Ophod oko oltara
U ovim danima učestalijih hodočašća molim Vas da mi objasnite pojavu koja se vidi u mnogim hrvatskim svetištima. Koja je simbolika ophoda oko oltara? Postoji li povijesno uporište za taj čin? Koliko bi puta trebalo obići oltar?
Čitatelj
Kako je na našim službenim stranicama objavilo uredništvo Maloga koncila – Maka, hodanje, pa onda i ophod oko oltara, spada u molitvene geste. U tom se tekstu ističe: »U svetištima se vjernici udružuju u zajedničke procesije, čine ophod oko oltara, dolaze po blagoslov pred svećenika, nose upaljene svijeće i sve to čine hodajući. Tu hodnja zapravo postaje molitva gibanjem tijela.« I ophod oko oltara zapravo je molitva gibanjem tijela, a prakse te pučke pobožnosti – kako nam je protumačio jedan od naših liturgičara – nisu ustaljene, nego su različite: negdje se oko oltara u ophodnji ide jedanput, negdje tri puta, već prema zavjetu ili običaju koji se njeguje, a Rupert Berger u »Malom liturgijskom leksikonu« tumači da je ophod svečana povorka koja se događa posvuda u slavljima, a »napose pri ulazu i izlazu«, premda ne govori izravno o ophodima u svetištima, na koje upućuje »Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji«, koji ističe da »u svetištu hodočasnik vrši brojne bogoštovne čine koji pripadaju bilo području liturgije, bilo području pučke pobožnosti«, pa navodi da hodočasnikova molitva »poprima mnoge oblike: oblik hvale i klanjanja Gospodinu, zbog njegove dobrote i njegove svetosti; oblik zahvale za primljene darove; oblik izvršavanja zavjeta, na koje se hodočasnik obvezao pred Gospodinom; oblik molbe za milosti, potrebne za život; oblik molbe za oproštenje za učinjene grijehe«. Vjerujemo da u zavjetnim ophodima i Vi prepoznajete sve te dimenzije. Spomenuti direktorij još dodaje da je »veoma često molitva hodočasnika upućena Blaženoj Djevici Mariji, anđelima i svetima, prepoznatima kao dobrim zagovornicima kod Svevišnjega«. Tomu valjda dodati da nas svaki korak koji učinimo u životu vodi bliže Bogu, pa tako i hodanje – i ophod oko oltara – poprima novi smisao, posebno na pobožnosti hodočašća. U toj pobožnosti, kako je već navedeno na našim stranicama, otkrivamo o čemu je riječ: »hodočastiti znači hodati i istodobno častiti Boga«, a »hodanje kao molitvena gesta ima važno značenje kao nasljedovanje Krista Gospodina«. Nekada i danas nije se išlo i molilo u ophodu samo oko oltara, nego i oko svetišta, to jest crkve, a ponekad i na koljenima, ovisno o tome kako se tko zavjetovao, što ćete primijetiti u našim svetištima još i danas.
Krštenje željom
Čuo sam za pojam »krštenje željom« u crkvenoj terminologiji. Možete li pojasniti što taj pojam znači i u kojim se slučajevima primjenjuje?
Marko, Zagreb
»Poznat nam je nauk Crkve o trostrukom krštenju: vodom, željom i krvlju. Krštenje vodom je redovit način, a krštenje željom i krvlju nisu redovit način, ali i na taj se način može primiti krštenje i postići spasenje. Krštenje željom odnosi se na odrasle koji su se pripremili primiti krštenje te prije samoga primanja obreda krštenja umru. Krštenje krvlju odnosi se na one koji su se pripremali na krštenje (bili su katekumeni) te su tijekom priprave zbog Isusa Krista bili ubijeni (progoni kršćana u prvim stoljećima Crkve). Za krštenje krvlju nužno je da su bili progonjeni i ubijeni zbog vjere u Isusa Krista te su svoju vjeru zapečatili mučeničkom krvlju«, piše mr. Ilija Jakovljević na stranicama Porečke i Pulske biskupije.
