. 1748., preimenovana je u ekspozituru, tj. izloženu kapelaniju g. 1862., a 1951. dobila je status župe. Danas okuplja 140-ak vjernika, skupa s pet pripadajućih sela: Mitrovići, Bezboge, Donji Kraj, Gornji Kraj i Misletići.

Njegov vršnjak 78-godišnji Martin Pećar, umirovljeni vozač cisterne u zrakoplovnoj luci, također je jedan od najrevnijih na misama. Bio je dugogodišnji član župnoga pastoralnoga vijeća, no sada je tu odgovornu dužnost predao svomu sinu. Časni »trio« upotpunjuje najmlađi u njemu – 75-godišnji Lukša Fjorović, koji je otišao u mirovinu kao poljoprivrednik.

Među stotinjak mladih i djece u župi, srednjoškolka Ana Švago iz Bodovađa, učenica 4. razreda gimnazije u Dubrovniku, pokazuje kako redovito sudjelovanje na nedjeljnim i blagdanskim misama nije »rezervirano« samo za starije. Namjerava upisati smjer dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, ali ponavlja ono što svi mladi spominju da je nakon završenoga fakulteta rijetkost pronaći posao u okolici i zato mladi odlaze, iako bi se ona željela vratiti. Aktivna je u Hrvatskom katoličkom dobrotvornom društvu, u kojem 50-ak mladih organizira humanitarne akcije i prikuplja novac i hranu ispred prodavaonica te prigodne pakete raznosi starima, bolesnima i potrebitima u župi, i do najudaljenijih zaselaka. Pri podjeli pomoći s don Tihom, »dobrim duhom Konavala«, kako ga često nazivaju, osobito paze da ne povrijede urođeni konavoski ponos starosjedilaca. Obično za božićne blagdane diljem konavoskih sela podijele 70-ak takvih paketa. Svakako je za svaku pohvalu da je zahvaljujući njima župa svojedobno slala pomoć čak i u Vukovar.

Župni zbor čini 30-ak članova, vode ga Marijana Đuraš i Ana Brković, orgulje svira 45-godišnji Vlaho Barbijer, a gitaru Karmen Bogdanović, učenica 6. razreda osnovne škole u Grudi. Probe održavaju svaki tjedan i doista je ugodno slušati njihove milozvučne glasove.

U ministrantskoj su skupini među dečkima i tri sestre: Dalija, Jelena i Ana Schmuch, ponos majke i otca. A kako i ne bi bili ponosni jer su kao članice Džudo kluba »Konavle« u Cavtatu na brojnim domaćim i međunarodnim natjecanjima sve tri osvojile ni manje ni više nego ukupno 46 medalja! Takav živi vjerski život mora donijeti mnoštvo plodova, a jedan od njih je bogoslov Ilija Saulović iz Pavljega Brda na 4. godini u Splitu, koji se odlučio za svećenički poziv nakon završene srednje pomorske škole.

Obitelj Pećar – idealan spoj sjevera i juga
Na misama je redovito i mladi bračni par s kćerkicom u kolicima. Toliko su simpatični i lijepi da jednostavno privlače poglede okoline. Riječ je o Petru Pećaru, zaposleniku dubrovačke zrakoplovne luke, članu ekonomskoga župnoga vijeća, njegovoj supruzi Nataši, trenerici u teretani, i njihovoj šestomjesečnoj Teni, koja svojim osmijehom i velikim očima »obara s nogu«. Životna im je priča doista zanimljiva pa je vrijedi ukratko spomenuti. Upoznali su se tijekom Susreta hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku 2014. kada je relativno malena župa u Pločicama primila na smještaj čak 600 mladih. Bila je to ljubav »na prvi pogled« između Konavljanina i Slavonke iz Nove Kapele. Upoznali su se, održavali vezu i g. 2016. se vjenčali. Žive u kući kod Petrovih roditelja u Karasovićima, uredili su kat kuće i kao idealan spoj sjevera i juga nadaju se da će njihova princeza u dogledno vrijeme dobiti i brata, maloga princa.
Simbolika »Hajdukove« lopte i kamiončića

Pločice danas nemaju ne samo školu i ambulantu, nego nemaju ni poštu ni prodavaonicu, čak ni seosku gostionicu, pa su upućeni na nedaleku Grudu, mjesto s nešto više od 700 stanovnika. Istina, autobus vozi šest puta dnevno iz Dubrovnika preko Pločica za Vitaljinu, a komunalne službe redovito odvoze smeće iz kanta poredanih kod ulaza u selo jer su uličice očekivano uske i kamionima nepristupačne. Općina Konavle pobrinula se za redovit đački prijevoz jer učenici iz svih sela pohađaju osnovnu školu u Grudi. Naime, krajem 19. i početkom 20. st. po selima su otvarane pučke škole, koje su u zadnje vrijeme jedna za drugom zatvarane zbog maloga broja polaznika. Danas još rade pučke škole nižih razreda u Vodovađi i Moluntu, a ostali pohađaju školu u Grudi.

Na području župe osim župne crkve postoji još 14 crkvica i kapela, među kojima najstarije svjedoče o višestoljetnom katolištvu toga područja, iz 15. st.: sv. Roka u Pločicama/Račevu polju, koja je bila prvotno crkvica sv. Kuzme i Damjana, sv. Ilije na brdu Čista gora iznad Poljica i sv. Ivana Krstitelja u Gunjini na groblju.

Uz jednu kuću stoji mali pješčanik za dječje igranje, koji kao da prkosi tamošnjoj stvarnosti i nagovješćuje bolje dane jer se u njemu nalazi lopta s očekivanim klupskim znakom NK »Hajduka« i plastični kamiončić. Na odlasku župljanima Pločica najbolje je poželjeti još pokoji takav pješčanik u budućim vremenima.

Stalno na braniku Konavala i hrvatskoga juga 
Župnik Šakota upravlja još jednom, susjednom, župom, od Pločica udaljenom 9 km, smještenom gotovo uz samu granicu kod malograničnoga prijelaza prema crnogorskomu Igalu i Herceg Novomu – sv. Spasa u Vitaljini. Također je malena, istina nešto veća od Pločica, no zbog natpisa koji je postavljen gotovo 2 km prije središta čini se mnogo većom i duljom. Okuplja 140 mještana, a budući da župi pripadaju i sela Mitrovići, Bezboge, Donji Kraj, Gornji Kraj i Misletići, broj se penje na 200-tinjak.

U cijelom konavoskom kraju svaki je kamen bogata povijesna »priča«, pa tako i župa vuče svoje korijene od 1620. kada je za prilično udaljeni jugoistočni dio pločičke župe ustanovljena kapelanija sv. Spasa, koja je postala samostalnom 1748. Preimenovana je u ekspozituru, tj. izloženu kapelaniju g. 1862., a 1951. dobila je status župe.

Do župne crkve sv. Spasa, koja već izdaleka plijeni ljepotom i dominira na brijegu, ne želeći stvoriti nepotreban umjetni razdor – neki smatraju da je najljepša u Konavlima, potrebno je nalijevo skrenuti s puta i proći pokraj župne kuće u kojoj danas živi i tako je čuva jedan policajac. Izgrađena je 1911., sa zvonikom podignutim 1966., u neposrednoj blizini malene bivše župne crkve, koja se spominje već 1427., danas trošne i izvan uporabe. U srpsko-crnogorskoj agresiji 1991./92. crkva je teško oštećena granatama te je nekoliko godina bez krova bila izložena propadanju. Obnovljena je nastojanjem općinske vlasti i župljana, preuređen je i prezbiterij, postavljen novi kameni oltar, koji je posvećen g. 1999., a donacijama iseljenika zvona su elektrificirana g. 2006. Na području župe nalazi se i srednjovjekovna crkva sv. Nikole iz 15. st. u Mitrovićima, koja se prvi put spominje tek g. 1687., kada je obnavljana. Oko župne crkve je i groblje, koje se, zbog prostrane plave vodene plohe u daljini spojene s nebeskim plavetnilom, čini kao da je nad morem. Na njemu pozornost privlači i grob s likom mladoga hrvatskoga branitelja, jedinoga poginuloga župljanina u obrambenom Domovinskome ratu. Nakon pročitanih podataka o hrvatskom vitezu Niki Paskoviću rođenom 1971., a poginulom 1994. i grobnoga natpisa: »Ubijen u obrani domovine od onih kojima moramo oprostiti ali nikada zaboraviti«, što drugo reći nego: »Niko, laka ti hrvatska konavoska zemlja!« Za Vitaljinu je vezana još jedna zanimljivost. Pučka je škola otvorena g. 1905. te još uvijek radi za niže razrede unatoč malomu broju učenika.
Jedan od redovitih na misama i župnim događanjima je 51-godišnji Ivo Mladošević, čiji je stric don Baldo Mladošević, žrtva komunističkih progona zbog suprotstavljanja sustavnoj ateizaciji Konavala, koji je preminuo prije pet godina, bio jedan od ne tako brojnih svećenika rođenih u Konavlima. On govori kako kod njih malo ljudi radi doma jer ih je većina zaposlena u zračnoj luci i u Dubrovniku. Na misi se redovito mogu vidjeti i četverogodišnji Petar Spremić i njegova baka Nike. O nacionalnoj svijesti vitaljskih mještana najbolje govori spomenploča podignuta na ulazu u crkvu u čast tisućgodišnjice kralja Tomislava 1925. i s lijeve strane oltara tri žarulje u prepoznatljivim crveno-bijelo-plavim bojama. Vitaljina je po svom zemljopisnom položaju stalno na braniku Konavala i hrvatskoga juga pa svaki dobronamjeran hrvatski rodoljub na nju može biti ponosan.

IZVORGlas Koncila br. 46/2017.
Prethodni članakPOLITIČARI »ZADNJEGA SATA« Predkampanjci i (okorjeli) kampanjci
Sljedeći članakUPITNA PRERASPODJELA DOBARA Kamo ide društvo u kojem automobili imaju prednost?