DOKUMENT »GOSPODARSKA I FINANCIJSKA PITANJA« »Novac treba služiti, a ne gospodariti«

Foto: Shutterstock

Kongregacija na nauk vjere i Dikasterij za služenje integralnomu ljudskomu razvoju zajednički su objavili dokument pod naslovom »Gospodarska i financijska pitanja« (Oeconomicae et pecuniariae quaestiones). Podnaslov dokumenta sažeto govori da se radi o »promišljanjima za etičko razlučivanje nekih aspekata sadašnjega gospodarsko-financijskoga sustava«. Promišljanja su objavljena i predstavljena javnosti 17. svibnja.

Zašto se Crkva bavi tom tematikom?

Uvodni dio dokumenta mogao bi se predstaviti kao odgovor na dva »zašto«. Zašto je – prvo i lakše pitanje – Kongregacija za nauk vjere sudjelovala u izradi dokumenta koji se ne bavi vjerom, nego ipak ekonomijom i financijama? Zato što je, osim za pitanja vjere u užem smislu riječi, spomenuta Kongregacija zadužena i za pitanja morala. A gospodarstvo i financije jesu i moralno, odnosno etičko pitanje. Na završetku uvoda (br. 6) stoji: »Ovim dokumentom, dakle, Kongregacija za nauk vjere, čija se nadležnost proteže i na pitanja moralne naravi, u suradnji s Dikasterijem za služenje integralnomu ljudskomu razvoju, želi ponuditi neka dubinska promišljanja i pojašnjenja na korist toga napretka (napretka općega dobra) i u obrani toga (ljudskoga) dostojanstva.«

»Kucnuo je čas za oporavak onoga što je istinski ljudsko, za proširenje obzora duha i srca kako bi se pošteno prepoznalo ono što proizlazi iz zahtjeva istine i dobra, a bez čega je svaki društveni, politički ili gospodarski sustav dugoročno osuđen na neuspjeh i urušavanje. Sve je jasnije da sebičnost na kraju ne plaća te da od svih naplaćuje previsoku cijenu. Stoga, želimo li stvarno dobro za ljude, ‘novac treba služiti, a ne gospodariti’«, otkriva dokument u uvodu svoj cilj.

No postavljeno je i pitanje dio puno širega opsega: Zašto se Crkva uopće bavi tom tematikom? Pitanje se može činiti to opravdanijim što se dokument u drugom dijelu podosta konkretno izjašnjava o nekim pojavama i »proizvodima« u svijetu gospodarstva i financija. Veći dio uvoda odgovara zapravo na postavljeno pitanje. No odgovor je možda najbolje izražen u rečenicama (br. 2): »Integralno promicanje svake osobe, svake ljudske zajednice i svih ljudi posljednji je obzor onoga općega dobra koje Crkva, kao ‘opći sakrament spasenja’ (Drugi vatikanski koncil, Lumen gentium), želi ostvariti. U toj integralnosti dobra, čiji su posljednji izvor i ispunjenje u Bogu, a koja se u potpunosti objavila u Isusu Kristu, obnovitelju svega, posljednja je svrha svake crkvene djelatnosti. To dobro cvate kao predokus onoga Božjega kraljevstva koje je Crkva pozvana naviještati i uspostavljati na svim poljima ljudskoga djelovanja; ono je ujedno osobiti plod one ljubavi koja je, kao najizvrsniji put crkvenoga djelovanja, pozvana očitovati se i kao društvena, građanska i politička ljubav.«

Financijska kriza nedovoljno iskorištena prigoda

Ta se ljubav ne može ostvariti bez traženja istine, pravednosti i solidarnosti, tj. bez etike, odnosno temeljnih Božjih zasada u ljudskom srcu. Na tom tragu dokument iznosi nekoliko velikih izričaja papinskoga učiteljstva, posebno enciklike »Ljubav u istini« Benedikta XVI. i »Laudato si’« pape Franje. Nakon toga dokument već u uvodu postaje aktualniji te registrira veliki rast općega blagostanja u drugoj polovici 20. stoljeća, ali i istodobno »povećanje nejednakosti između različitih zemalja i unutar njih«, uz preživljavanje »krajnjega siromaštva«.

Posebno se ističe sljedeće: »Nedavna je financijska kriza mogla biti prigoda za razvoj nove ekonomije, pozornije za etička načela, i nove regulacije financijske aktivnosti koja bi neutralizirala njezine predatorske i špekulativne aspekte i vrednovala njezino služenje realnoj ekonomiji. Premda su, na različitim razinama, poduzeta mnoga pozitivna nastojanja koja valja prepoznati i cijeniti, nije bilo reakcije koja bi dovela do revidiranja starih načela koja i dalje upravljaju svijetom. Štoviše, kadgod se čini da se ponovno u središte vraća kratkovidna i kratkoročna sebičnost koja, ne mareći za opće dobro, isključuje iz svojih obzora brigu ne samo da stvori, nego i da proširi bogatstvo te da ukloni nejednakosti koje su danas tako izražene.«

Ističući da je u igri »istinsko blagostanje većine muškaraca i žena na našem planetu«, dokument zaključuje: »Stoga je kucnuo čas za oporavak onoga što je istinski ljudsko, za proširenje obzora duha i srca kako bi se pošteno prepoznalo ono što proizlazi iz zahtjeva istine i dobra, a bez čega je svaki društveni, politički ili gospodarski sustav dugoročno osuđen na neuspjeh i urušavanje. Sve je jasnije da sebičnost na kraju ne plaća te da od svih naplaćuje previsoku cijenu. Stoga, želimo li stvarno dobro za ljude, ‘novac treba služiti, a ne gospodariti’ (Papa Franjo, Evangelii gaudium)«, otkriva dokument u uvodu svoj cilj.

Razmjena »stvari« umjesto »dobara«

Dokument »Gospodarska i financijska pitanja« ima dva velika dijela. Prvi, općenitiji, nosi naslov »Temeljna dubinska razmatranja«. Počinje se od onoga najtemeljnijega, od samog utemeljenja etike, od čovjeka koji je s jedne strane biće odnosa, a s druge strane racionalno biće koje trajno traži sve veće dobro. No koje će i kakvo dobro tražiti, ovisi o tome kako vidi samoga sebe. Svaka je ljudska aktivnost po sebi »pozitivna«. To vrijedi i za tržišta na svim razinama. No tržišta i sustavi koje ona rađaju, »prije nego li što se oslanjaju na anonimne dinamike, ustrojene zahvaljujući sve sofisticiranijim tehnikama, zasnivaju se na odnosima koji ne bi mogli biti uspostavljeni bez sudjelovanja slobode pojedinih ljudi«. »Jasno je dakle«, nastavlja dokument citirajući encikliku »Caritas in veritate« Benedikta XVI., »da sama ekonomija, kao i svako drugo ljudsko područje, ‘treba etiku kako bi ispravno funkcionirala, ali ne etiku kakvu god, nego etiku koja je usmjerena na ljude’.«

Žrtva špekulacije nije samo realna ekonomija, nego i ljudski rad koji nije više »’dobro’ za čovjeka, nego se preobražava u puko sredstvo razmjene unutar društvenih odnosa koji su učinjeni asimetričnima«. Konačna i najveća žrtva su oni koje više nije moguće ni izrabiti jer nemaju ništa ponuditi, nego postaju doslovno »otpadci«. Riječ je o »kulturi odbacivanja« o kojoj često govori papa Franjo.

Osvrćući se pak na odnosnu narav čovjeka te na racionalnost koja traži dobro, dokument zamjera: »U tom pogledu nije više moguće šutjeti da danas postoji nagnuće da se svaka razmjena ‘dobara’ opredmeti, svodeći ju na razmjenu ‘stvari’.« No i stvari nisu samo stvari. »Uistinu, očito je da je u prenošenju dobara između subjekata uvijek u igri nešto više od materijalnoga budući da su materijalna dobra često nositelji nematerijalnih dobara, čija konkretna prisutnost ili odsutnost presudno određuje i kvalitetu samih ekonomskih odnosa (primjerice povjerenja, jednakosti, suradnje…). Upravo na toj razini lako se može shvatiti da logika neuzvraćenoga dara nije alternativna u odnosu na razmjenu stvari jednakih vrijednosti, nego je od nje neodvojiva te joj je komplementarna«, kaže se.

Profit dopušten – uz tri načela

Čovjek svoju dimenziju odnosa počinje graditi u obitelji, a potom se taj krug širi te se ljudsko biće ostvaruje u svijetu »kao sloboda koja se neprestano dijeli«. Kršćanska to objava naziva zajedništvom; ono svoj korijen ima u Bogu, koji čovjeka stvara i poziva na zajedništvo sa sobom, ali i s drugima. Upravo na tim promišljanjima dokument temelji neke od središnjih tvrdnja u prvom dijelu. »Upravo prepoznavanje toga obilježja kao izvornoga konstitutivnoga elementa našega ljudskoga identiteta omogućuje gledati na druge ne prije svega kao na moguće suparnike, nego kao na moguće saveznike u izgradnji dobra, koje nije autentično ako se ne odnosi na sve te istodobno na svakoga. (…) Uistinu, nijedan profit nije dopušten kad nestane obzor integralnoga promicanja ljudske osobe, opće namjene dobara i povlaštene opcije za siromašne. Ta se tri načela uzajamno impliciraju i nužno jedno na drugo pozivaju, u perspektivi izgrađivanja svijeta koji će biti pravedniji i solidarniji. Iz toga razloga svaki napredak gospodarskoga sustava ne može se smatrati takvim ako se mjeri jedino parametrima kvantitete i učinkovitosti u stvaranju profita, nego ga također valja mjeriti kvalitetom života koju proizvodi i socijalnom raširenošću blagostanja koje daje, blagostanja koje se ne može ograničiti samo na svoje materijalne aspekte.«

BDP nije stvarno mjerilo blagostanja

Iz navedenih tvrdnja dokument izvodi dva zahtjeva. Prvo, da opisano poimanje ekonomije uđe u studijske kurikule, i to ne tek kao »rubni ili dodatni«, nego kao »temeljni« sadržaj, u čemu »od velike pomoći može biti, primjerice, socijalni nauk Crkve«. Dokument, nadalje, zahtijeva da bruto domaći proizvod (BDP) ne bude jedino mjerilo blagostanja, nego da mu se pridruže i drugi parametri poput »sigurnosti, zdravlja, rasta ‘ljudskoga kapitala’, kvalitete društvenoga života i kvalitete rada«. »Ispada da je ovdje presudna važnost humanizirajućih parametara, kulturnih oblika i mentaliteta u kojem besplatnost – tj. otkrivanje i ostvarivanje istinitoga i pravednoga kao dobara u sebi – postaje norma računanja te u kojemu zarada i solidarnost više nisu protivnici«, kaže se u dokumentu. Govori se o »plodnom kruženju zarade i dara«, »profita i solidarnosti, koje zahvaljujući čovjekovu slobodnom djelovanju, može osloboditi sve pozitivne mogućnosti tržišta«. Za ilustraciju tih redaka dokument uzima drevno zlatno pravilo koje je i Isus potvrdio: »činiti drugima što bismo željeli da drugi čine nama«.

»Tržišta nisu u stanju sama sebe regulirati«
Dokument pozdravlja »zdravu slobodu inicijative«, ali upozorava da takva sloboda, »ako se shvaća apsolutno te odvojeno od svoje unutarnje povezanosti s istinom i dobrim«, teži k oblikovanju »centara premoći« i »oblika oligarhije koji naposljetku štete učinkovitosti samoga gospodarskoga sustava«. »S tog je stajališta sve lakše opaziti da pred sve većom i prodornijom moći važnih čimbenika i velikih gospodarsko-financijskih mreža oni kojima je povjerena politička moć, često dezorijentirani i učinjeni nemoćnima od strane tih čimbenika i fluidnošću kapitala kojima ovi upravljaju, muku muče kako bi odgovorili na svoje izvorno poslanje služenja općemu dobru te se događa da se pretvore u subjekte koji služe interesima koji su tomu dobru tuđi«, detektira dokument. I poziva: »Sve to čini potrebnijim nego ikada obnovljeni savez između gospodarskih i političkih čimbenika, u promicanju onoga što služi cjelovitu razvoju svake osobe i čitavoga društva, povezujući istodobno zahtjeve solidarnosti sa zahtjevima supsidijarnosti.«
Svi su mehanizmi tržišta »moralno dopustivi« ako »nisu usmjereni protiv dostojanstva osobe i ako nisu ravnodušni prema općemu dobru«, kaže dokument. No jednako tako jasno kaže da »tržišta nisu u stanju sama sebe regulirati«. Niti mogu stvoriti pretpostavke za ispravno funkcioniranje (društvenu koheziju, poštenje, povjerenje, sigurnost, zakone…) niti mogu ispraviti štetne učinke poput nejednakosti, asimetričnosti, ugrožavanja okoliša, socijalne nesigurnosti, prijevara i slično.

 

»Bližnja nemoralnost« financijske industrije

U posljednjim odlomcima prvoga dijela dokument govori o »neizbježnoj moći« financijske industrije da uvjetuje ne samo politiku, nego i realnu ekonomiju. O asimetriji (nerazmjeru) između te industrije i drugih subjekata na tržištu dokument govori kao o »bližnjoj nemoralnosti«: neki financijski proizvodi i postupci nisu po sebi nužno nemoralni, ali su »prigode u kojima se lako rađaju zloporabe«. »Primjerice, komercijalizacija nekih financijskih instrumenata koji su po sebi dopušteni, u stanju asimetrije, iskorištavajući spoznajne nedostatke (primjerice pravih informacija, nap. Da. G.) ili ugovorne slabosti druge strane, po sebi je kršenje dužne korektnosti u odnosima te je s etičkoga stajališta već teški prijestup«, kaže se. Zbog složenosti i nesagledivosti mnogih financijskih proizvoda »s više je strana zatraženo prevladavanje tradicionalnoga načela ‘caveat emptor’«, prema kojem kupac preuzima rizik za kupljeni proizvod (u ovom slučaju financijski, koji ili uopće ne može procijeniti ili nema stvarnoga izbora).

Kad je riječ o burzovnom trgovanju, dokument prokazuje posljedice špekulacijskoga pristupa: nešto što je osmišljeno kako bi gospodarski subjekti lakše došli do svježega kapitala pretvorilo se u svoju suprotnost, jer se zbog brze i veće zarade zapravo izvlači novac iz realne ekonomije. No žrtva nije samo realna ekonomija, nego i ljudski rad koji nije više »’dobro’ za čovjeka, nego se preobražava u puko sredstvo razmjene unutar društvenih odnosa koji su učinjeni asimetričnima«. Konačna i najveća žrtva su oni koje više nije moguće ni izrabiti, jer nemaju ništa ponuditi što bi razmijenili, nego postaju doslovno »otpadci«. Riječ je o »kulturi odbacivanja« o kojoj često govori papa Franjo.

Potrebno je »ponovno osvajanje ljudskoga«

Na završetku dokument ističe »nezamjenjivu društvenu ulogu kredita«, ističući kao pozitivne primjere zadrugarski kredit, mikrokredit, javne kredite obiteljima, poduzećima, lokalnim zajednicama, kao i razvojne kredite siromašnim zemljama. Osuđujući špekulacijske zloporabe asimetrije – spominje se umjetno snižavanje cijena javnih dobara u ime javnoga duga – dokument zaključuje: »Špekulativna nakana, posebno na gospodarsko-financijskom polju, u opasnosti je da pogazi sve druge glavne nakane po kojima se ostvaruje ljudska sloboda. (…) U tom kontekstu riječi poput ‘učinkovitosti’, ‘kompetitivnosti’, ‘leadershipa’ (upravljanja), ‘zasluge’ teže k tomu da zauzmu sav prostor naše građanske kulture, poprimajući značenje koje naposljetku osiromašuje kvalitetu razmjena, koja se svodi na puke brojčane koeficijente. To pak zahtijeva da poduzetništvo postane ponovno osvajanje ljudskoga, kako bi se ponovno otvorili obzori onomu obilju vrjednota koje jedino omogućuju čovjeku da pronađe samoga sebe, da izgrađuje društva koja će biti gostoljubiva i uključiva obitavališta u kojima ima mjesta za slabije i u kojima se bogatstvo rabi i kako bi svima bilo na dobrobit. Ukratko, mjesta na kojima je čovjeku lijepo živjeti i lako se nadati.«

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 22/2018.
Prethodni članakPOLA TONE PLASTIKE SVAKODNEVNO – U SMEĆU Ekologija plastičnih slamčica
Sljedeći članakISUSOV DEMANTI Što je grijeh protiv Duha Svetoga?