ZAŠTO ADAM BJEŽI? Bog pita da bi se čovjek otvorio, a ne da bi od njega pobjegao

Deseta nedjelja kroz godinu, B (Post 3, 9-15)

Sv. Ivan Zlatousti

Pitanje iz znatiželje poziva na jasan odgovor. Bog je upitao Adama sasvim jednostavno pitanje nakon što je jeo sa zabranjenoga drveta. Upita ga: »Adame, gdje si?« Iz znatiželjnoga pitanja iščitava se Božja blizina te u isto vrijeme umiruje Adamova nervoza. To pitanje koje poziva na susret s Bogom postaje put otvaranja svakoga čovjeka prema svojemu Stvoritelju koji čovjeka ni u trenutcima krivnje ne želi ostaviti samoga.

Adam je jeo sa zabranjenoga stabla. I ne samo da je jeo, nego se sit skrio od Boga. Znao je da je pogriješio. Izlaz je našao u bježanju daleko od onoga od kojega se nije bilo potrebno skrivati. Priča o grješnom Adamu naizgled se čini prozirna. Koji bi se čovjek skrivao od Stvoritelja kada Stvoritelj zna puno bolje sve stvoreno, sve mračne zakutke, sva skrovišta i kutove? Ipak, Adam je pokušao pobjeći i nije u bježanju jedini. Svaki se čovjek nakon grijeha, nakon svjesne krivnje da je počinio nešto bez čega je i mogao, poželi negdje skriti. Pobjeći što dalje od same pomisli na grijeh. Nakon bračnih razmirica supružnici bježe, ma koliko god kuća bila velika, uzet će najdalje prostorije, naći će dodatne sate na poslu, sve će učiniti da pobjegnu od krivnje. Eto novih Adama u modernom svijetu. Ako pojedinac nešto otuđi na poslu, tjedni će mu prolaziti u bježanju od nadređenih, na svako suvišno pitanje budit će mu se sumnja da drugi zna za taj maleni zločin.

Zabrinuti Bog nije ostavio Adama u trenutku krivnje. Brzo mu je priskočio u pomoć. »Adame, gdje si?« Isto pitanje obuzima svakoga, osobito u večernjim satima. Kada se pogleda cijeli dan kako je prošao, pretresu grijesi, odjednom kopkanje proradi. »Gdje si? Zašto si to napravio?« Pitanja skidaju krabulju s očiju, čovjek traži nova opravdanja kako bi opravdao postupke, ali pitanja nastavljaju poput filmova strave prolaziti mislima. Grijeh ne daje mira, krivnja ne nalazi opravdanje, misao više ništa drugo ne može zaokupiti.

Za razliku od ljudskih pitanja koja se vrzmaju po glavi nakon svakoga grijeha, Božje pitanje donosi toplinu, a ne uzburkanu misao. U Božjem glasu nalazi se toplina. Stvoritelj pita stvoreno biće. Onaj koji proniče srce, bez imalo ljutnje, bez povišenoga tona, bez nametanja osude, pita kako bi se čovjek otvorio, a ne pobjegao. Može se na mnoštvo načina dočarati Božja blizina: »Pa zašto si se skrio? Kamo pokušavaš pobjeći? Dođi!« Bez straha će svaki čovjek, poput Adama, potrčati Bogu u zagrljaj, svjesno se odreći grijeha i odlučiti slijediti svojega Stvoritelja.

O Božjoj toplini u jednostavnom upitu govori Ivan Zlatousti tumačeći isti redak u Knjizi Postanka: »Čudimo se nadmoćnoj Božjoj ljubavi, ne toliko što ga je zvao, nego što ga je zvao njegovim imenom. Tako ljudski. Bog poziva imenom. Pogledajte kolika je sila skrivena u ovom kratkom izrazu. Sam čin pozivanja znak je velike ljubavi. Znak dobrote jest dati optuženom koji je u svom stidu priliku da odgovori. Kao da mu je Bog natuknuo ovakve riječi: ‘Što se dogodilo? Ostavio sam te u jednom stanju, a sada te nalazim u drugom; ostavio sam te obučena u slavi, a sada te nalazim u golotinji.’«

Nakon pitanja »Gdje si?« slijedi jasan odgovor: »Kod tebe sam, Gospodine!« Kršćanin nema potrebe za bježanjem. Tako je jednostavno pred Bogom priznati poraz i svaku krivnju koja je savinula cijeli dan. Bog očekuje odgovor. I strpljiv je u iščekivanju. Koliko god da dani prolazili, pitanja će ostati, a odgovor se može samostalno donijeti. I onda nastupa olakšanje. Težina grijeha brzo spadne kada se prizna poraz, a osobito kada čovjek više ne ostaje na oholim temeljima. Tada više nema ni skrivanja od svojih bližnjih. Pohvalno je kada kršćanin nakon što je pred Bogom u ispovjedaonici priznao poraz, uz molitvenu pokoru, zaista dođe do svojih bližnjih i zatraži oprost. Praktična primjena odgovora na Božje pitanje gdje se čovjek nalazi nakon grijeha. Evo, već trči priznati pogrješku pred svojim bližnjima, traži oprost koji se tako jednostavno može zadobiti. Tako se utire put osobnomu susretu s Bogom! Pa ako se pred Boga može izići s iskrenim odgovorom, kamo sreće da se to isto učini pred onima koje se također ljubi i koji isto nude ljubav zauzvrat. »Dođi«, reći će Bog svakomu tko u sramu pogne glavu jer zna da je pogriješio. Tu se nalazi početak spasenja, tu su odgovori na sva bezgranična noćna pitanja.

Gospodine, želiš nas u svojoj blizini. I kada pogriješimo, Ti si prvi koji nas pitaš kako smo. Daj da se nalazimo u Tvojoj blizini, neka naš život ne postane bježanje od Tebe i ljudi, nego susret sa stvorenim i Stvoriteljem, koji ostaješ prisutan u vijeke vjekova. Amen.

IZVORGlas Koncila br. 23/2021.
Prethodni članakPOVJERENSTVO SIROMAŠNIH NAGRADILO HKR-OVU UREDNICU SNJEŽANU KIRINIĆ GRUBIĆ »Novinarski posao nema smisla ako ne pomažemo drugima«
Sljedeći članakKATOLICI U MANJE POZNATIM ZEMLJAMA SVIJETA Britanski Djevičanski Otoci – obnova nakon uragana Irme