ŽUPA U KOJOJ JE I GLASOVITI IVAN MEŠTROVIĆ ŽELIO NAĆI SMIRAJ I Čikola i franjevci i Meštrović pozivaju mlade na povratak

Snimio: V. Čutura | I obnovljene crkve svjedoče snagu vjere, žilavosti i ljubavi prema sakralnim i kulturnim objektima
Snagom vjere pobjeđivali su sva ideološka zla, patnje i progone, vratili se na svoje te i danas s ljubavlju njeguju zajedništvo

U pjesmama opjevana rijeka Čikola protječe Petrovim poljem koje je smješteno između planina Moseća, Promine i Svilaje. Oko njega je više raštrkanih naselja čijim su mještanima plodno tlo uz stalne i povremene tokove te obližnji rudnici u kojima su brojni radili omogućavali puninu života. Među njima je Gradac koji se nalazi nedaleko od Drniša, a smješten je u općini Ružić. Nalazi se u jugoistočnom dijelu Petrova polja, a prema povijesnim izvorima mjesto je dobilo ime po tvrđavi, tadašnjem gradu koji je podigla obitelj Šperović.

Gradac se podiže nedaleko od Otavica, poznatoga mjesta odrastanja i ukopa hrvatskoga kipara svjetskoga glasa Ivana Meštrovića. Nalazi se u granicama župe Porođenja Marijina koja pripada Šibenskoj biskupiji i Drniškomu dekanatu. Drevna župna crkva Porođenja Marijina, koja je kroz prošlost ranjavana, svjedoči daleku povijest od natpisa iz XI. stoljeća koji je utkan u crkvene zidine, a s pogledom je na crkvu Presvetoga Otkupitelja u kojoj je pokopan kipar Meštvorić. Na crkvi Presvetoga Otkupitelja nema križa jer je ideologijama i režimima smetao pa su crkvu nazivali mauzolejom.

Župa Porođenja Blažene Djevice Marije – Gradac
Župa Gradac danas ima do 720 župljana. Kao i drugdje u posljednje vrijeme sve je manje mladih, manje je rađanja i krštenja jer ljudi idu trbuhom za kruhom, a oni koji odu na školovanje izvan mjesta tamo često ostaju jer nađu posao. U prošloj godini bilo je 40 sprovoda, tri krštenja i jedno vjenčanje

 

Župom Gradac upravljaju franjevci provincije Presvetoga Otkupitelja. Župu vodi iskusni pastoralac, dugogodišnji djelatnik u hrvatskim katoličkim misijama u Njemačkoj, zaljubljenik u povijest, biritualac fra Ivan Čupić. »Gradac je kroz povijest uvijek bio zanimljiv i poželjan tuđincima zbog plodnoga polja, a i strateški je važan. Nastanjen je Hrvatima, katolicima, pa tako župa danas ima do 720 župljana. Narod je jako plemenit i radišan, posebno privržen Crkvi. Kao i drugdje u posljednje vrijeme sve je manje mladih, manje je rađanja i krštenja jer ljudi idu trbuhom za kruhom. Oni koji odu na školovanje izvan mjesta često se ne vraćaju jer se nastane ondje gdje ima posla. Na primjer, u prošloj godini bilo je 40 sprovoda, tri krštenja i jedno vjenčanje. To je realnost današnjice. Iako treba reći da je statistika nerealna jer se u mjesno groblje ukapaju i oni koji nisu župljani, a imaju svoja grobna mjesta. Često traže sprovađanje i molitvu na grobu kad se rodbina okupi, posebno u vremenima pandemije. To je tradicija, molitva za ‘odrješenja na grobu’.«

U župi su redovite kateheze za pet prvopričesnika i sedamnaest krizmanika, a redovito se održavaju i pobožnosti te duhovni susreti za sve župljane. »U župi je snažna tradicija i privrženost Crkvi, posebno kad su u pitanju sakramenti. Ispovijedi su redovite, a kad su velike ispovijedi, dođu gotovo svi. Može se reći da svi pokretni dolaze redovito na misu. Tradicijske pobožnosti poput križnoga puta, krunice i drugih u župi su duboko ukorijenjene. U župi su aktivni ministranti, čitači, pjevači, a može se dičiti svime što imaju i velike župe, samo što smo mi možda bolje povezani jer se svi međusobno poznajemo.«

Župnik o. Čupić staloženo i smireno u detalje pojašnjava prošlost i sadašnjost župe. Kao izvrstan poznavatelj prošlosti posebno ističe obitelj Meštrović koja je vjerničkom dubinom imenom kipara svjetskoga glasa zaslužna za prepoznatljivost mjesta. Po sjećanju, citirao je Meštrovićeva pisma u kojima on traži da se nastavi kršćanski i domoljubni odgoj u njegovoj obitelji, onako kako su ih odgajali otac i majka. Mjesto je puno povijesnih podataka. Tako se stare matice od 1710. do 1740. čuvaju u arhivu visovačkoga samostana. Iako je sve lijepo uređeno i obnovljeno, u vrijeme obrambenoga Domovinskoga rata 1993. srpski je agresor srušio i zapalio crkvu. Prije obnavljanja u arheološkim istraživanjima otkrivena je djelomično očuvana starohrvatska crkva. U Domovinskom ratu župna je kuća bila zapaljena pa je 2000. izgrađena nova. U kripti se nalaze fotografije i ostatci koji svjedoče o prošlosti.

Župa je pastoralno vrlo dobro organizirana, a posebno je resi zajedništvo koje njeguje tradiciju. Čuvaju svoje običaje i ponosni su na svoje mjesto koje je srpski agresor u Domovinskom ratu devastirao. Među aktivnim župljanima je Ante Vidović koji je bio hrvatski branitelj. »Umirovljenik sam kao hrvatski branitelj«, navodi Vidović. »Pri župi sam aktivan kao remeta, a to je naša obiteljska tradicija. U čemu treba pomoći župniku, u to se uključim. Uvijek smo imali prekrasne svećenike i svaki je dao svoj doprinos na svoj način. Meni je radost da mogu pomoći svojoj zajednici, a i kad se zamoli druge u prigodama kad su veći blagdani i okupljanja, župljani se rado odazovu. Posebnost je u tome da čuvamo svoju tradiciju, prenosimo je na mlađe i oni je prihvaćaju. Normalno je da mi stariji to gledamo iz svoga kuta, ali je važno da se ne zaboravlja rodno mjesto i tradicija. Mladih je sve manje. Oni koji su stalno u župi, kao i oni koji dolaze preko vikenda jer su na školovanju negdje drugdje, uključuju se i povezani su sa svojim rodnim mjestom. To je ohrabrujuće, ali problem je nedostatak radnih mjesta i zaposlenja mladih. Kao vjernik i župljanin uvijek sam na raspolaganju svojoj zajednici za njezinu dobrobit na svim razinama.«

Vjera daje nadu i optimizma
Složno i tradicijsko pjevanje u župi na klavijaturama prati student računalstva Ante Marijanović. Studira u Splitu, a redovit je na misama u svojoj župi u kojoj orgulja. »Vezan sam za crkvu i svoju župu, a svi mi povezani smo s Crkvom i našim franjevcima. Jedino je problem što je na području župe sve manje mladih. Današnji se mladi suočavaju s brojnim problemima i teškoćama. Kao prvo nemaju posao i upitna im je egzistencija. Zatim i kad završe školovanje, opet su u neizvjesnosti jer nema posla. Rado bih ostao u Gradcu ako bude mogućnosti za posao, no još ćemo vidjeti. Jednostavno moramo vjerovati jer vjera nam daje nadu. Važno je da smo složni i pomažemo jedni drugima te da se ne udaljavamo od Crkve. Ona nas je očuvala i dalje će nas čuvati. Ja sam optimist.«

Hrvatski branitelj Ante Reljanović sudjeluje u svim akcijama u župi. Živi sa suprugom i dvojicom sinova, a bavi se pripremom i sušenjem poznatih drniških pršuta. Gledajući sa širega aspekta te opstanka života na tim prostorima, Reljanović ističe da je stvar u organizaciji bilo na lokalnoj ili državnoj razini. »Problem je što vlast mijenja ljude, pa i one za koje nismo očekivali«, navodi Reljanović. »Prije nego dođu na vlast ljudi se ponašaju normalno, žele nešto napraviti za dobrobit mjesta, a onda nakon preuzimanja vlasti jednostavno se odvoje od naroda i utope u političko svakidašnje sivilo. Osobno sam lobirao za pojedince, a onda sam vidio da se i oni promijene i odgovori su im uvijek isti, ništa se ne može ili sve ostane na obećanju. Naš je kraj lijep, k tomu blizu nam je Šibenik, a ni Split nije daleko. Važno je da se nešto organizira od proizvodnje, a prikladno je i za turizam. Primjerice, moj stariji sin i ja gradimo i dograđujemo pršutanu, a mlađi je još u srednjoj školi.«

Reljanović navodi da ih još jedino Crkva okuplja. »Crkva nas je očuvala kroz povijest, davala snagu, čuvala identitet, prosvjećivala. No potrebno je da se uključuju i druge strukture čija ja zadaća osigurati opstanak. Vidimo da se iseljavanja događaju iz dana u dan, a ovo što je ostalo još drži Crkva.« Kao hrvatski branitelj ističe da je puno hrvatskih branitelja utkalo svoje živote u slobodu i svoju državu koju su Hrvati sanjali. »Podigli smo spomenik Anti Toniju Meštroviću s kipom sv. Ante.« Spomenik je s pogledom na crkvu Presvetoga Otkupitelja u kojoj je pokopan kipar Meštrović. Reljanović ističe da je to područje uvijek bilo zanimljivo srpskim okupatorima, a narod je bio izložen i komunističkim progonima. O tome svjedoči i spomenik u općini Ružić podignut za 32 poginula hrvatska branitelja u Domovinskom ratu, kao i za 400-tinjak vojnika i civila koji su pobijeni u komunističkom i četničkom teroru.

»Moja crkvica« u zajedništvu s Presvetim Otkupiteljem
Preko rijeke Čikole uski put kroz drvored vodi do crkve Presvetoga Otkupitelja u kojoj je grobnica obitelji Ivana Meštrovića. Meštrović je načinio spoj umjetničke i sakralne ljepote. Crkva je građena od 1926. do 1931., a Meštrović ju je nazivao »moja crkvica«, premda joj je širina 13 i pol metara. Unutrašnjost joj je oslikana biblijskim motivima, a oltar je smješten u niši. U crkvi se, prema riječima župnika o. Čupića, mise slave nedjeljom, a zbog pandemije ponekad se misa odgodi. Crkva je 1967. proglašena memorijalnim prirodnim spomenikom. U vrijeme Domovinskoga rata bila je vojno uporište agresorske srpske strane. Osim toga, unutra je bila oštećena, a inventar je pokraden. Štoviše, okoliš je bio miniran pa je 1998. razminiran i očišćen te su restaurirani uništeni dijelovi spomenika. Tako Meštrovićeva »crkvica« ponovno okuplja narod na zajedništvo oko Presvetoga Otkupitelja.

IZVORGlas Koncila br. 13/2021.
Prethodni članakPLASTIČNI PARKOVI Kako otjerati djecu s igrališta
Sljedeći članakDOMOLJUBLJE NA POLICAMA Kako trgovci trguju »hrvatskim« proizvodom