Treći val koronavirusa znatno utječe i na vjerski život, a posebice u uskrsnom vremenu ciklusa liturgijske godine koje je uobičajeno rezervirano za prvopričesnička i krizmanička slavlja. Posljednjih tjedana javljaju se brojne nedoumice – kako slaviti prvu pričest i krizmu u doba Covida. Te su proslave postale svojevrsni »test izdržljivosti« i za župne zajednice jer već drugu godinu zaredom izazov su za organizaciju u posebnim uvjetima. Dok se slavlja u npr. Zagrebačkoj nadbiskupiji redovito održavaju, jasno, prilagođena okolnostima, postoje biskupije u kojima su najavljeni datumi slavlja podjele sakramenta, kojemu su se djeca i njihove obitelji mjesecima radovale, otkazani ili odgođeni…
Upravo ta odgađanja, kao i česti komentari, potaknuli su preispitivanja o značenju tih sakramenata pa je za Glas Koncila pastoralno-teološki pogled na sakramente u sadašnjim »kriznim vremenima« ponudio dr. Danijel Crnić, doktor teologije u pastoralno-katehetskoj specijalizaciji i župnik u zagrebačkoj župi Muke Isusove u Vukomercu, gdje je prva pričest 63 osnovnoškolaca predviđena u subotu 1. svibnja u čak tri termina.
Često upućene pozive ovih tjedana na slavlje prve pričesti i krizme bez velike proslave, ali na nove načine, prokomentirao je dr. Crnić: »Pandemija koronavirusa nas je, smije se reći, prije nešto više od godinu dana zatekla poprilično nespremne u svakom smislu, ali Crkva je u svakoj nuždi i nevolji uz pomoć i nadahnuće Duha Svetoga iznašla načine i odgovore kroz čitavu svoju povijest. Tako je i sada. Pastoral Crkve morao se prilagoditi uvjetima i uvedenim mjerama, koje se svakako i bespogovorno moraju poštovati jer štite zdravlje ljudi, a u nama vjernicima bude i potiču osjećaj odgovornosti, ljubavi i brige za druge i njihovo dobro, što je svakako kršćansko načelo.
Upravo zbog takvih okolnosti pastoralno te bogoslužno poslanje i djelovanje Crkve prilagođava se nastalim uvjetima i okolnostima, uz uvjet da biskupi i prezbiteri prilikom prilagođavanja određenih liturgijskih čina, obreda i slavlja sakramenata nipošto ne okrnje sakrament ili čin u njegovoj inherentnoj teološkoj i liturgijskoj biti.«
S konstatacijom da je proslava prve pričesti i krizme važan događaj u mnogim obiteljima slaže se naš sugovornik, od kojega želimo čuti razmišljanje kakav bi trebao biti pogled na ta slavlja u pandemiji. »Sakramenti kršćanske inicijacije: krštenje, potvrda i euharistija uvijek su značajan pastoralni, liturgijski, duhovni, pa i emotivni događaj, kako za vjerničku župnu zajednicu tako i za obitelji, jer uvode kandidata u otajstva kršćanske vjere te u punobitnu pripadnost Kristovoj Crkvi. Zbog pandemije i ograničenja koja su na snazi organizacija liturgijske proslave prve pričesti i potvrde od župnika te upravitelja župa zahtijeva iznimnu odgovornost i senzibiliziranost u odnosu na sudionike i njihovo zdravlje. Stoga se od njih očekuje da će, gdje god je to moguće, spomenuta liturgijska slavlja održavati na vanjskom prostoru, poštujući pritom sve protuepidemijske mjere koje su na snazi. Ako pak župna zajednica nema mogućnosti održavanja slavlja na vanjskom prostoru, to komplicira situaciju i zahtijeva još veći angažman da se osiguraju sve propisane protuepidemijske mjere za sve vrijeme trajanja pojedinoga slavlja«, kaže dr. Crnić, koji iznosi i da je mudro posavjetovati se s lokalnim civilnim stožerom, pastoralnim vijećem, katehetskim župnim timom, ali i biti u kontaktu s upravom škola kako bi se podijelile potrebne informacije i na taj način prevenirao proboj virusa na pojedinom slavlju.
Obitelji moraju biti svjesne da trenutačna situacija ne pruža uvjete za velika obiteljska slavlja, druženja i okupljanja nakon liturgijskih sakramentalnih slavlja jer iznimno povećavaju rizik od zaraze, istaknuo je pastoralni teolog i župnik Crnić. »Neka se obiteljsko slavlje svede na krug obitelji, imajući u vidu da je u ovoj situaciji najvažnije da su kandidati primili sakramente. Neka se naglasak stavi na obitelj kao kućnu Crkvu, koja nakon euharistijske gozbe ljubavi u svom domu i intimnom krugu nastavlja logiku euharistije zajedništvom obiteljskoga stola i obiteljske ljubavi.«
Osim za obitelji, ovo vrijeme pandemije teško je i za Crkvu jer joj epidemiološka ograničenja gotovo onemogućavaju da realizira jedan od svojih važnih poslanja – slavlja u zajednici, izgradnju zajedništva… Kako doskočiti tomu problemu? »Propisane protuepidemijske mjere nisu onemogućile slavlje u župnim zajednicama, nego su tek ograničile broj sudionika, stoga se uz mudro pastoralno planiranje uvijek može iznaći rješenje, poput slavljenja euharistije na otvorenom prostoru ili slavljenja više misa u crkvi s dopuštenim brojem nazočnih vjernika. Ovo je i prilika da se revitalizira slavljenje misa, uz poštovanje protuepidemijskih mjera, u pojedinim filijalnim kapelama ili pokraj njih ili pokraj križeva i pilova kojih diljem Lijepe Naše ima mnoštvo, a do sada se euharistija tamo uglavnom nije slavila.
Slavlje prve pričesti uvijek se može slaviti posebno za pojedini razred, pri čemu se veća uloga daje roditeljima, koji tada mogu pratiti svoga prvopričesnika do oltara i tako svjedočiti da je obitelj i u ovim kriznim vremenima zajednica ljubavi praštanja i nesebičnoga predanja te darivanja«, kaže župnik i teolog Crnić.
Upravo to dovodi do pitanja je li praksa podjeljivanja sakramenta u više termina problematična te koliko to »narušava« iskustvo zajedništva koje je od velike važnosti za našu vjeru… »Iskreni i pravi vjernici ne će nikada, pa ni sada, odustati od zajedništva u Crkvi, nego će sadašnje ograničavajuće razdoblje prihvatiti kao svojevrsni križ i odricanje kojemu je cilj ne nekomu nešto uzeti ili ograničiti, nego prevenirati možebitnu zarazu i veće zlo, poput obolijevanja i smrtnoga ishoda. Stoga je na župnicima i župnim upraviteljima te njihovim suradnicima da u mudrosti i razumu, koji su darovi Duha Svetoga, poštujući propisane protuepidemijske mjere, iznađu opcije i rješenja za organizaciju slavlja sakramenata kršćanske inicijacije u župnim zajednicama. Rješenja uvijek ima ako u nama ima poslušnosti Duhu i svojim crkvenim pastirima. Sadašnja ograničenja zbog protuepidemijskih mjera iskrena će vjernička obitelj te župna zajednica, a tako i autentični duhovni pastir, prihvatiti u vjeri, poniznosti i poslušnosti. Ako pak za taj iskorak nisu spremni, ostaju tek ovce i najamnici, a ne pastiri«, kaže dr. Crnić.
