TKO SE ZAGLEDA U SVOJE KRŠTENJE, GLEDA I U VJEČNOST »Gospodin moj i Bog moj« uvijek u čovjekovu životu čini nešto novo

Druga vazmena nedjelja; Dj 4, 32-35; Ps 118, 2-4. 16ab-18. 22-24; 1 Iv 5, 1-6; Iv 20, 19-31

Foto: Shutterstock

Tjedan koji prethodi Bijeloj nedjelji (uskrsna osmina) u antičko doba posebno je bio usmjeren na novokrštenike (katekumene, odrasle koji bi u noći vazmenoga bdjenja primali sakramente kršćanske inicijacije – krštenje, potvrdu i euharistiju). Tijekom toga tjedna katekumeni bi ili nadopunjavali do tada primljenu vjersku pouku ili bi se pak u njoj još učvršćivali, uz primanje pričesti. Tako se već u Gelazijevu sakramentaru (6./7. st.) nalaze i dva misna obrasca za svaki dan u tjednu nakon Uskrsa: jedan je bio za novokrštenike, drugi za vjernike, što je još vidljivije u Gregorianu, osobito u evanđeoskim navještajima.

Tijekom devetoga stoljeća uskrsni tjedan sve više gubi na važnosti iako su se mnogi biskupi i sabori zauzimali da zadrže na snazi antičku disciplinu. Iako se u 12. stoljeću u Gracijanovu dekretu u popisu liturgijskih slavlja nalazi i sedam dana nakon svetkovine Uskrsa, u 10. stoljeću kao blagdanski dani, zadržala su se samo dva dana nakon Uskrsa i taj običaj zadržao se sve do 19. stoljeća, osim u liturgiji časova.

Okreće se čovjek prema krštenju, prema svomu početku, kako bi bio zagledan prema vječnosti. Zato i nakon susreta s Gospodinom iz crkve ne možemo izići isti kao što smo u nju i ušli jer »Gospodin moj i Bog moj« uvijek u našem životu čini nešto novo

No upravo zahvaljujući novokrštenicima, prvu pouskrsnu nedjelju prepoznajemo i kao Bijelu nedjelju. Naime, u Rimu su se tijekom poslijeuskrsnoga tjedna, sve do 6. stoljeća, slavile postajne liturgije (mise) na koje su bili pozivani vjernici, osobito novokrštenici, a tijekom mise papa bi održao i prigodni nagovor. Sve je započinjalo u bazilici sv. Petra, na grobu apostolskoga prvaka. Na toj misi čitao bi se Petrov govor na dan Pedesetnice (usp. Dj 2, 14-36) te evanđeoski odlomak o Isusovu ukazanju učenicima na putu u Emaus (usp. Lk 24, 13-36: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu«). U subotu bi novokrštenici u Lateranskoj bazilici odlagali albe (bijele krsne haljine) i na taj dan završavale bi uskrsne svečanosti. Novokršenici bi, nakon posljednje procesije prema krstionici, odlagali bijele haljine zajedno sa zavojem koji je pokrivao mjesto pomazanja krizmom (na čelu, nakon primljenoga krštenja). Upravo zahvaljujući tomu (odlaganju bijelih haljina), prva nedjelja nakon Uskrsa naziva se Bijelom nedjeljom (od reforme pape Grgura).

Ali uz taj naslov ta nedjelja nosi još dva naslova: Nedjelja nevjernoga Tome čije ime duguje evanđelju koje se naviješta na današnji dan te Nedjelja Božjega milosrđa koje nam tako jasno sjaji još od početaka Crkve koja je bila i ostala »postojana u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama« (usp. Dj 2, 42). No ono što je bilo i što je ostalo u središtu života kršćanske zajednice lomljenje je kruha, odnosno euharistija ili misa prvoga dana u tjednu, dana u kojem su vjernici poput učenika okupljeni oko Isusa koji stoji u sredini.

Ponekad, iako stoji u našoj sredini, ne prepoznaju ljudi Isusa i ne vjeruju mu. Ali u susretu s njegovim rukama i bokom sve se mijenja. Tada prepoznaju Gospodina koji je za ljude dao život i koji je »radi nas i radi našega spasenja« prošao kroz muku i smrt da bi svi ljudi imali život. I to ne bilo kakav život – nego vječni.

Put prema vječnomu životu započeo je krštenjem koje vjernike poziva da svaki dan hode u novosti života: »Krštenjem smo, dakle, zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.« Ta novost svake nedjelje započinje u euharistijskom slavlju gdje se vjernici susreću s Gospodinovim pogledom i njegovim ranama iz kojih teče ljubav, božansko milosrđe. Najgore je pak kada Ljubav nije ljubljena. Zato je čovjek u susretu s Gospodinom pozvan na zaokret. Okreće se čovjek prema krštenju, prema svojemu početku, kako bi bio zagledan prema vječnosti. Zato i nakon susreta s Gospodinom iz crkve ne možemo izići isti kao što smo u nju i ušli jer »Gospodin moj i Bog moj« uvijek u našem životu čini nešto novo.

Da bi se vidjela ta novost, nisu nam potrebne ni naočale ni oči. Nakon događaja Uskrsa Gospodina se jedino može vidjeti očima vjere, jer »blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« (Iv 20, 29). A tamo gdje je pogled, ondje je moguće naći i ljubav. Ljubav koja se za drugoga daje do kraja. I ono što onda povezuje sva tri sadržaja Bijele nedjelje jest poziv vjernicima da tu Ljubav prepoznaju jer stvoreni su ljudi od Ljubavi za ljubav iz ljubavi. A čovjek današnjice teži i traži upravo to.

Taj pogled uvijek se traži i susreće u prvom redu među članovima obitelji (kao Crkvi u malom), u župnoj zajednici, a onda napokon i u Crkvi gdje je ljudima sve zajedničko, i to samo zbog jednoga: pogled im je usmjeren prema istoj osobi, prema istomu cilju, prema Gospodinu. I to je taj pogled koji čovjeka uvijek ispočetka potiče da može i da se uvijek isplati biti bolji. Jer Gospodinov pogled ostaje uvijek isti. Bitno je da se u ljudskim pogledima najprije vidi onaj najvažniji pogled – pogled ljubavi. Gledajući se samo i jedino tim pogledom, svaki čovjek moći će sve više rasti u vjeri i tako hoditi u novosti života. A to će se moći ostvariti budu li ljudi stalno zagledani u Gospodina, u njegove rane, u njegovo milosrđe.

IZVORGlas Koncila br. 15/2021.
Prethodni članakUZ USKRSNE RADOSTI – PREMA VJEČNOSTI Od uličara do sretnih đaka
Sljedeći članakKORONAKRIZA POJAČAVA UGROZU NAJSLABIJIH Odgovor Dawkinsu: Čovjek nije samo evolucijski stroj