Sveti Augustin govorio je da onima koji su neuki u vjeri, a nezainteresirani ili čak priglupi da je shvate ili prihvate, ne treba puno govoriti o Bogu. Treba više govoriti Bogu o njima. Tu istu misao može se dobro upotrijebiti kada je riječ o vjeri adolescenata i djece koja se nalaze u krizama vjere. Tada se adolescenti zatvaraju u svoj misaoni krug i nerijetko krug prijatelja istomišljenika. Oni mogu biti vrlo utjecajni na mišljenje i stajališta adolescenata kako u pozitivnom tako i u negativnom smislu.
Kako doprijeti do vjere adolescenata? Kako potaknuti otvoreni necenzurirani razgovor s obitelju i roditeljima? To nikako nije jednostavno ni lagano. No postoje trenutci u kojima se odgojna i vjerska pitanja sama od sebe nameću i teme su otvaraju. Tada riječi liju kao kiša iz oblaka. Bujice osjećaja i riječi naviru i roditelji se nerijetko pitaju odakle njihovoj djeci takva stajališta, teorije o svijetu, njegovu postanku, vjeri i nevjeri.
Razgovor s adolescentima najbolje se potiče na putu. U hodu. Na izletu. Na obiteljskom vikendu, ali izvan zidova vlastitoga doma. Za započinjanje razgovora s adolescentima treba se otisnuti na pučinu, izići u šumu, otići na more, na rijeku, bazen ili gdje god se može a da nije vezano uz isti prostor i iste obrasce ponašanja i razgovora.
Kao što je Abraham morao otići te je u jednom trenutku bio kušan u vjeri, tako i roditelji dođu u priliku da moraju izići, uputiti se na obiteljske izlete kako bi samo shvatili gdje se misaono i emotivno nalaze oni, ali i njihova djeca.
Velike su dobrobiti od odlazaka. Neki planinare povremeno, drugi tu i tamo izletuju, treći se jednom godišnje, za vikend, upuste u avanturu boravka s adolescentima izvan obiteljskoga doma i organiziraju to vrijeme predviđeno za zajedništvo i oporavak cijele obitelji.
Ne treba imati velika očekivanja od tih izleta. Dovoljno je da se stvar ne pokvari. Nekad je dovoljno samo to da svi izdrže na jednom mjestu u miru i koliko-toliko u slozi. No nekada se okolnom atmosferom potaknuto dogodi da se adolescenti razdragaju, opuste, iziđu iz sebe. Tada se kao rijeka milosti izliju riječi, emocije i geste kojima adolescenti pokazuju da itekako razmišljaju i traže odgovore, puno budnije, zaineresiranije i s većom žudnjom nego roditelji koji su ih bar privremeno našli.
Potrebna je hrabrost za odlazak. Treba hrabrosti izdržati puste negativne teorije i premise koje roditelji nikada ne bi željeli čuti od svoga adolescenta. No upravo izdržavanje i poticanje razgovora koji stvara prostor za kockasta, nakostriješena, izvrnuto obrnuta stajališta adolescenta vrlo je vrijedno. Roditelji se nerijetko boje drugačijih teorija od njihovih pa žele prebrzo ušutkati, ispravljati i zataškati te teorije. To je krivo. Tada se vrata otvorenosti i vapaja za istinom zatvaraju. Treba čuti, osluhnuti, reći svoje mišljenje više u obliku pitanja nego odgovora i poticati tu atmosferu gdje riječi gore kao vatra, žegu i pale samoga roditelja. No snaga koja se nalazi u njima, sila koja traga za istinom, dobrotom, jasnoćom, samim Životom obilna je bujica koja kopa korito i traži sebi put u život. Treba hrabrosti, vremena i strpljenja, ali nagrada je obilna.
