Aktivna vjernica u župi Majke Božje Sljemenske Kraljice Hrvata Đurđica Blažević posljednjih pet godina rado se daje tomu malomu marijanskomu šumskomu svetištu na vrhu zagrebačke gore, ali od njega, kaže, i puno prima.
Rođena je 2. travnja 1986. u Osijeku. Roditelji su joj Elizabeta rođena Zdravčević i Stanko Blažević. Majka je iz Beketinaca, sela blizu Osijeka, odgojiteljica pred umirovljenjem. Otac je iz Koritne, sela blizu Đakova, umirovljeni branitelj i policajac koji se trenutačno bavi pčelarstvom. Elizabeta i Stanko imaju još dva mlađa sina, Marka i Josipa koji je oženjen svojom Antonijom.
Glazba, župa, obitelj…
»Odrasla sam u Osijeku u Cvjetnom naselju u župi sv. Leopolda Bogdana Mandića, prvoj crkvi u svijetu koja je posvećena tomu svetcu«, pripovijeda Đurđica. »Uz roditelje, snažan utjecaj na moj odgoj imao je tadašnji župnik fra Krešimir Borković – Krešo, kako ga svi zovemo. Okupljao je velik broj mladih, što je za tadašnje vrijeme, devedesetih i početkom novoga tisućljeća, bila prava rijetkost, osobito u istočnoj Hrvatskoj.
U župi sam bila ministrantica gotovo deset godina. Uz služenje na misi, družili smo se uz igranje stolnoga tenisa, kartanje bele, znali smo zajedno ići na sladoled… Kroz sve to fra Krešo nas je pripremao za život. Nije birao lagan način niti je izbjegavao neugodne teme ili teške situacije. Trudio se raditi po Božjem. Najviše ga pamtim po osmijehu, toplu i iskrenu. Bez obzira na odgoj u obitelji i u župi, moje tadašnje prakticiranje vjere bilo je više folklor. Međutim, bilo je to sjeme koje je Gospodin iskoristio kasnije kao temelj da ga zaista susretnem i upoznam«, kaže naša sugovornica.
Za okolnosti svojega odrastanja reći će da su bile – blago rečeno – izazovne, no svjedoči da su se njezini roditelji vrlo hrabro snalazili i trudili najbolje što su mogli. »U ratno doba i s tada dvoje male djece u Osijeku bilo je puno izazova. Ali uvijek su se trudili da imamo sve što nam treba. Bili su primjer marljivosti i upornosti. Nas djecu poticali su na kreativnost, ali i aktivnost. Od trećega osnovne išla sam na karate i svirala tambure, uz razne druge izvannastavne aktivnosti. Na moj karakter jako je utjecao i Franjo Batorek, čiju sam tamburašku školu pohađala. Bio je staložen, strpljiv, životan. ‘Sve je stvar vježbe’, ponavljao je često, a to mi koristi i dandanas. Tamburu sam svirala i u KUD-u ‘Željezničar’ te u raznim drugim sastavima. Glazba je zapravo zauzimala velik dio mojega vremena, a uz nju su se ispreplela i prijateljstva koja traju već više od dvadeset godina. Zaista sam uživala u sviranju, društvu i putovanjima«, kaže Đurđica Blažević.
Od vojske do matematike
»Tijekom djetinjstva puno sam vremena provodila na selu kod baka i djedova, ili kako šokački kažemo za djeda – đeko, đeka, igrajući se po polju, tavanima i ambarima, na traktoru. Bila su česta i obiteljska okupljanja i bilo je lijepo vidjeti kako brojčano rastemo. Uz sviranje tambure odmalena sam jako voljela matematiku. Tako sam nakon Osnovne škole Vladimira Nazora u Čepinu upisala matematičku gimnaziju u Osijeku. Nakon srednje škole upisala sam studij matematike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu i istodobno Kadetsku školu na tadašnjem vojnom učilištu ‘Petar Zrinski’. Vojnu školu prekinula sam zbog zdravstvenih razloga, ali sam magistrirala na studiju primijenjene matematike. Tijekom studija iskusila sam snagu molitve krunice jer sam sigurna da su bake izmolile puno položenih ispita«, svjedoči sugovornica.
U Zagrebu je nastavila svirati u ansamblu »Trešnjevka«, orkestru »Šokačka rapsodija«, no s vremenom je osjetila poziv prema nečemu dubljemu. »Tako sam došla u SKAC Palmu – i tu je započeo moj proces obraćenja. SKAC Palma za mene je bio mjesto susreta, prvo sa samom sobom, a onda i s Bogom. Počelo je s duhovnim vježbama, zatim koordiniranjem projekta ’72 sata bez kompromisa’ u Zagrebu i za cijelu Hrvatsku, i razne druge aktivnosti, a na kraju sam bila tajnica SKAC-a i ‘Magisa’, jedno vrijeme čak i zaposlena u objema udrugama. Ignacijevo ‘tražiti i nalaziti Boga u svemu i svima’ postalo mi je trajno nastojanje u mojoj svakidašnjici, a Božja me kreativnost neprestano iznenađuje. Kroz udrugu ‘Magis’ otkrila sam jedrenje. Otkrila sam ljepotu prirode, tj. stvorenoga, i oduševila se za more i vjetar. Uz jedrenje povremeno volontiram i u Centru ‘Ignacije’. Jedan od nedavnih poticaja bio je da prođem formaciju za pratitelje u duhovnim vježbama sv. Ignacija i nadam se da ću u budućem vremenu moći služiti Gospodinu pomažući drugima da dođu bliže Bogu.«
Uvesti red u nered
Posljednjih pet godina naša sugovornica volontira u župi Majke Božje Sljemenske Kraljice Hrvata na Sljemenu. »To je isusovačka župa, malo šumsko svetište u kojem odmaram dušu u šumi Medvednice, pomažem oko administracije i zajedno s drugim volonterima koordiniram razne aktivnosti. Prethodni župnik o. Tomislav Rukavina i trenutačni župnik o. Tomislav Špiranec stvorili su ozračje u kojem su svi dobro došli u kuću, a nas koji pomažemo uče da svakoga tko dođe primamo kao da primamo Krista. Kako se u Bibliji često spominju susreti s Bogom na planini koji preobražavaju, mislim da je tako i na Sljemenu. S brda se trudimo vratiti još bolji, kako župnik često potiče, kako bismo se pripremili za nebesko Sljeme. U tome nam pomaže svojim zagovorom naša Gospa, Kraljica Hrvata. Moja je veza s Majkom Božjom: preko Marije do Isusa.«
Svoj radni vijek uglavnom je provela u IT industriji, većinom kao voditeljica projekata, a imala je priliku i provesti nekoliko mjeseci volontirajući u Ekvadoru, u misiji »Christo Misionero«, kod sestre Lenke Čović. »To je bilo jedno od najdubljih i najintenzivnijih životnih iskustava – izazovno, zahtjevno, ali nevjerojatno bogato. Kultura, siromaštvo, jednostavnost i otvorenost tih ljudi naučili su me koliko malo treba za sreću i koliko puno možemo primiti kada se dajemo. U slobodno se vrijeme volim družiti s obitelji i prijateljima, putovati, hodati i jedriti. Poseban su mi blagoslov dvije djevojčice kojima sam krsna kuma te jedna kojoj sam krizmana kuma, koja je već supruga i majka. S njima se trudim provoditi što više vremena. Odnedavno sam otvorila vlastiti obrt za coaching i poslovno savjetovanje. Volim reći da pomažem ‘uvesti red u nered’ u organizacijama i procesima, a ponekad je to potrebno i za klijenta osobno. Na tom se putu trudim biti potpora i jako se veselim svemu što me tek očekuje.«
»Bog mi je blizu i u šumi i na pučini«
»Sva iskustva, ali i ljudi koje sam susretala, bilo kroz SKAC, ‘Magis’, misije, župu, pa i vojne dane, a posebno moja obitelj, oblikovali su me u osobu kakva sam danas. Požrtvovnost, vjera, odgovornost i radost svih neprestano su mi nadahnuće i veoma sam zahvalna na svemu jer me dovelo Kući. Živim u Zagrebu, no vidjet ćemo kamo će me put odvesti. Bog mi je blizu u šumi na planini, ali i na pučini s punim jedrima. A ponajviše u služenju drugima. Osluškujem i idem za njim.«
Laici trebaju imati razumijevanja za svećenike
